Makedonski dokumentarni film "Zemlja meda" mogao bi da osvoji prestižnu filmsku nagradu - Oskara, piše Večernji.hr.
Ovaj film, poetični dokumentarac, nije samo makedonski nacionalni kandidat u kategoriji najboljeg stranog filma, nego je poslije pobjede na "Sandensu" prenominovan i u kategoriji najboljeg dokumentarnog filma.
To je veliki uspjeh za Ljubomira Stefanova i Tamaru Kotevsku, debitante koji su tri godine snimali skromnu pčelarku Hatidže i napravili jedan od dokumentarnih hitova godine.
Hatidže je osoba potpuno stopljena sa prirodom koja pčelama prilazi bez ikakve zaštite, sljedeći pravilo da se u prirodni sastav meda ne smije dirati i da pola svega pripada pčelama.
Skromnu kućicu od kamena i blata, naslonjenu na ruševinu nekad mnogo bogatijeg zdanja, dijeli sa starom, gotovo nepokretnom majkom, brojnim mačkama i psom.
Meditativni kvalitet njenog života u oštrom je kontrastu sa prljavim, haotičnim ulicama Skoplja na čijoj pijaci prodaje svoj med: prizor u kojem ta jednostavna, gotovo divlja žena dijeli sjedište u autobusu sa mladim pankerom učiniće nam se možda i smiješnom, ali će nam smijeh presjesti kada se taj isti prljavi grad doseli u Hatidžinu neposrednu blizinu.
Divlja glupost protiv divlje prirode
Personifikacija balkanske gluposti, nemara i divlje pohlepe u kontrastu s divljinom netaknute prirode, u filmu je Hasan, otac brojne porodice koja se nastanila odmah do glavne junakinje.
Kada Hasan otkrije da Hatidže teglice svog meda prodaje za 20-ak eura, on brže-bolje nabavlja poluraspadnute industrijske košnice i tera cijelu porodicu da se baci u proizvodnju o kojoj ne zna ništa.
Hasanova porodica i sama živi ispod nivoa temeljnog ljudskog dostojanstva, i kao takva ne može da se posmata kao negativac u odnosu na korporacije koje su upropastile prirodne lepote nepreglednih područja.
Sličan im je, međutim, u odnosu prema prirodi, koji se svodi na uzimanje bez vraćanja i bez svijesti da bi takav pristup dugoročno mogao da dovede do kraja života kakav poznajemo.
Zato ne čudi što je ova makedonska priča i u očima prekookeanske publike postala simbol za nešto mnogo opasnije i veće - pretnju uništenjem i mogućnost promjene koja kreće od nas samih.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR