16 °

max 16 ° / min 8 °

Srijeda

24.04.

16° / 8°

Četvrtak

25.04.

14° / 8°

Petak

26.04.

15° / 7°

Subota

27.04.

18° / 9°

Nedjelja

28.04.

22° / 12°

Ponedjeljak

29.04.

24° / 14°

Utorak

30.04.

24° / 15°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
OKRUTNI I MASOVNI ZLOČINI I TEROR NAD CRNOGORCIMA (1919-1925)- prvi dio

Izvor: Poručnik crnogorske vojske i komitski vođa MAJO B. VUJOVIĆ U GAETI MARTA 1922

Istorija

Comments 0

OKRUTNI I MASOVNI ZLOČINI I TEROR NAD CRNOGORCIMA (1919-1925)- prvi dio

Autor: Jelena Ćetković

  • Viber

 Piše: Novak ADŽIĆ

 »Infandum me iubes regina renovare dolorem.

-Govoriti o nemiloj prošlosti znači malo ne nanovo je preživljavati«

 Crna Gora je 1918. godine, kao članica pobjedničke vojne koalicije, žrtvovana od strane svojih ratnih saveznika iz bloka Velike Antante. Srpski princ regent Aleksandar Karađorđević donio je odluku i izdao naredbu, uz saglasnost francuskih vlasti, da militarnim srpskim trupama da izvrše invaziju, okupaciju i aneksiju Crne Gore. Bilo je početak vremena kada je Crna Gora postala plijen velikosrpskog centralizma, unitarizma i despotizma.

Odluke tzv. Podgoričke skupštine od 13/26. novembra 1918. godine, kojima je Crna Gora pripojena Srbiji, bile su sa stanovišta imperativnih normi crnogorskog Ustava i nacionalnog zakonodavstva apsolutno ništavan akt, uz to potpuno suprotan pravilima i običajima međunarodnog prava i morala, akt koji do kraja pogazio i obezvrijedio načela slobode, pravde, etike i istine. Odluke tzv. Podgoričke skupštine su napisane od strane srpskih vlasti i donijete po njihovom naređenju. Oni koji su ih donijeli i usvojili glasanjem učinjeli su krivično djelo veleizdaje, za koje je, prema tada važećem  Krivičnom zakoniku Crne Gore, bila predviđena najteže kazna – smrtna kazna (član 87  tadašnjeg KZCG ).

Ministar u crnogorskim emigrantskim vladama Nikola (Niko) Hajduković opisuje, u svojim memoarima, reakciju Kralja Nikole u trenutku kada je na njegovu adresu u progonstvu stigao primjerak rezolucije tzv. Podgoričke skupštine. Niko Hajduković piše da je tada Kralj Nikola pozvao članove Vlade i da je ministru dr Peru Šoću dao da pročita tekst rezolucije. Niko Hajduković navodi da je tada kao aktivni ministar bio očevidac, neposredni svjedok, kad im se Kralj Nikola, komentarišući odluke tzv. Podgoričke skupštine, obratio iz Pariza riječima: » Eto, vidite li što radi jedna šačica Crnogoraca! To su izrodi, bijednici, jadnici i potplaćeni izdajnici! Boga mi, jednoga dana skupo će oni da plate to njihovo izdajstvo što čine prema svojoj grudi zemlje«. (Nikola Niko Hajduković, Memoari, CID, priredio Slavko Burzanović, Podgorica, 2000 godine, str. 443).

Srpski Dvor faktički u rukama regenta Aleksandra Karađorđevića i radikalska Vlada sa svojim vojnim, političkim, diplomatskim i drugim instrumentarijom uspjeli su da ishoduju da Francuska zabrani povratak Kralja Nikole u Crnu Goru. Suštinski, regent Aleksandrar je bio neslavni unuk koji je zabranio povratak u domovinu svojemu slavnom đedu Kralju Nikoli. Crnogorski suveren u progonstvu nipošto nije htio da se pomiri sa tom činjenicom i uništenjem nezavisnosti Crne Gore. U tom smislu je američkom pukovniku, novinaru i publicisti Stivenu Bonsalu, savjetnika predsjednika SAD Vudroa Vilsona, izrazio svoje ogorčenje, ali i namjere, želje i nade, rekavši mu i ovo: » Moj pokovniče, uznemirava me činjenica da sudbina moje zemlje i moja lična uzrokuje vašu zabrinutost. Dozvolite mi da kažem da ne bi trebalo. Pozajmite mi ovog vašeg komandanta kao simbola američke simpatije; obezbijedite za mene toliko dugo odbijane pasoše, koji će mi omogućiti da dospijem do granica svoje rodne zemlje, koju Vaš komandant takođe zna i takođe voli, i tada će crnogorsko pitanje nestati kao snijeg na Lovćenu kada jugo duva. Ja sam u izgnanstvu i čovjek pod zlobnom zabranom, ali čim pređem granicu moje rodne Crne Gore vojnici mojega zeta i mojega unuka će pobjeći a meni će biti ispod časti da ih gonim«. (Ove riječi kralja Nikole objavio je Stiven Bonsal u knjizi » Mali narodi u Versaju – tužitelji i molioci«, koja je objavljena na engleskom jeziku 1946. godine).

Protiv surove nepravde nanijete Crnoj Gori činom okupacije i njene kriminalne nasilne aneksije Srbiji sprovedene 1918. godine, pobunili su se energičnim protestom i veliki broj Crnogoraca, koji je tada živio u Argentini. O tome svjedoči PISMO CRNOGORACA IZ ARGENTINE pod naslovom « Glas iz Južne Amerike », upućeno početkom 1919. JOVANU S. PLAMENCU, Predsjedniku Ministarskog Savjeta i Ministru spoljnih poslova Kraljevine Crne Gore u Parizu. To pismo veće grupe Crogoraca iz Argentine u odbrani prava na opstanak nezavisne Crne Gore glasi u cjelosti:

« Mi, sinovi i podanici junačke a danas tužne Crne Gore, okupljeni u ovoj daljini i tuđini, u mjesto Maximo Paz. Argentina, duboko smo dirnuti osjećanjima za našu dragu Otadžbinu, koja evo sedam godina iskuša teške borbe u Balkanskom i sadanjem svjetskom ratu, i junački se bori uz ostale saveznike, i žrtvova svoje najbolje sinove za pravo i pravicu, i za opšte dobro svih Južnih Slovena.-Na žalost, sad kad bi trebalo da se počine od teškog i krvavog rata, oklevetaše našu milu domovinu baš oni, za koje ona sve žrtvova, t.j. zvanična Srbija, ona Srbija kojoj Crnogorci nekoliko puta spasiše opstanak; groznim klevetama i novcem zakupi neke jadnike te turi smutnju i počini bratoubistvo, a na štetu za sveopšte dobro.-Čujemo iz tužne nam domovine vapaje naroda našega kojemu srbijanski bajunet natura novu vladu i nova prava.-U bezbroj pisama koje nam stižu iz domovine vidimo zločinački rad nebraće Srbijanaca.-Kao vazda vjerni i odani podanici Crne Gore, kojima je glavni cilj čast Crne Gore, molimo vas, gospodine Ministre, da naša imena objavite u „Glasu Crnogorca“ i ako je moguće da se na Konferenciji Mira sasluša naš energični protest, te da se konferenciji obrati pažnja na-brutalno i nevaljalo djelo zvanične Srbije u Crnoj Gori, da odmah evakuišu jugoslovenske trupe zemljište crnogorsko, i da se odobri povratak svih izbjeglica u Crnu Goru.

                              O Božiću 1919.

                              Paz. F.C.C.A.

                              Provincija Santa Fe

                              Repub. Argentina (Južna Amerika)

Lazar Mijajlov Kilibarda; Perko Vidakov Kilibarda; Nikola Matov Kilibarda;  Đorđije N. Kilibarda; Jovan Kilibarda; Marko Mićov Jovović Markovljanin; Golub Mitrović, Anto Boškov Bjelica; Milo Savin Bulajić; Rade Simov Kovačević; Vaso Simov Kovačević; Jovan R. Kovačević; Božo R. Kovačević; Pavle Kovačević;  Trivko Vasiljević; Krsto Šakić; Filip V. Vuletić; Boško R. Vuletić; Drago S. Vuletić; Nikola S. Vuletić; Boško S. Vuletić; Janko N. Jovović; Novica P. Jovović; Ilija N. Jovović; Radosav J. Jovović; Petar R. Jovanović; Jošo R. Jovanović; Petar B. Jovanović; Đuro V. Jovanović; Gojko N. Perović; Mitar Runčević; Đuro I. Zvicer; Radovan S. Roganović; Drago Roganović; Veljko N. Jovović; Božo N. Jovović; Đorđije N. Jovović; Savo V. Jovanović; Zeko V. Jovanović; Blagoje Perović; Vlado Perović; Vaso Milović; Risto Đurković; Kosto Miljanić; Mijajlo Vučetić; Trivko Donkić i Novica Bulajić“.

(„Glas Crnogorca“, Godina 48, broj 82, Neji kod Pariza, 8. februara 1920., str.3.).

Okupatorske vlasti pod upravom beogradskog Dvora i Vlade počinile su brojne zločine nad crnogorskim narodom, uz pomoć domaćih bjelaških izvršitelja i kontrakomitskih grupacija, koje je vlast organizovala, naoružavala i plaćala. O tim brojnim zločinima piše i »Glas Crnogorca«, službeni organ Kraljevine Crne Gore, godina izlaska 47, Nej na Seni kod Pariza, br. 76, od 19. avgusta 1919/1. septembra 1919. godine. Pomenuti list na strani 2 objavljuje, u rubrici »KAKO JE U CRNOJ GORI« tekst naslovljen »PALIKUĆE«, u kojemu se navodi i ovo: »Među žrtvama beogradskih krvoloka nalaze se i porodica g. brigadira Milutina Vučinića, ministra vojnog, čije su kuće, kao i kuća predsjednika vlade g. Jovana Plamenca u Crmnici, spaljene i potpuno srušene, a pokretno imanje sve uništeno. Ista je sudbina, kao što doznajemo, postigla i porodice g. g. Marka Đukanovića, predsjednika Državnog savjeta, koji je zatvoren u Jusovači, i Vuka J. Krivokapića, narodnog poslanika, koji je izbjegao u Italiju. Imanje im je uništeno, kuće spaljene, a porodice izbačene na ulicu bez krova, hljeba i odijela«.

U izvještaju o stanju u Crnoj Gori Mihaila-Mila Plamenca, pomoćnika tadašnjeg crnogorskog ministra pravde dr Pera Đ. Šoća, upućenom iz Gaete 20. septembra 1919. godine Predsjedniku Ministarskog savjeta (Vlade) Kraljevine Crne Gore u parizu Jovanu S. Plamencu, između ostalog, veli se i ovo: »Kad je u Boljevićima u 9 sati noću zapaljena kuća g. Ministra Predsjednika u njoj je spavala u to doba njegova snaha sa dvoje svoje djece.Trjezveniji palikuće jedva su uspjeli nagovoriti podgovorenu rulju, da se žena i djeca probude i spasu. Dok su oni pirovali od pljačke po kućama rođaka g. Ministra Predsjednika i dok je gorela kuća ovoga, sa avlije komandira Ića Plamenca, potpuno iznemoglog i oslabljenog, čini se memluk iz mitraljeza i pušaka pod komandom srbijanskih oficira (Draškovića i Đ. Ostojića), koji su tu sa vojskom naročito došli da rulju poćeraju odnosno podrže pri vršenju ovog junačkog djela«. (Spisi Jovana S. Plamenca, Biblioteka Istorijskog instituta Crne Gore-Podgorica, fascikla 80-81. Kompletni Izvještaj Mihaila-Mila Plamenca od 20 septembra 1919 . g o stanju u Crnoj Gori nakon njene nasilne aneksiji Srbiji 1918., objavljen je u: Novak Adžić, »Crnogorski anali«, Cetinje, br. 1 od januara 2013, str. 337-346).

