Kada violinistkinja i pijanista udruže svoje talente, uspjesi su zagarantovani.
O umjetnicima iz svijeta klasike danas se malo govori. Crna Gora ima mnogo talentovanih umjetnika među kojima se originalnošcu ističu violinistkinja Dušica - Dunja Kordić i pijanista Nikola Vučković.
Muzički tandem "2Soul(o)s" koji nastupa širom svijeta jednoglasan je u stavu da muzika oplemenjuje svijet.
Donosimo vam intervju sa njima.
Energična violinistkinja mnogo je vezana za svoj instrument jer stvara neobičnu atmosferu na nastupima, a osim klasike "koketira" i sa drugim žanrovima. Lijepa Kotoranka osnovno muzičko obrazovanje završila je u Osnovnoj školi "Vida Matjan" u Kotoru, u klasi profesorice Ljudmile Petrove.
Srednje muzičko obrazovanje nastavlja u muzičkoj školi "Mokranjac" u Beogradu - u klasi istaknutog profesora Dejana Mihajlovića, kod kojeg nastavlja i studije u Beogradu i Sarajevu. Diplomirala je 2006.
Bila je stipendista Berklee College of Music u Bostonu (2009) i Roosevelt University u Čikagu 2003.
Apsolvent je ALU (Beograd), na Jazz odsjeku u klasi prof. Vladane Marković sa istaknutim umjetnicima kao što su: Henning Kraggerud, Irina Chukovskaya, Nick Miskoru, Oleg Janovski i dr. Usavršavala je, takođe, Tap Dance u SAD-u.
ANTENA M: Kažu da umjetnici nikada ne zaboravljaju prvi susret sa omiljenim muzičkim instrumentom. Kakvo je vaše iskustvo?
KORDIĆ: To je bilo poprilično davno, prije 29 godina. Ne mogu se pohvaliti da je bilo specijalno lijepo, zato što sam dobila malu i staru violinu. Očekivala veliku i novu.
To je bio poklon od pokojne profesorice Ljudmile Petrove. Bila sam zadovoljna što uopšte idem u muzičku školu. Moja istinska ljubav bila je ljubav prema klaviru.
Međutim, moja profesorica je u dogovoru sa mojom majkom ipak odlučila da sviram violinu, jer je kod mene prepoznala fenomenalan sluh.
Nije bilo lako, ali sam kao lijepo vaspitano dijete ipak poslušala savjete starijih i posvetila se violini. Žal za klavirom trajao je do upisa u srednju školu kada sam shvatila da je privilegija svirati violinu. Jednostavno volim svoj svijet muzike.
ANTENA M: Violina umjetniku daje priliku da iskaže emocije. Kad svirate klasično djelo izvodite li to svaki put isto, ili volite da improvizujete?
KORDIĆ: To je uvijek mač sa dvije oštrice. Ja volim improvizaciju, to mi je omiljena sfera u izvođenju.
Međutim, mnogi kompozitori koji su napisali ozbiljna muzička djela ne dozvoljavaju promjenu nota. Meni to poprilično smeta dok sviram, ali naravno ne znači da ne možeš da daš lični pečat tome. I to je negdje moj slatki problem jer volim da promijenim note.
ANTENA M: Koliko vjerujete svojim osjećanjima u tom trenutku?
KORDIĆ: Od 100%, 200 %.
Uvijek je poseban doživljaj svirati iznova isto djelo, jer nikada ne znate kako će zvučati na sceni.
Na tonskim probama bude sve dobro, uštimovano i savršeno funkcioniše, ali vam niko ne garantuje da će tako biti i na nastupu.
I nama se kao svim ljudima koji se bave svakodnevnim poslovima dese ti loši dani, padne koncetracija, ili vas poremeti ritam publike, loše ozvučenje, ili vam, ne daj Bože, pukne žica na violini.
U svemu je najbitnija dobra koncentracija i pažnja publike koja je glavna spona umjetnicima koji izvode klasična djela.
Gledanje u note, bez instrumenta, preslušavanje, red po red, takt po takt neke su od vježbi za bolju koncetraciju.
Vježbanje je zapravo jedna velika igra bez granica. Zato, kad krenu pripreme za koncert, uvijek se sjetim dragocjenog profesorskog savjeta: "Eliminisati sve što vas ometa, pošto, poto".
ANTENA M: Kakva je bila vaša konekcija sa profesorima i pedagozima tokom školovanja? Da li ste tokom nastupa osjećali nelagodu, grč, strah da ćete pogriješiti?
KORDIĆ: Moji profesori su bili vrlo zahtjevni. Moj pokojni profesor Dejan Mihailović, jedan od najboljih u Evropi, bio je izuzetan pedagog.
Znao je da procijeni nas kao soliste, izvođače, i kako kome treba pristupiti. Tokom školovanja, svaki javni nastup kome prisustvuju profesori daje veću notu ozbiljnosti i odgovornosti.
Imala sam tu čast da nastupam zajedno sa profesorom Mihailovićem. Iskustvo je neprocjenjivo, jer su sastav činili fenomenalni violinisti, koji su bili njegovi đaci. Kad je on dirigovao, sve je bilo unaprijed isplanirano. Jedno predivno iskustvo koje ću zauvijek pamtiti.
Kada govorimo o javnim nastupima, sasvim su normalni ti mali strahovi da ćete tokom sviranja napraviti neku grešku, da ćete izgubiti koncetraciju, i razmišljati kako vas profesori "ocjenjuju u tom trenutku".
Kako vrijeme odmiče a iskustvo postaje sve veće strahovi nestaju. Violina je vrlo zahtjevan instrument, tako da i danas vježbam pet-šest sati nedjeljno.
ANTENA M: Ostvarili ste sjajnu saradnju sa crnogorskim gitaristom Draženom Jokovićem i snimili CD za renomirani festival "Bach Advent" u Arnstadtu u Njemačkoj.
Iza vas su brojni nastupi po inostranstvu. U kojem prostoru violina najljepše zvuči?
KORDIĆ: Za mene, kao solistu, to je crkva. Dok za slušaoca nije. Zbog velikog eha u crkvi, mi dobijamo genijalan zvuk, mikrofon i ozvučenje nijesu potrebni.
Akustika je idealna za mene, ali se za publiku zvuk utrostručuje, i sve ide u eho koji odliježe prostorom.
Kolarčev narodni univerzitet koji je svrstan u pet najboljih u Evropi takođe je savršen za sviranje, Kotorska muzička škola, sala Svetog duha ima izvanrednu akustiku. Isti je zvuk i u prvom i u posljednjem redu.
ANTENA M: Da li volite da "koketirate" sa drugim muzičkim žanrovima?
KORDIĆ: Svakako. Ja to volim da radim. Volim džez, pop, rok. U slobodno vrijeme sa mojom najstarijom sestrom Slađanom sviram od Zdravka Čolića pjesmu "Noć mi te duguje" koja savršeno zvuči na violini. Dok ja sviram, ona sa uživanjem pjeva. Znam da bi moja sestra sad bila ponosna na mene i zagrlila bi me. To nam je omiljena pjesma.
Kad je riječ o klasici, voljela bih da obradim Ravelovu "Ciganku" jer daje veliku mogućnost improvizacije. To je djelo koje je napisano za violinu i klavir, i imate mogućnost da napravite lično malo umjetničko djelo. Upravo radim na tome, pravim neke svoje aranžmane, ali o svemu detaljnije saznaćete na vrijeme. Malo misterioznosti nije na odmet.
ANTENA M: U trenucima odmora, koju pjesmu najradije zasvirate svojim prijateljima?
KORDIĆ: Definitivno Zdravko Čolić. "Noć mi te duguje" je pjesma idealna za violinu, jer ima te ciganske melizme, ukrase koje samo violina može da istakne. Prijateljima ovu pjesmu možda ne bih svirala, mojoj sestri uvijek.
Pijanista Nikola Vučković nakon završene niže Muzičke škole u Budvi upisuje srednju Muzičku školu u Subotici u klasi prof. Matije Molcera.
Školovanje nastavlja na Muzičkoj Akademiji u Novari (Italija) u klasi prof. Mariana Mike gdje 2002. g. diplomira uz počasti. Paralelno studira i na Muzičkoj akademiji na Cetinju u klasi prof. Borisa Karaljevića u čijoj klasi i diplomira 2004.
Za vrijeme studija u Italiji bio je stipendista fondacije "Luciano Martelli" iz Galliate-a.
Magistrirao je u klasi prof. Vladimira Bočkarjova.
Usavršava se u zemlji i inostranstvu kod poznatih pedagoga kao što su: Dmitri Baškirov, Šandor Falvai, Noel Flores, Vladimir Ovčinjikov, Kemal Gekić, Aleksandar Serdar i dr.
Pored zapaženih nastupa na saveznim i međunarodnim takmičenjima nastupao je i na preko 250 koncerata kao solista i kamerni muzičar u Crnoj Gori, Srbiji, Italiji, Austriji, Francuskoj, Mađarskoj, BiH, itd.
Od 2015. stalni je član dua "2Soul(o)s" sa Dušicom Kordić, a 2016. bio je i zvanični pijanista (klavirski saradnik) za pobjednike takmičenja "GRAND PRIZE VIRTUOSO" i "GOLDEN AWARDS NEW YORK", i član žirija za "GOLDEN KEY PIANO COMPETITION".
ANTENA M: Da li je sviranje klavira bio vaš dječiji san?
VUČKOVIĆ: Bio sam previše mali da bih to znao. U tom trenutku, to je bila životna želja moje majke, koja je dijete sa sela.
Završila je srednju školu u tadašnjem Titogradu. Jednom je prolazeći sa drugaricom pored Muzičke škole "Vasa Pavić" čula zvuk klavira, misleći da neko sluša muziku, bila tužna ne znajući da može da se izuči vještina sviranja tog instrumenta.
Nakon što joj je drugarica sve objasnila, zarekla se da će sve učiniti da njeno dijete svira klavir. I bilo je tako. Tokom školovanja imao sam česte nastupe. Prvi solistički koncert imao sam u Subotici sa nepunih 14 godina.
ANTENA M: Koliko vaši nastupi imaju lični pečat?
VUČKOVIĆ: Pošto smo mi prije svega interpretatori, imamo više sklonosti ka improvizaciji.
Naravno, ne dozvoljavaju sva djela, stilovi i žanrovi improvizaciju.
Kada je riječ o klasičnoj muzici, gdje smo mi u načelu školovani, improvizacija uslovno može da postoji ako izvodite autentično djelo kako je napisano, u tom individualnom smislu, odnosno, davanju ličnog pečata ako ispoštujete sve moguće tradicije, izvođaštva i epohe.
Ako uspijete da na sve to date lični pečat u interpretaciji onda se izdvajate od većine.
ANTENA M: Koja epoha je najteža za obradu?
VUČKOVIĆ: Evo par zanimljivih podataka: Kada je u pitanju klavir, palac kao instrument je počeo da se koristi od Johana Sebastijana Baha.
Interesantno je da u romantizmu, solistički koncert nije postojao kao forma, dok se nije rodio Franc List.
Lično volim epohu romantizma, ne samo u estetsko- muzičkom smislu. Smatram da su kompozitori romantizma iskoristili klavirski potencijal iskoristili u maksimumu.
Vrlo cijenim Šopena, Franc Lista. Od postromantičara jako uvažavam Sergeja Rahmanjinova, Aleksandra Skrjabina a od neoklasičara i impresionista sa primjesama džeza neobično volim Morisa Ravela, Sergeja Prokofjeva, Igora Stravinskog. To su umjetnici koji su stvorili značajan klavirski opus i uveli reforme veoma bitne za ovaj instrument. Volim da izvodim njihova djela.
ANTENA M: Koliko je jednom umjetniku iz svijeta klasike potrebno iskustva da bi počeo komponovanje svojih djela?
VUČKOVIĆ: Za to je potrebno veliko muzičko obrazovanje i urođeni talenat. Izvođačko iskustvo takođe je jedan od preduslova za ovaj složeni muzički dar.
Čovjek bi trebalo da se bavi i naučnom stranom klavira da bi krenuo sa komponovanjem. Nijesam komponovao, ali se vrlo zanimam za improvizaciju.
Nedavno sam gledao snimak sa koncerta čuvenog grčkog pijaniste Ciprijena Kacarisa koji je kazao da "u današnje vrijeme oskudijevaju pijanisti koji su skloni improvizaciji".
Franc List koji je izumio formu solističkog koncerta bio je je ne samo vrhunski kompozitor nego i vrhunski improvizator. Od pijanista 20 vijeka izuzetno cijenim Đerđa Cifru, Vladimira Horovica i pomenutog Kacarisa.
ANTENA M: Koliko strpljenja, volje i znanja je potrebno za sviranje na klaviru?
VUČKOVIĆ: Svaki instrument je težak na svoj način. Klavir je težak jer je ogroman instrument i obrazuje 88 dirki.
Sa dvije ruke morate da postignete dosta toga u zavisnosti od vještine pisanja kompozitora i u skladu sa epohom. Mislim da je violina najteži gudački instrument, jer ne postoje pragovi i dirke, koje treba da pogodite sa određenom preciznošću i osjećajem. Imate "vrat", imate žice, i sve ide na uvo.
ANTENA M: Često nastupate u Crnoj Gori i u svijetu. Pored zadovoljstva šta donosi posao klasičnog umjetnika?
VUČKOVIĆ: To je jako težak posao. Kad naučite jedan program možete ga forsirati na par koncerata, a onda morate da učite novi u od minimalnih 60 minuta kao biste to prezentovali ljubiteljima klasike.
ANTENA M: Planirate li veći zajednički koncert u Crnoj Gori?
VUČKOVIĆ: Uvijek planiramo koncerte. I, hvala Bogu, uvijek imamo priliku da sviramo.
Na sreću ili žalost, češće u inostranstvu nego u zemlji. Možda je razlog manjak tržišta. Ono koje je dostupno ima čudnu politiku funkcionisanja, ali dok postoje otvorene granice za nas i našu struku mislim da je dobro.
Naravno smatram da je lijepo svirati u Crnoj Gori. Gdje ima volje tu će biti i saradnje.
ANTENA M: Da je Mocart živ, kako bi ocijenio današnju muziku?
VUČKOVIĆ: Mislim da muzika kroz određene epohe doživljava reforme. Mocart je bio genijalni muzičar u svoje vrijeme, koji živi kroz nova muzička pokoljenja.
Šta bi on rekao u sferi klasične muzike ne znam, jer se promijenilo mnogo stilova.
Razgovarala: ANA AŠANIN
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR