Tuga naša montenegrinska

Piše: Jovan Nikolaidis

Tuga i gnjev stečen od matera naših (ne od očeva - od majki naših!), to je osjećaj koji prži dušu u prsima svakog iskrenog građanina Crne Gore. Dok kojekavka naša ministarstva sanjaju protokole i prse se ‘postignutim’. Šaš i korov puni pesticida! Ubiše se da nam dokažu svoje projekcije i strategije koje vrijede manje nego rȁša Marice Đura Perovoga, grob se ambisa toj dobrostojećoj manitulji. Znamo mi, odbačeni bintovnici s razlogom, koliko je jednoj zajednici, mladoj državi sa toliko protivrječnosti, nužno da silno ojača temelje nacionalne kulture. Bez koje će se crnogorstvo, naravno: kao državotvorna svetinja, nipošto kao nacionalistička ustrojba, osuti u prah naše umišljene snage.

Snagu posjeduje naš neprijatelj, mi ćemo puškarati zanosima. Ubiće nas tradicionalna etnička aljkavost. Jer je bitnije puniti bȁgaše plemenskoj kmetovini, tim serbskim elitama, nego braniti jedinstvenu, modernu evropsku zemlju. Građansku, dakako, ne samo srbocrnogorsku. Pored ostalog i nacionalnom kulturom. Lijepu državu Crnu Goru, balkanskomediteranski Montenegro. Koju će, bez konzistentne strategije u kulturi i prosvjeti, pomesti kao piljevinu, najprije srbofilstvo, potom satansko svetosavlje, najzad i svaka druga gùba kojoj današnja vlast nudi slastice. Zna se zašto i za koga. Ne mora se sve imenovati, evo se prse bez skrivanja mnoge naše patriote.

I najmanje je tu bitan pisac koji ovo piše, sa svojim fus-notama o nacionalnoj kulturi. Pisac koji nikada, ama baš nikada nije svoje ime stavljao ispred svete obaveze da se bude opštedruštveno  koristan, smatrajući da je nedostojno čovjeka ako ne insistira da je opšte i pojedinačno cjelina.

Mogu me napadati kojekakvi koječime, ali i gluvome sve govori da opasnost po nacionalnu kulturu raste, da je to već pošast, u kojoj će se desiti (što: desiti?!, ma to se već uveliko sprovodi) da naša stara crnogorska bolest preraste u epidemiju. Prošlost nas uči, komparacije upiru prstom. Pozovimo se na neke rečenice iz opisa Kneza Dolgorukova o nama. Ili - kako je Vasilije Petrović dijelio rusko žito. Čuli ste za Odžakliju Nikole Prvoga i one koji su se uz nju grijali. I pismo-molbenicu Plamenca Kralju Aleksandru. Čuste li što za terazijske Crnogorce, lažinjaju li i dalje sred „Moskve“? Traje i dalje cirkus DANU-CANU. Vidite li sa koliko se nepromišljenosti iz Ministarstva kulture hvale „kulturnim industrijama“ (arseniku za nacionalnu kulturu), misleći da izgovaraju mudrost solomonsku.

Prije neku nedjelju je Gospodin  Banac izjavio kako Crnogorci trebaju da se čuvaju „Crnogoraca poput Andrije Radovića i Andrije Mandića“. Ima pravo taj hrvatski gospodin, mrčene su to osobe. Sandru Galebu je upitno da njegov apel dopuni svojim: „Crnogorci, čuvajte se dvorskih Crnogoraca! Za Srbe u Crnoj Gori ne brižite. Čim im se olade novčanici - postaće Crnogorci, braća ovijeh dvorskijeh Crnogoraca“.