Komandir Krsto Zrnov Popović, kao »šef svih ustaša«, iz šume 27. septembra 1919. godine podnio je kraljevskom crnogorskom generalnom konzulu u Rimu g. Veljku Ramadanoviću opširan izvještaj, u kojemu stoji i sljedeće: »Dok sam ja bio tamo izgorjeli su kuće i sve njihove imovine uništili: Ministru Predsjedniku g. Jovanu S. Plamencu i Svetozaru Plamencu u Boljevićima, Bar. Joku Androvu i Niku Nikovićima, Kom. Marku, Tomu i Blažu Vučerakovićima iz Krnjica. Osim toga opljačkali su ne, po jedan put, naše jednomišljenike: Limljane, Krajinjane, Barane, Mrkojeviće i.t.d. Krajinskih familija ima mnogo prebjeglih u Skadru i Albaniju. Dalje su životinjski i nemilosrdno sve poništili Vranjinašima, Zećanima, a i da ne govorim za Katunsku i Nikšičku oblast, gdje su Srbijanske vlasti i vojska počinile najgroznije strahote od stanovništva i njihove imovine, o čemu ste ranije izviješteni«. (Vidi integralno objavljeno pismo/izvještaj Krsta Zrnova Popovića-Veljku Ramadanovviću od 27. IX 1919. u: Novak Adžić, »Sudbine crnogorskih patriota (1919-1941), Podgorica, 2004, str. 124-129).

Pored toga, emigrantski »Glas Crnogorca«, zvanično glasilo Kraljevine Crne Gore, nešto docnije, piše i ovo : » Pariski listovi La patrie i La Presse saopštavaju ovu vijest iz Crne Gore: Srbijanske vojne vlasti upotrebljavaju sva moguća sredstva da Crnogorce primoraju da se zakunu na vjernost kralju Petru...Kako su ova dva Crnogorca (Milija Stamatović i Mihajlo Bašetin-/Nišavić-op. N.A) odbila da učine što se od njih tražilo, srbijanske vlasti su iz zatvorile i ubile na ovaj način: Izvadili su im naprije oči, odsijekli im uši, prosjekli donju vilicu i kroz otvor provukli im jezik. Tako unakažene, ostavili su mučenike da se muče, pa su im onda izvadili crijeva i dotukli ih bajonetima. Tako su ovi mučenici ispustili svoj junački duh za čast i pravo Crne Gore« (»Glas Crnogorca« od 23. decembra 1919. godine u broju 81. na strani 6.)

O teroru srpske vojske nad crnogorskim narodom ilustrativno govori i izjava vodnika Mijajila Žunića, u kojoj on navodi neke primjere zuluma vršenih u Spužu. Navode Mijalija Žunića potvrdili su kao svjedoci Luka Martinić i Jokica Andrijević. Vodnik Mijailo Žunić tvrdio je sljedeće: »Došla je srbijanska vojska pod upravom srb. potporučnika Milovana Žarića i počela da čini zvjerstva i zloupotrebe i da primorava da se potpisuje narod na vjernost kralju Petru. Ko nije htio to da učini morao je pobjeći u šumu, inače je htio biti batinjan i zatvoren. Srbijanski major Blažo Božović na dan 6. juna 1919. god. došao je sa vojskom u Spuž u zajednici sa p. poručnikom Milovanom Žarićem, zapalio mi dvije kuće, tri mlina, naredili te je postaja srbijanska koja postoji u Spužu, deset rala zasijanog slivnjaka posjekla i upotrijebila za goriva. Životinju svu opljačkala i svako tirjanstvo činjela, kao npr. tukla žene i nasilno ih htjela baciti u oganj ako ne dadu cijelu svotu novca što imaju. Poslije toga zapalili su kuću Vidaka Kovačevića i svu mu je opljačkali, a nad familijom najgroznija zvjersta izvršili« (Državni Arhiv Crne Gore, Fond izbjegličke vlade, Ministarstvo spoljnih poslova 1920-1922, f 107 i Prof. Dr Šerbo Rastoder, Skrivana strana istorije…, Tom III, Bar, 1997, str. 1576. ).

Izvještaj predsjednika opštine Komanske Nikole Pejovića od 27. X 1919. godine br. 1107, upućen Sreskom Načelstvu na Čevu predstavlja arhivski dokumenat i svjedočanstvo o nekim zločinima koji su počinjeni u to doba nad crnogorskim narodom. U tom izvještaju nalazimo podatke iz kojih jasno proizilazi da su srpske militarne formacije i njihovi janičari, t.j. bjelaška omladina zapalili kuću popa Petra Vukovića »kojemu su dva sina u komite a on je u pritvoru«. Tada su okupacione srpske formacije i bjelaši zapalili i kuću Milovana Bašova Pejovića, čiji je sin tada bio crnogorski ustanik, komita. Prilikom tog pohoda uništena je kuća i pokućstvo Blagote Martinovića, koji se nalazio u Italiji. Namjerno je bila oštećena i kuća crnogorskog komite Ćetka Buljova Jovanovića, na kojoj je bilo polomljeno oko 1.000 tigala  (Vidjeti o tome: Arhiv Istorijskog instituta Crne Gore-Podgorica, V 3 – 165 (19) i Dr Šerbo Rastoder, Skrivana strana istorije, Tom II, Bar, 1997, str. 885.)

Predsjednik opštine Komanske Nikola Pejović dostavlja spisak zatvorenika iz komanske opštine Br. 1168 od 27. X 1919. godine Sreskom načelstvu Čevo. U tom izvješatju navodi da su tadašnje vlasti uhapsile, zatvorile sljedeća lica: 1) Filip Simov Radulović, 2) Risto Ilije Radulović, 3) Milovan Mašov Radulović, 4) Stevo Đurov Radonjić, 5) pop Petar Vuković, 6) Luka Pavov Vukadinović, 7) Marko Milošev Begović, 8) Blažo Markov Begović, 9) Nikola Markov Begović, 10) Milo Muratov Vuković, 11) Milovan Barov Sekulić. U tom izvještaju stoji: » Rečeni su kao činovnici išli 24. decembar 1918. godine oko Cetinja kad je bila buna u boj i zbog toga su pritvoreni«. Dalje, u istom izvještaju piše: » 12) Đuro Markov Begović pritvoren kao predsjednik što nije stao nekoj buni zbog komita, 13) Radovan Jošov Sekulić, na osnovu istog, 14) Ilija Perov Vuković, dva su mu brata u komite, 15) Jovan Perišin Radulović, jedan mu je brat u komite i 16) Miloš Perišin Radulović, bio je u komite i uhvaćen i stavljen u pritvor«, kaže se u tome izvještaju (Navedeno prema: Arhiv Istorijskog instituta Crne Gore-Podgorica , V3 – 163 (19).

BRIGADIR MARKO VUČERAKOVIC, jedan od najčuvenijih komitskih vođa i emigranata crnogorskih

Potporučnik crnogorske vojske Krsto Vuković iz Bjelica, Katunsko-riječke oblasti, dao je izjavu o zločinima nad narodom na području Cetinja, koju su potvrdili kao svjedoci potporučnici Andrija Popovoda i Jovan Vuković. Mjesto u kojemu je Krsto Vuković dao pomenutu izjavu je Formija (Italija), a datum kojega je ona saopštena je 10. jun 1920. godine. U toj izjavi Krsto Vuković navodi imena i prezimena 75 lica,  čijih su 78 kuća popaljene i izgorjele u plamenu. Tu Izjavu Krsta Vukovića donosimo u cjelosti :

»Od početla 1919. godine bio sam prisutan na mjestima mnogima đe su okupacione srbijanske trupe, počinjele bezbrojno bezakonje; zločinstva; pljačke, otimačinu i zlostavljenje, koje mi nije moguće ni približno opisati:

Bio sam očevidac kada su srbijanske trupe u mjesecu avgustu prošle godine pod komandom srbijanskog majora došle u Komane, okupile sve seljake, i pored nečuvene pljačke i paljevine, naredili su masi seljaka od 200-300 ljudi da svaki sazuje obuću koja mu se nalazila na nogama. Prirodno je da su se ovi, pa i ako skroz razoružani, opirali ali pod pritiskom kundaka i toljaga svi seljaci morali su se izuti, a pošto su se svi izuli njihovu obuću su svu ponijeli, tako da je sva masa, potpuno ostala bosa.

            Bio sam očevidac kad su srbijanske trupe u mjesecu septembru i oktobru prošle godine hiljade nejači, staraca, žena i đece, pokupili po Katunskoj i Riječkoj nahiji i sproveli po Cetinjskim kazamatima, đe su mnogi i skapali od gladi, i raznih zaraza, a mnogi se i danas nalaze u tamnicama«.

JOVAN S. PLAMENAC, Ministar i Predsjednik Crnogorske narodne skupštine, vođa Božićnog ustanka 1919 i Predsjednik Crnogorske vlade u emigraciji (1919-1921)

On navodi da »su okupacione srbijanske trupe, a sve po naređenju zloglasnoga pukovnika Stojana Popovća, popalile četiri-pet stotina kuća u kojima je izgorela imovina svakojeg seljaka, među kojima i kuće dolje imenovanmih: komandira Krsta Popovića, komandira Dušana Vukovića, komandira Andrije Dragutinovića, Nikole Miš. Ivanovića (četiri kuće), Petra M. Ivanovića, Jovana K. Ivanovića, Tomaša K. Ivanovića, Sava M. Ivanovića, Đura Dragova Vušurovića, Vasa J. Vujovića, Mata P. Popivode, Boža V. Vujoševića,  Filipa K. Vujoševića, Milutina V. Vujoševića, udove Jokne P. Vujošević, udove Zlatane S. Vujošević, udove Zlatane M. Vujošević,  udove Petrane A. Vujošević,  udove Marice S. Crvenice,  siročadi Radoja Crvenice, Blagoja Đo. Kuzmana, Mika G. Vujoševića, Pera R. Vukovića, udove Krstinje N. Vukovića, udove Marice Š. Milić, udove Milice Z. Milić, Andrija Milić, Sava M. Milića, Pera B. Milića, udove Marice N. Milića, Krsta M. Abramovića, Mića B. Abramovića, Raka B. Abramovića, P.por. Sava M. Vukovića, Bar. Ilije Đ. Vukovića, Pera M. Kekovića, Radovana M. Vujoševića, Mihaila R. Ramadanovića, Blagote M. Vujovića, udove Marije P. Vujovića, Janka Todora Milića, Boška Đ. Milića, Lazara A. Milića, Nika I. Martinovića, Krsta S. Vukovića, Krsta R. Pejovića, Joša Majova Popivode, Bar. Sava B. Draškovića, Makeša S. Draškovića, Joša V. Vujića, Pera I. Vujića, Nikole I. Vujića, Marka I. Vujića, Radovana P. Vujića, Vasa S. Vujića, Vidaka Markova Vujića, Luke R. Vujića, Andrije B. Vujića, Nikole V. Draškovića, Boška P. Draškovića, Rista M. Vujića, Luke Pejova Jovanovića, Nikole M. Radonjića, Jovana L. Raičevića, Đura Raičevića, Nikole Raičevića, Filipa M. Roganovića, Radovana L. Roganovića, Petra Markovića, Nikole Mijanovića, Blaža Stevovića, komandira Sava Čelebića, Špira N. Markovića, Radovana Turčinovića, Marka Turčinovića, i još mnogo drugih, nego samo ove poznajem, a sve one koje lično ne poznajem njih ne mogu poimenice ni prebrojati.

            Bio sam očevidac đe je mnogo nevine đece i žena skapalo u zatvorima primoravajući da se kunu na vjernost nekakvom kralju od Srbije.

            Bio sam očevidac kad je pukovnik Stojan Popović poredu pozvao seljake iz pojedinih plemena, pa pošto ih dovede vojska onda počinje da pita; koje je drvo najtvrđe; a ono kojemu kažu prisutni da je najtvrđe; naredi te mu donesu po nekoliko kočeva; pa onda na jednoj klupici koja je stojala naročito za to određena, legnu seljaka potrbuške, i sve ga biju onom drenovinom, dok ne izjavi da će se zakleti na vjernost Kralju od Srbije. Tako je srbijanski komandant Vojnog okruga Katunskog pukovnik Stojan Popović sva plemena tukao da mu se kunu na vjernost.

Bio sam prisutan kad su srbijanske trupe hiljade seljaka opljačkali, sve njihovo oduzeli; konje, volove, krave, brave, pčele, svinje, mobilje, robu, obuću i odjeću i ostavili ih bez igđe ičega, koje danas familije skapavaju od gladi i bez ijednog zalogaja hljeba. Meni je nemoguće opisati ni saopštiti dio zvjerstava, zločine, bezakonje, pljačke i paljevine koje je učinila srbijanska vojska u pojedinom plemenu, a ne dalje« , navodi crnogorski  potporučnik Krsto Vuković (Citirano prema: Državni arhiv Crne Gore, Fond izbjegličke vlade, Ministarstvo spoljnih poslova 1920-1922, f 107 i Prof. Dr Šerbo Rastoder, Skrivana strana istorije, Tom III, Bar. 1997. str. 1571-1572).      

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR