Život Markosa Rodrigeza Pantoje zauvijek se promijenio jednog dana 1965. To je bio dan kada je odvojen od svoje kuće i prisiljen da živi sa opasnim divljim životinjama - vukovima.
Mit o Mogliju, ljudskom djetetu koje su odgajile divlje životinje star je koliko i sama literatura. Čak i jedan od dva glavna lika u Epu o Gilgamešu, jednom od najranijih preživjelih književnih djela, odrasta među divljom stokom i gazelama. Ali zašto takva slika preovladava u našoj mašti? Možda zato što to uopšte nije izmišljeno. Samo pitajte Markosa Rodrigeza Pantoju i njegove usvojitelje.
Markos je imao 19 godina, ali je živio u pećini u blizini planine Siera Morena u Španiji sa čoporom vukova već 12 godina. Kao što možete i sami da pretpostavite, to što ga je dovelo u tu situaciju nije bila sreća. Markosova majka umrla je kada je on bio veoma mali, a kada je imao šest ili sedam godina, otac ga je prodao starom čuvaru koza. Starac je preminuo ubrzo nakon toga, a Markos je odlučio da potraži sklonište u planinama, umjesto da se vrati svojim krvnim rođacima.
Priča o Markosovom vremenu provedenom u divljini nije ništa drugo do nevjerovatna. Pastir ga je naučio kako da napravi zamke za zečeve i jarebice, što mu je pomoglo da ostane živ u ranijim danima. Takođe je učio i od životinja.
"Šta god su one jele, jeo sam i ja", izjavio je 2013. za BBC.
"Divlje svinje jedu krompir koji je zatrpan u zemlju. Mogu ga naći zato što ga namirišu. Dok su kopale zemlju u potrazi za krompirom, gađao sam ih kamenjem - one bi pobjegle i onda bih ja uzeo krompir".
Ubrzo je našao put do pećine koja mu je kasnije postala dom. Bio je oduševljen kada je našao leglo štenaca vuka sa kojima se igrao, kako kaže, dok nije zaspao. Ali kada se njihova majka vratila u pećinu, skoro ga je otjerala.
Međutim, do kraja dana je bila voljna da podijeli dio plijena sa svojim novim, čudnim mladunčetom. Markos je pronašao novu porodicu. Zapravo, baš kao i Mogli, postao je dio cijele zajednice životinja, uključujući zmiju sa kojom se sprijateljio zbog mlijeka, i divokoze od kojih je uzimao mlijeko. Tako je živio sve dok ga nije pronašla španska vojska i sklonila ga u selo Fuensaliente.
Zamislite da imate 19 godina i da vam je upravo poslužena prva činija supe ikada. Kako biste reagovali? Markos je uradio ono što je bilo prirodno u trenutku - umočio je šake u činiju, a potom ju je razbio kada se opekao. Niko ga nije upozorio na to da se može opeći toplom tečnošću. To je postavilo osnovu za njegov život u ljudskoj zajednici.
Sada, u svojim šezdesetim godinama, Markos je našao svoju ljudsku zajednicu, ali je i dalje ponekad zbunjen znacima i zvukovima grada. Još gore, često ga iskorišćacaju bezkrupulozni tipovi. Možda i nije čudno kada kaže da smatra da je ljudski život razočaranje. Ipak, nije sve tako crno. Sada kada je stariji čovjek, bori se za očuvanje životne sredine zajedno sa organzacijama kao što je Amigos de Arbores, i u školama priča djeci svoju nevvjerovatnu priču.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR