Poslušajte cijelu emisiju!
Sreten Perović je Višu realnu gimnaziju završio je u Titogradu , a Jugoslovensku i svjetsku književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Prvu zbirku stihova Zvuci i daljine, objavio je 1951. godine u izdanju Književnog kluba studenata Beogradskog univerziteta. Za vrijeme studija jedan je od pokretača i urednika književne revije Vidici (1953) i predsjednik Književnog kluba studenata Beogradskog univerziteta (1954).
Po povratku u Crnu Goru radi kao profesor književnosti u titogradskoj Srednjoj tehničkoj školi (1956–1961); istovremeno je i glavni urednik časopisa Susreti (1957–1962). U titogradskom izdavačko-štamparskom preduzeću Grafički zavod je od januara 1963. urednik više edicija i odgovorni urednik edicije Luča, antologijske biblioteke crnogorske književnosti, u kojoj su u 80-ak tomova objavljena najznačajnija djela klasične i savremene crnogorske književnosti. Od 1975. do 1981., odgovorni je urednik i direktor Izdavačke djelatnosti NIO Pobjeda, a zatim glavni urednik, zamjenik direktora (1981–1983) i direktor (1983–1991) Leksikografskoga zavoda Crne Gore i glavni urednik za oblast Kultura i prosvjeta u projektu Enciklopedije Crne Gore. Leksikografski zavod Crne Gore ukinut je 28. juna 1991. Krajem 1994. odlazi u prijevremenu penziju i nastavlja da sarađuje sa crnogorskim nezavisnim i opozicionim publikacijama, u Monitoru, Liberalu i dr. U prvoj deceniji XX vijeka, glavni je urednik Crnogorske enciklopedije DANU. Kao generalni sekretar, a potom i kao višegodišnji predsjednik Crnogorskog PEN centra, veoma je angažovan na domaćem i međunarodnom planu – u odbrani prava i interesa Crne Gore i crnogorske kulture, crnogorskog jezika i obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve. Učestvovao je na brojnim međunarodnim književnim i antiratnim skupovima.
Više od tri decenije Perović je bio stalni pozorišni kritičar Susreta i Pobjede, a u tom dugom periodu intenzivno je prevodio i prepjevavao makedonsku poeziju.
Perović je objavio nekoliko desetina knjiga, od čega dvadesetak zbirki lirske poezije. Njegova poezija je prevođena na tridesetak jezika i predstavljena u brojnim domaćim i stranim antologijama. Za svoje književno stvaralaštvo, Perović je dobio brojne nagrade, te najznačajnija nacionalna i visoka međunarodna priznanja. Između ostalih: Prvu nagradu Udruženja književnika Crne Gore (1958., za zbirku poezije Seanse; Trinaestojulsku nagradu (1961., za zbirku poezije Žedni sat); Nagradu /skopske/ Misle (1963., za poemu Svjetionik); drugu Trinaestojulsku nagradu (1971., u zajednici sa B. Banjevićem i M. Stojovićem, za programiranje i uređivanje Biblioteke Luča); Nagradu Risto Ratković (1976., za zbirku Gladno oko, ali se tog priznanja Perović javno odrekao 1993., kad je ova nagrada dodijeljena genocidnom ratnom komandantu Radovanu Karadžiću; U Rumuniji mu je, 1. juna 2012., uručena visoka Internacionalna nagrada za poeziju Evopskog fonda i Internacionalne akademije „Mihai Eminescu“ (Krajova). Godinu dana kasnije, 2013., Makedonska akademija nauka i umjetnosti odlikovala ga je Zlatnom medaljom „Blaže Koneski“.
Važnija djela
Knjige poezije
Zvuci i daljine, Beograd, 1951;
Mramorno pleme, Cetinje, 1955;
Seanse, Cetinje, 1958;
Žedni sat, Cetinje, 1960;
Ukleti hram, Novi Sad, 1962;
Korida, Kruševac, 1964;
Prepoznavanje vremena, izbor, Titograd, 1965;
Lesendro, Titograd, 1972;
Gladno oko, izabrana poezija, Titograd, 1975 ;
Himna južnim vjetrovima, Titograd, 1991;
Put u daleke duše, Podgorica, 1997;
Haiku-lampe, Podgorica, 2015:
Na mostu nesanice, Podgorica, 2016.
Knjige kritika
Krugovi, Cetinje, 1978;
Darovi scene, pozorišne kritike,1–2, TG, 1986;
Ogledi i eseji, Nikšić, 1990;
Crnogorci na sceni, pozorišne kritike, Podgorica, 2014
IZ KRITIKA O SRETENU PEROVIĆU:
“Čuješ li u nama osmijehom gladuje posni kamen.” Sreten Perović nosi taj kamen u sebi i to je dragi kamen njegove poezije. rekao je Branko Miljković, te da “Inspiracija sretena perovića je najčešće moralne prirode. zato on djeluje sugestivno, toplo i humano.”
“Perović preuzima i osavremenjuje velikoga Njegoša, koji je takođe mislio da je “ljudski život snoviđenje strašno”…Ali, negirajući privid čoveka, Perovićeva pesnička vizija teži da reafirmiše istinsko čovekovo biće” rekao je o Peroviću Radojica Tautović.
“Perović je pjesnik istančanog sluha za glasove i značenja mita i legende, etičko-humanistički angažovan, vezan za moderne poetske tokove i naš bogati leksički milje.” izjavio je Milorad Stojović, a Predrag Matvejević da “u djelu Sretena Perovića uočljiv je, više negoli i u jednog drugog pjesnika njegove generacije, proces kojim započinje svršetak tradicionalnog pjevanja u Crnoj Gori. Perovićevo vraćanje prošlosti nije žal za prošlim nego ispitivanje odgovarajućih konstanti u čovjekovom trajnom rvanju s vremenom, u njegovom trajanju”.
“Petodecenijska Perovićeva književna avantura nije se iscrpljivala samo u poeziji Njegova široka intelektualna radoznalost i nesumnjiva književna erudicija vodila ga je raznovrsnim literarnim iskušenjima, od književne i pozorišne kritike, književne istorije, dramskih pokušaja, delikatnih antologičarskih zahvata u književno tkivo crnogorskog starijeg i novijeg stvaralačkog bića, izuzetno uspješnih prevoda i prepjeva sa makedonskog jezika, do naučno fundirane, ali za specifične potrebe prilagođene književne i kulturološke publicistike.” istakao je Rajko Cerović.
“Sreten Perović je svojim djelom i djelovanjem obilježio u Crnoj Gori drugu polovinu XX i prvu deceniju XXI stoljeća. On je u isto vrijeme i čedo i stvaralac te epohe. I to ne samo kao pjesnik sa petnaestak zbirki, dramski pisac, pozorišni i književni kritičar i istoričar, teatrolog i kulturolog, prevodilac dvadesetak zbirki makedonske poezije, leksikograf-enciklopedist, antologičar crnogorske književnosti, publicista, nego i kao – pokretač.” zapisao je akademik Radoslav Rotković u uvodnoj studiji za Perovićeva Izabrana djela.
PJESME
NA PRAGU VJEČNOSTI
Leži majka na plastu od magle
i tone u dubinu
Smrt je blizu
ali se Ona ne da
sve bržem ringlšpilu
što između zemlje i oblaka
kao at na gumnu optrčava
Optrčava i cijedi
potonje kapi života
slaže suve suze
i kreće u maglu
u natrulo korijenje
u pepeo trajanja
Moja majka zove svoju majku
a ni sa te obale odziva joj nema
(1996)
PRIVIĐENJE
Ptice iz moga sušnoga sela
tiho gladuju
Ne vide me
ne primjećuju me
ni sluhom me ne opredmećuju
A izgleda kao da mi se raduju
Možda u njihovoj nutrini klijam
u brzom srčanom ritmu se snujem
i kao prut uz put se svijam
i kao u pećini odjekujem
Te ptičje sjenke iz zavičaja
slijeću po nekom tajnom zvuku
A ja iz tih zaveslaja
izlačim samo praznu ruku
(Junski hod ka Berima, 1995)
MJESEČEVE SUZE
Pred tim vratima vazda me srela
smršena griva bagrema:
kuče koje ne umije da ujeda.
I brava za koju ključa nema.
Pred tim vratima ruke postaju tuđe.
Blijedi odsjaj – večernja polutama.
Pred tim ulazom pitao sam sebe
zašto se vrata ne otvaraju sama?
Unutra
na budnoj postelji
ona čuje srce kako prsi potresa.
A zna pogled sa suncem u očima
i zvjezdane straže s bagremima
pred proljećima koja gutaju nebesa.
(Godine neke daleke)
VEČERNJA EVA
NA OBALI SAVE
Uđi u hram
uđi u miris neprimijetne ruže.
Vjetru na dohvat
a mojoj tajni daleko.
Uđi u san
u gipki val
zvijezde da produže
lika tvoga dah.
U hramu snova je meko.
Tamo ispruži svoje providne prste
da sunca zrak il mrak
poigra se s njima.
I spusti lica prah
na stare stijene. Čvrste
drobe se strijele
pred otrovanim kopljima.
Sad miran je grad
i mir mu s obala sviće.
Trava se množi da cvijetom
glas ti hrani.
Moju žeđ
od svog tvrdog sna odbrani !
I zasnuj dom
za neukrotivo biće.
(1953)
KAFA U VAGON-RESTORANU
1.
Kroz magleno slabovido ok/n/o
sijede šume zamiču uz brda
U tunele i oštre okuke
istope se
rijetka bravlja krda
Sumnjiv tutanj prastarih kotača
vuče me u davne razur-dane
na potonjoj razvalini rata
u pećine strahom prosijane
pored mutne nadošle Morače
u proklete nikoljdanske drače.
Odjekuju na mrtvačku zvona
rijeka nosi glave odsječene
kroz bukove – kosti usitnjene
plovi truplje klano od iskona.
2.
U sred zime i uz grsti leda
s rafalima što poniješe Đeda
u daleke vrćem se doline
i kao slon kad napusti krdo
ne poželi ni oblak ni obrok
ni molitvi ljekovitu travu
i ne vidi ni najbliže brdo
a još nosi otežalu glavu
Nestala je ponornica straha
u napuklo korito vremena
a suvarci uz put ka Berima
nose trajno opasna bremena
3.
Snove snio i obnevidio
Hrpa tmine ugasila svijeće
i krikove iz jama i kama
i krv suvu svadbenih pjesama
i tišine što srca prelama
Slijepi soko – gluvilo visoko
S kućnog praga stravom ispraćeni
promicali i glibom i lokvom
u paklene kandže uhvaćeni.
U Brestove – ustakljeno Oko
4.
Mrak u duši
oblak nad glavama
udaljeni jauk u dubini.
O Gospode silno Neumilni
s nekima si i uz neke vazda
i u svijetlom danu i u tmini!
Jesam li se uzalud molio
kao pčela i kao mrav bdio
ka Vječnosti nad kojom si gazda
Na Nikoljdan Svetoga Nikole
jedne sveti – druge obesveti
Uklonite i ruke i suze
Oči suše zaleđene duše
u ožiljke rane se preruše
5.
Osamljeno
na blatnom puteljku
žutom trakom na sivom potiljku
mokrom maglom kroz gomile gliba
premorene strahovi nas vode
Pored Groblja vojnici prohode
kao mravi grabe iza brijega
Pada klada i potonje lišće
gavrani se u selice sele
gluvom horu sve je u nezboru
Pleme neba spečeno u suzi
oslonjeno na trulo koljeno
i prozukle udaljene zvuke
Otud neko čudovište puzi
i pruža nam svoje skelet-ruke
6.
Mokar je put kojim svoje breme
dušom nosim kao jagnje sveto
Mirno jagnje – olinjalo pseto
Korim svoju sjenku ogoljenu
i gubim je u prozukloj tmini
Izdvojen iz beskrajnoga krda
ka potonjoj putujem tišini
(U vozu: Kośerić – Valjevo, juna 2005)
GOZBA
Kivna noć je a jesen na dlanu
Grke kapi liju li čistači
Duše naše u oplodnu ranu
Smrklo lice u mrkle ulice
Psa buktinju za jezik uvlači
U pazuvo mravlje zemunice
Grad od dima i glad u ljudima
Bacaju ga u ponore zvijezda
Svijetli rana iz budućeg gnijezda
Dugo li je putovati tako
Ugoneći munju i oluju
U gavrane što strvine kljuju
(1982)
MOLITVA
Zaboravljena na mjesečini
moja majka preslišava snove
o susretu s tobom.
Ne otvara srebrne kovčege
da ne preurani
đeci da ne naudi
koja su očiju umornih u san uplovila.
Stoji prekrstiv ruke
moleći noć da je ne oda
(a mekane suze nadopunjuje
sjutrašnjom brigom o ručku).
I kad ugleda u listu livade
stasalu svoju zamjenu
bolećivo poje misao
koju niko do kraja shvatiti neće.
Ona zna da joj riječi ne idu u vjetar
i da postoji neko ko je spremio zavoje
za njene duboke rane.
Razgrnem talase
ustanem
i približujem joj se s leđa
a ona osjeća samo golemu goru
od koje ptice nikuda ne odsele.
Razbiram skromnu molitvu:
Othranila sam ti sinove i udomila kćeri
vrijeme je da prijeđem preko potoka
i do tebe dosegnem.
Pribojavam se da je moja sjenka
zauvijek ne probudi.
Ovako zaboravljena na mjesečini
ona ostaje u polju sama
šetajući svoje poluriječi
od zvijezde do zvijezde.
OČEKIVANJE ZEMLJOTRESA
Ovdje Zevse nema pravih gromova
ni munja koje ognjena kola gone
preko bijesnog mora:
Kazne su male
a darovi – iza najdaljih oblaka
pa kud bi oni kad bi i malo izrasli
iz sjenke svojih udomljenih snova
Ovdje Zevse gnjiju i krpice nade
Njih više nema Ni zvjezdasto zlatnih
konja-ljudi iz boja u boj što plove
na žrtvenik tebi pepelom da priđu
Nema ih Zevse ni među raspetim boginjama
što ljubav i đecu svoju – kao lijek i melem
na svoja nepca slažu
I nose sva krvava sladostrašća
po beskrajnom nebu tuđih zlih sudbina
Oronuo si i niko više ne ugađa ti moći
Ne blagosilja ti stravoplamna kopita
ne moli se tvome bestjelesju
ne umire za primjer – da ti dah izusti
kao troglavi plamen
Tutnje mašine – lome se srca – vade oči
I samo more ne gubi od svoje stravične moći
ni kad se srdžbama podzemnih nemani hrani
Umri Zevse i u smiješnim ogledalima
kamo te vode s čaktarom o vratu
da loviš svoju otanjalu sjenku
Umri dok trče patuljasta groblja
kroz uske dveri pričesnoj trpezi
a božanska zvona ni u snu se ne jave
Buni se zemlja i ko zna koji podanik tvoj
Čovjeka uči kako je nezrio još.
(Asprovalta, avg. 1978)
MLADIĆ OD NOŽA
ISKAČE IZ VOZA
Možda on stijenu primijetio nije
Kroz prozor naglo otvoren ka Smrti
Možda on ni prepoznao nije
Licem miris usirene krvi
Možda dobro ni vidio nije
Bljutavu blijesak Noža
Što grli i grije
Da li to Smrt samu sebe sanja
Dok neohlađena tijela
Hitaju kroz okna
A voz još tamniju tajnu ganja
Njima je sad svejedno
Biše i nema ih više
Ne čuju strasni usmrtitelja kikot
Ni oporost prećutalog krika
Ni odagnati uzdah saputnika
Nož u Nos
Tijelo u Opijelo!
Voz još juri niz ogrezle planine
Nož još zuri u tjelesa i tmine
A svjedoci ne podižu glave
Iz ove Krvave Jave
Noć Slijepih Miševa i Preklani dan!
A možda On ni uronio nije
Iz Voza Noža u spasonosni san!
(Na Savindan, 1994)
USKRŠNJA MAJKA
Spušta se ona niz drvena stepeništa
prozukla od vremena
malena i pogrbljena
u paučinu neba
upletena
Napukla kuća a srce još kuca
između polusnova i šljemena
Napukla duša
škripe stare štice
a Ona bona niz ponorne litice
tone u modra oka Svevremena
Eno je oko zamišljenog ognjišta
oko vatre predaka
uz izvore i vinograde
uz ulišta
Suve smokve a stišani glasi
Čuje iznutra a ne vidi ništa
i nema ko da je od nje same spasi
Stigla je već do potonjeg stepenika
i sad ulazi u dvoranu punu graje
s uskšnjim jajima
i sa uzdisajima
Osmijehe po beskraju stola pipa
ne moli Boga
ne kune Krvnika
U vinsku čašu kišnice dosipa
i u tamjanu traje
Sve su lanci oko kostiju njenih
A po putu razgranale drače
(svuda vode koje se ne brode)
Oslanja se samo na oštre zvuke
i odomaćene muke
što je s Tamnom Zorom srode
i ne daju da zaplače
Sad sjedi na čelo trpeze beskrajne
i svima nama dodiruje ruke
gladi nam prste
i riječi kalemi nadom
S dušom u nosu – ne otvara tajne
a mukle se muke
u potiljku ukrste
kradom
U srebrnom kandilu umjesto ulja gori
Još je u Nebu nema a otud zbori
(Veligdan , Beri 1990)
I G R E
Govore na ulici đeca.
Ona još ne znaju
što je to život
a što smrt.
Ptice to znaju.
Ja stojim između đece i ptica
i čudno mi je
što ne umijem
ni da oživim bajke
ni da letim.
(1964)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR