8 °

max 14 ° / min 6 °

Subota

20.04.

14° / 6°

Nedjelja

21.04.

9° / 6°

Ponedjeljak

22.04.

15° / 6°

Utorak

23.04.

11° / 10°

Srijeda

24.04.

14° / 9°

Četvrtak

25.04.

12° / 8°

Petak

26.04.

17° / 10°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
SVJEDOČENJE: Vlado Dapčević i Ljubo Zemunac u zatvoru

Istorija

Tag Gallery
Comments 1

SVJEDOČENJE: Vlado Dapčević i Ljubo Zemunac u zatvoru

Autor: Antena M

  • Viber

Piše: Vladimir Jovanović

Sudbina je u zatvorima bivše Jugoslavije spojila dvojicu „kontroverznih”: Vladimira-Vlada Dapčevića i Ljubomira Magaša, alijas, Ljuba Zemunca.

Jedan je revolucionar, zatvaran zbog IB-a, politički emigrant i ogorčeni protivnik Titova režima, a drugi vjerovatno prvi među „žestokim momcima”, ekstremno nasilni bandit. Ovo je atipična „istoriografska” bilješka o njima…

***

Vlado Dapčević je rođen 1917. u selu Ljubotinj. U šesnaestoj godini (1933) postaje član Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), a u sedamestoj (1934) član je ilegalne Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Više puta hapšen. Na Cetinju učesnik krvavih uličnih sukoba sa žandarmerijom.
Ranjavan u glavu kada na Beogradskome univerzitetu predvodi okršaje sa konkurentskom studentskom organizacijom Dimitrija Ljotića – Jugoslovenskim narodnim pokretom ZBOR. U Trinaestojulskome ustanku je ispalio možda prvi hitac; u ratu hrabar, ranjavan, ali i nedisciplinovan – isključivan i vraćan u KPJ. Učesnik važnijih partizanskih bitaka. Iz rata izašao u činu potpukovnika, od 1947. pukovnik, načelnik Uprave Generalštaba JNA za agitaciju i propagandu.

Na početku sukoba Tito-Staljin, sa dvojicom drugih Crnogoraca, Arsom Jovanovićem i Brankom-Kađom Petričevićem, 1948. pokušava da ilegalno prijeđe granicu i emigrira u Rumuniju. Jovanović gine, a Petričevića hapse. On se uspijeva vratiti i prikriti u Beogradu. Uhapšen u ponovljenome pokušaju bjekstva, sada na mađarskoj granici. Osuđen na 20 godina. Od 1950. do 1956. u logorima Stara Gradiška, Goli otok, Bileća. Preživo najgore torture, ali „revidirao” – nije.

Po amnestiji, sa grupom istomišljenika, mahom Crnogoraca, 1958. bježi u Albaniju, a odatle u SSSR. Međutim, tamo se sukobljava, sada sa sovjetskim vlastima: 1962. htio da okupi dobrovoljce za odlazak na Kubu, da ratuje sa Amerikancima; docnije, po istome poslu, namjeran da ide u Vijetnam – ali mu ne daju putne dokumente. Usred Moskve, optužio Sovjete za revizionizam: u ideološkome sukobu sa Komunističkom partijom SSSR-a podržao albanske i kineske komuniste.

SSSR napušta 1966. i preko Bukurešta – u tamošnjoj belgijskoj ambasadi dobija privremenu vizu – odlazi u Zapadnu Evropu. Preživljava radeći teške fizičke poslove (Belgija, Francuska, Švajcarska, Holandija, Austrija). Povezuje se sa radikalnim marksističko-lenjinističkim partijama iz Zapadne Evrope, održava veze i sa „ibeovcima” u Istočnoj Evropi. Izbjegao 1973. pokušaj likvidacije jugoslavenske tajne službe. U Briselu se vjenčao sa Mišlin, postao belgijski državljanin; dobili šćerku Milenu.

Na temelju dogovora, na najavišem nivou, između Jugoslavije i Rumunije, pripadnici jugoslavenske tajne službe 1975. u Bukureštu, na jednome okupljanju „ibeovaca”, kidnapuju ga, pri čemu su ubijena dva njegova druga (Đoko Stojanović, Aleksabdar Opojević). O tome je docnije pričao:

„Kad smo ušli u hotel ‘Derebenti’, oko onih liftova je stajalo dvadesetak ljudi… Ostavio sam ovu dvojicu nasred hola i krenuo do recepcije da zakažem buđenje. Kad sam se okrenuo, njih dvojice više nije bilo. Upitah se: ‘Što je ovo, majku mu?’ Trebalo je da me čekaju. Pomislio sam da su otišli do naše sobe da vide što se tamo događa. Krenuo sam za njima, iako sam već bio odlučio da izjurim iz hotela i otrčim u belgijsku ambasadu. Uđoh u lift, uđe za mnom i gomila onih koji su čekali pred liftom. Ja pritisnuh petnaesti sprat, oni i ne dotakoše onu dugmad. Niko ni riječi ne progovori. Samo su me gledali i smješkali se.

Kako sam izašao iz lifta i krenuo k sobi, na mene se obrušilo ko zna koliko ljudi. Pljuštali su po meni udarci sa svih strana. Onda sam dobio udarac od koga sam počeo da gubim svijest. Dok sam padao, čuo sam smrtni ropac, krkljanje one dvojice. Prvi put sam se osvijestio na podu između prednjega i zadnjega śedišta nekoga automobila. Bile su mi vezane i noge i ruke…

Polomili su mi zube, iśekli jezik, odrali grlo, polomili rebra i povrijedili sve unutrašnje organe… na kraju su mi stavili na usta i nos neku maramu. Potpuno sam izgubio svijest. Probudio sam se śutradan uveče u beogradskome Centralnome zatvoru (CZ), u jednoj ćeliji u suterenu”.

Vlado Dapčević se u CZ-u, prema rekonstrukciji iz arhivske građe, probudio iz nesvijesti, sa višestrukim teškim povredama – 9. avgusta 1975. godine.

Jugoslovenske vlasti mjesecima drže u tajnosti njegovo hapšenje. Nacionalna agencija Tanjug tek 25. decembra 1975. objavljuje da je „u vršenju neprijateljske delatnosti uhapšen Vladimir Dapčević na teritoriji Jugoslavije“!

U međuvremenu, neko van zatvora već doznaje o hapšenju Dapčevića. To je Rosa Magaš, domaćica, majka Ljuba Zemunca. Nakon razvoda, ona je sama podizala sina i šćerku…

***

Ljubo Zemunac rođen je 1948, od oca Hrvata. Još kao maloljetnik registrovani siledžija i kradljivac motornih vozila. Pitomac domova za prestupnike. Suđen za ponovljeno silovanje, ali bježi u Italiju. Tamo početkom 1970-ih predvodi jugoslovensku bandu. Ranjavan, na njega pucao pajtaš mu s nadimkom Kole Debeli. U Milanu hapšen; akter pobune u zatvoru, etc.

Odlazi u Njemačku. Živi od reketiranja. Njemačke vlasti ga 1975. isporučuju Jugoslaviji zbog neodležane kazne za silovanje. Tako se obreo u CZ-u, baš u vrijeme kada su tu iz Rumunije dopremili Vlada Dapčevića.

U knjizi Dušana Popovića i Nebojše Pavlovića „Ljuba Zemunac, maneken smrti”, objavljenoj 1988, dvije godine nakon Magaševa ubistva u Frankfurtu, svjedoči njegova majka, Rosa Magaš:

„Sad ću da ispričam jedan detalj. Ljuba u CZ-u, leži u bolnici zbog metka koji mu je šetao, onog što je Kole u njega ispalio, a to nisam ni znala. Ja negde oko podne dolazim u posetu s njegovim ocem… nosim sinu paket. S njim još trojica zatvorenika i tri milicionera. A on se ne obraća ocu, nego meni.

‘Mama, znaš li ko je noćas doveden?’ Ja sad očekujem da će da spomene nekog od svojih drugova, kad on kaže:

‘Vladu Dapčevića su doveli’.

Ja pobelela, gledam policajce.

‘Doveli su ga noćas, majko! Dolaze drugovi, visoki rukovodioci da ga pljuju. Poslao sam mu jutros čokoladu’.

U tom trenutku nisam znala gde sam. ‘Dobro, sine, nego kaži šta tebi treba?’ On odmahuje rukom. ‘Ništa, samo da ti kažem, da znaš da je tu’.

Ja sam prva saznala da je Vlado Dapčević doveden u CZ, pa je kasnije premešten u Požarevac. Srela sam se s njegovom tetkom, koja je isti Peko [Dapčević]…”

***

Vlada Dapčevića, na za javnost zatvorenome procesu u Beogradu, brani Jovan Barović. Presuđeno mu je 5. juna 1976. – na smrt.

Ipak, zbog pritiska belgijskih vlasti, njegove starosti, ugleda porodice i učešća u Narodnooslobodilačkoj borbi, kaznu mu 21. juna 1976. smanjuju, najprije na 20, pa na 15 godina.

Robija u Zabeli, kraj Požarevca. Tu ga opet zatiče – Ljubo Zemunac. Iz svjedočenja Rose Magaš se može pretpostaviti da ona misli kako je s njima u zatvoru bio i advokat Slobodan Subotić.

U mladosti ilegalni ravnogorac, jedan iz advokatskoga tima Dragoljuba-Draže Mihailović na suđenju 1946, Subotić je par godina docnije i sâm osuđen. Po izlasku na slobodu, otvara advokatsku kancelariju u Beogradu, postaje predśednik Advokatske komore Srbije i Crne Gore. Početkom 1970-ih, pronašli su mu letke „nerpijateljske sadržine”, osuđen na 1,2 godine. Tako, možda, postaje cimer sa Vladom Dapčevićem i Ljubom Zemuncem.

„U Požarevcu je izdržavao kaznu i jedan advokat, onaj što je bio predsednik Advokatske komore, pa su mu pronašli neke letke i osudili ga. Ne mogu da mu se setim imena, taj čovek je umro”, ispričala je Rosa Magaš.

„Dolazim ja jednom na sastanak sa Ljubom, a on me dočekuje rečima:

‘Majko, da ti pričam kako sam se slatko smejao. Šetaju juče onaj advokat i čika Vlada, a ja ih pitam šta rade?

‘Evo, baš ga prevapitavam, uskoro ću da ga upišem u SKOJ’, kaže čika Vlada.

Ja zgranuto gledam u svog sina. ‘Imaš li ti, Ljubomire, da mi pričaš nešto o sebi?’”

Međutim, po kazivanju Vlada Dapčevića, to nije bio Subotić, već Slobodan-Bato Todorović, čuveni jugoslovenski privrednik, koji je, pred optužbama za pronevjere, 1965. emigrirao. Poput Vlada, kidnapovali su ga početkom 1975. u inostranstvu – u Italiji. Osuđen 1979. u Jugoslaviji na smrt; kazna preinačena na 20 godina.

„Sve vrijeme mog boravka u Zabeli, ne računajući one redare i kantinjere, kontaktirao sam samo sa Batom Todorovićem”, ispričao je Vlado Dapčević.

„Bio je u ćeliji pored mene i često smo razgovarali. Sem, kad bismo se posvađali. To je bio kulturan čovjek, završio je dva fakulteta, obišao čitav svijet, ali je njegovo shvatanje bilo sto odsto buržoasko i suprotno mom. Nije skrivao svoju mržnju prema socijalizmu. Istovremeno, svim silama je nastojao da izađe iz zatvora, pa se pomalo bojao da mu druženje sa mnom može naškoditi. Ulizivao se onim stražarima i tako što bi meni, ponekad, rekao neku svinjariju. Ja bih ga tada poslao u...

Poslije takvih kavgi znali smo i po godinu dana da ne govorimo. Na kraju su mu prekinuli kaznu. Bio je teško obolio od raka, nije to ni znao, pa su ga poslali kući. Međutim, stanje mu se pogoršalo, prenijeli su ga u bolnicu i kad je već bio u komi – donijeli su akt o pomilovanju. Toga dana je i umro”.

No, osim Todorovića, pokušao je Vlado prevaspitati i – Ljuba Zemunca. O tome mi je 1990-ih pričao. U stanu svoje rodbine u Ruzveltovoj ulici u Beogradu , po pravilu, krajem proljeća i početkom ljeta svake godine je boravio kad doputuje iz Brisela.

Pamtio je i istetoviranu petokraku na ruci Magaša. Nije li i Staljin karijeru počeo kao profesionalni bandit – pljačkaš banaka u Tbilisiju? Skupa su Vlado i Magaš, po raličitim osnovama, klasifkovani u „nepopravljive” unutar zloglasnoga VII paviljona KPD Zabela, sve dok 1977. nije izbila velika robijaška pobuna; potrajala je par neđelja, radnici KPD uzeti su za taoce, a mnogi iz uprave i obezbjeđenja izlagani torturi. I Magaša su potom premjestili u drugi zatvora. Vlado je tu robijao do kraja.

Magašu, „potkraj 1970-ih” – kako je pisao dr Vladan Vasilijević, univerzitetski profesor, jedan od poznatijih specijalista krivičnoga prava – postaje „uzor revolucinarnost Če Gevare”!

Tehnolohija omogućava sada da se provjere nekad nepouzdana śećanje. I zaista, na desnoj ruci, Magaš je imao zvijezdu petokraku. Njegovi pajtaši svjedoče da je istetovirao i lik Če Gevare…

No, da ga je Vlado uspio trajno prevaspitati – nije.

***

O Vladu Dapčeviću svjedočio je i Radoslav-Rakac Ivanović iz Gornjega Milanovca, trostruki ubica, „legenda” zatvora savremene Srbije – tokom 27 godina robije, zbog „neprilagođenosti” i organizovanja pobuna, premještan je iz zatvora u zatvora. Robijao je i sa Vladom, o čemu je 2014. govorio u intervjuu za TV „Happy”.

VODITELJ: „Upoznao si u zatvorima širom Srbije razne čuvene osuđenike. Prvo si robijao sa legendarnim ‘ibeovcem’ Vladom Dapčevićem”.

RAKAC IVANOVIĆ: „Vlada sam upoznao u Požarevcu… Ja siđem u TV salu i upoznam se sa Vladom. I bili smo… ono… svaki dan”.

VODITELJ: „Šta ti je pričao Vlado Dapčević?”

RAKAC IVANOVIĆ: „Pričao mi je to o Rumuniji, tj. kad su ga oteli, kako su ga prebacili ‘vamo, kako su ga mučili”.

VODITELJ: „Kakav je na tebe ostavio utisak Vlado Dapčević, kao poslednji revolucionar i komunista na ovom svetu, poslednji vernik te ideje?”

RAKAC IVANOVIĆ: „Da, na mene je ostavio utisak, ono, stvarno jedan dubok utisak. Čovek k’o – Če Gevara! Znači, nema… Ali, čovek koji 12 sati dnevno čita. Nije imalo teme o kojoj s njim ne može da se priča”.

VODITELJ: „Šta je pričao za svoga brata Peka Dapčevića?”

RAKAC IVANOVIĆ: „Nije, sa Pekom, nije bio nikako s njim. Imao je onu sestru, gore sa Cetinja, koja mu je dolazila i posećivala ga tad”.

***

Vlado Dapčević je amnestiran 1988. i proćeran iz Jugoslavije. U zatvorima Titove Jugoslavije proveo je ukupno preko dvije decenije. Početkom 1990-ih prećutno mu je odobren povremeni dolazak. Postaje glasni zagovornik obnove nezavisnosti Crne Gore. Umro je 2001. godine. Po ličnoj želji, sahranjen u rodnome Ljubotinju.

Komentari (1)

POŠALJI KOMENTAR