U Crnoj Gori, u njenoj kulturi, danas postoje tri struje: prosrpska /velikosrpska, time i anticrnogorska/, procrnogorska i alternativna. O svakoj on hoće da ostavi zapis, svoj sud, iako zna - nije vrijeme raspravljati o kulturi dok bombe Alijanse tuku, a neprijatelji rovare iznutra. Rat je produžen, nije ni završavao od 1992, a trajaće još, i nakon što Alijansa pozove s nebesa svoje divlje pčelice da se vrate u saće. Balkan je ovo, a na Balkanu se lako poigravati letećim temama. Sročiš ih kao burlesku i šetaš rečenicama kao propuštenim šansama, misleći da su one Arijadnino klupko. Crnogorski model kulture jeste ‘leteća tema’.
Prosrpski model je i dalje dominantan u Crnoj Gori. Nastao na učaurenoj matrici sociopolitičke ovisnosti Crne Gore o Srbiji, a sve vrijeme sakriven u institucijama, dakle: protežiran od njih, do danas je ostao imela na tkivu crnogorskog stabla kulture, bivajući često i njen zvanični pokaz. Ruralan, epski, činovnički servilan, animozan spram valera evromediteranske civilizacijske prakse, krajnje destruktivan jer je prizeman i kvalitetom drugorazredan, on, ustvari, generira svoju snagu, pored budžetskog darovateljstva, i iz crnogorske subkulture. Nastao, zatim, kao crnogorska kolaboracionistička struja na temeljima srpskog asimilatorskog projekta, dobrano hranjen kompleksom Crnogoraca da ih Srbija hrani, odijeva i uči, pomognut nemalo beogradskom enklavom, koju su, opet, izmislili i utvrdili beogradski Crnogorci, a srpska politika prihvatila kao još jednu granu velikosrpske gladi nad okruženjem, ovaj kulturni model danas u Crnoj Gori preživljava posljednje dane. Iako u biti svojoj zlokoban po kulturno biće Crne Gore, on postaje svojim značenjima periferijska pojava. Samom činjenicom da je populistički, anahron, on će još neko vrijeme rovariti po identitetu crnogorskom. Epski banalan, slavjanoruski pjevujušći, kupi on nezasluženo slasti sa trpeze države. I da nije državnih projekata koji mu još siplju darove, malo bi se čuo i vidio njihov upliv. Zvaničnici sa crkvenom tematikom u mantiji, jadikovkama, katunski stihoklepci davno umrlog romantizma. Potrebno je da se Crna Gora još više emancipuje pa da taj kôd strkne u pozadinstvo, nemoćan da nosi barjak nadolazećeg vitaliteta crnogorske kulture. Da nije bilo Crnogoraca koji su ga svojim invalidskim instrumentarijem sami podnjivili, i da je bilo Crnogoraca koji bi više i dosljednije radili na osvješćenju puka tradicionalnim vrijednostima domaje, ne bi se prosrpski model do te mjere razmnožio diljem našeg gorja. Njega su, dakle, proizveli i afirmisali - nedolični Crnogorci. Koji su, nesrećom, stalno bili i nosioci vlasti tokom dvadesetog vijeka. Srbija je tu bila samo spoj, ćuprija od crnogorskog bića prema svojoj davno skovanoj asimilatorskoj strategiji u politici i kulturi. Srbija je sve vrijeme imala svoj kulturni model, Crnogorci su ga, u nedostatku svog, bez revizije, prihvatili od nje. To je sva priča. Da li je i danas tako?! Nije?
Procrnogorski model u kulturi čine danas, većinom, oni Crnogorci koji su u bliskoj prošlosti, zdušno, servilno, dijelili kulturnu politike Crne Gore sa predstavnicima prosrpskog modela. Gubljenje pozicija, do kojih im je osobito bilo stalo, glavni je generator njihovog današnjeg brecanja na nosioce prosrpskog modela, i u Crnoj Gori i u Srbiji. Iako im nikada ne treba sporiti ljubav prema Crnoj Gori, njihov duhovni profil ne ide danas mnogo dalje od sirovog otpora prema prosrpskom i nostalgije prema institucionalnom uhljebljenju, u kome se tajomice gojila njihova skrajnuta taština. Takvi, u suštini svojoj dobroćudni i na kompromis spremni intelektualci, oni ne mogu da se izvuku iz nacionalkomunističkog vagona. Oni, do juče odani jugoslovenskoj(srpskoj), danas su slugani crnogorskoj vlasti. Neškolovana pjesnička dječurlija i prozaisti socijalrealizma. Pribojavaju se pa ćute, jer slojevite tekovine evropske kulture, većinom, ne razumiju. Vole više pero u džepiću kaputa nego ekran kompjutera, svoje kabinete sanjaju kao djeca opscenost. Mediteran im je više egzotična lokacija nego živi geopoetski imperativ. Dukljom se igraju kao uspomenom, alatke su im od Srba kupljena ili pokradena versifikacija. Hoće svoju autokefalnu crkvu, oni, duboki pagani, pripitomljeni neokomunisti, liberalni foliranti. Evropsku poetiku crpu najdalje do verizma i simbolizma, a i dalje vole, „kako je to činio Majakovski“. I dalje su raspjevani rapsodi herojske Crne Gore, mrtve, premrtve pod teškom pločom grobljanom. Omladinska enobeovska koračnica bije u taktu njihovih srdaca. I dalje se draže okupljaju, nego što samuju nad knjigom. Ako su predstavnici prosrpske kulture u Crnoj Gori skloni seljaštvu, rasizmu i svepojućoj guslaniji, procrnogorski kulturnjaci su ordinarni tradicionalisti, kolektivisti i narikače nad kukavnom sudbinom Crne Gore. Redovni posjetioci pokajanja i čuvari mrca diljem katunskih sela, oni ne umiju da načine rez na sebi, a kamoli nad kulturom Crne Gore, danas i sjutra. I jedni i drugi, profani Srbi i državni Crnogorci, zapravo su zavađena braća koja galame s jednog brijega na drugi. Kao vrane na dva kolca - ni tamo ni ovamo dokraja. Vječni amateri koji svoje snage ne mogu podići do strogog, nemilosrdnog profesionalizma, kakve jedino treba buduća Crna Gora. Neozbiljni procrnogorski intelektualci postaju, poput onih prvih, prosrpskih, surogat vremena, nesvjesni da su matrice njihovih zanosa potrošene onog trena kad su prije desetljeće, smijenjeni, skrajnuti, što danas nema većeg značaja do tog da su još uvijek štetni presedan u alinejama novouspostavljenih političkih prilika. Da se vrate nije dovoljna samo njihova želja i nesporno rodoljublje. Želja im je prevelika, a rodoljublje maska za nove banalnosti u kulturi. Pragmatici, kakva jeste većina prestavnika današnje vlasti crnogorske, ne mogu ih posve uzimati ozbiljnim subjektima u svojoj državnoj projekciji kulture buduće Crne Gore. Sporadično povlađujući njihovim zanosima, crnogorska vlast ne može ozbiljno da računa na njihovu interpretaciju o projektovanju crnogorskog kulturnog modela.
Bliska budućnost trebala bi da spoji kooperativnost crnogorske vlasti sa Alternativnim modelom kulture Crne Gore. (Zašto tako misliti? Čto delat6, tovarišć Černiševski?) Ponajviše stoga što Crnoj Gori danas nedostaje srednja klasa. A njeno jačanje generiraće nove, mlade snage. Erudicija i aktualitet, maštovitost i nauk. Nema demokratije, civilnog društva, nema vitalne kulture bez jačanja srednje klase. U zijevu između siromaha duhovnih dobara i mladih obrazovanih kadrova Crne Gore, kao dinamična kategorija Alternativa će izgraditi drugačiju kulturu Crne Gore. Takve može da prihvati Treća Crna Gora. Njihovom promocijom učvrstiće se pejsaž moderne države, ojačati ugled u svijetu, steći jasnija perspektiva. Ozbilja vlast neće propustiti mogući dogovor sa tom narastajućom snagom. Ovi predstavnici kulture, prosvete i nauke isuviše su valjana grupacija da bi ih se skrajnulo. Bez njih društveno biće Crne Gore jednako pokazaje invaliditet. Dokle? Alternativci tek što nisu nadrasli svoju akademsku skromnost, dok se tvori mlada elita. To su danas oni intelektualci koji se ne sklanjaju dok se vijori crnogorski barjak, gorljivi profesori sa Univerziteta Crne Gore, poliglote i duhovni čistunci, novi rukovodioci gradskih institucija kulture, članovi redakcija nezavisnih medija, glumci i redatelji, filmadžije i pisci, akademska mašina trkača pred start, agilni predsjednici brojnih nevladinih organizacija, obrazovana i nekonformistička vojska novog doba ove Zemlje. Vlast bi morala na njih da računa. Potrebni su jedni drugima kao potpora i potvrda, kao zdravlje i perspektiva. Što se taj spoj već nije desio, pored ostalih objektivnih nesreća koje su zadesile Crnu Goru, dobrano su krivi prosrpski i procrnogorski kulturtregeri, prvi zbog agresivnosti, drugi zbog mudrijašenja, prvi zbog nedovršenosti, drugi zbog neagilnosti i odsustva političkog pragmatizma.
Problem crnogorske kulture danas i sjutra nije njeno oponiranje prema srpskoj kulturi, regionalna saradnja podrazumijeva zajedništvo, nego prema anglosaksonskoj i drugim recentnim kulturama u okruženju i svijetu. U zajednici balkanskih država. Dominantan uticaj srpske kulture na crnogorsku prestaće onda kada se naša kultura otvori prema svim tim uticajima, jer je sama postala autonomna. Do tada, opstojavaće svi problemi koji čitavi vijek opterećuju crnogorsku kulturu. Međutim, potpuno otvaranje prema Zapadu dovelo bi do spoznaje o efemernosti mnogih kulturnih „veličina“ Crne Gore, kao i onih koji su vlastima Crne Gore servirani kao takvi. U trenutku potpunog otvaranja prema Zapadu Crna Gora će, napokon, biti u poziciji da napravi poređenje između kulture slavenovizantijskog kruga u koji je bila usisana, i onoga što u svijetu figurira kao evropski mejnstrim. Kako će Crna Gora komunicirati sa anglosaksonskom kulturom: kojim izražajnim sredstvima, kojom estetikom? Poezijom, desetercima? Kojim romanima ćemo ući na takmičenje? Kojim filmovima? Muzikom? Otvoriće se prašnjavi sanduk sa zaturenim pitanjima. Ta škrinja može biti Pandorina kutija. Međutim, moguće da je to jedini način pročišćenja, jedini način da crnogorska kultura napokon postane kompatibilna evropskoj.
Zatim će na red, neumitno, doći pitanje tržišta. Tržišta koje u crnogorskoj kulturi ne postoji, niti zasad ima volje da se oformi. Igre oko ‘kulturne industrije’ su surogat. CG kultura je nalik na sindikat radnika - nema proizvodnje, živi se od budžeta. Jer, sâmo budžetsko finansiranje kulture ruinira crnogorsku kulturu. Finansira se ono što je kapitalno, sve ostale igre duha imaju etiketu i – cijenu. Reforme, što su radikalnije i brže, to su teže, ali i uspješnije. Međutim, ko će reformisati crnogorsku kulturu? Oni koji su je doveli u stanje u kome se nalazi?
Odgovor je: današnja Alternativna kultura Crne Gore. Ona je u zadnje desetljeće, bivajući na goloj ledini slabašno neuhranjeno dijete, otrpjela, poput svih sirotana, silne vjetruštine. Upijajući u svoj imunološki sistem recentne kulturne uticaje naprednog svijeta, ona danas nudi jasnu sliku svih tekovina Mediterana, Evrope i Amerike. Time što su opstali u nemogućim uslovima, njena je snaga i oruđe. Njena intelektualna kartica puna je autoritativnosti, provjerenih argumenata, koji se ne mogu nijekati. Niti ih možeš potkupiti. Pogotovo ne efemerijama trećerazrednih glavara prosrpskog i procrnogorskog ešalona. Njena nacija je njeno znanje, a patriotizam volja za bogatim i uspješnim životom. Ona se ne busa u prsa i davorija, već radi. Ona je mlada, siromašna, obrazovana, vješta da modeluje klasu u koju se već preobražava, ona je vitalitet srednje klase, bez koje nema zdravlja ni u jednoj državnoj građevini savremenog svijeta. Ona će ideologije nadrasti znanjem i maštovitošću, a primitivizam Crne Gore umjerenim tradicionalizmom i vaspitanošću. Politika i kultura srednje klase trebalo bi da idu ruku pod ruku. Tako je svuda gdje postoji jasna država, realna ekonomija i svetost privatne svojine. Sve ostalo što dođe sa ovim projektovanim talasom, ures je na državi koja, jelte, ima desetostoljetnu državnost. Crna Gora kao zdravo srce Mediterana.
“I TAKO SVIJET NASTA SLUČAJNO” (odlomak) - Jovan Nikolaidis
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR