16 °

max 16 ° / min 6 °

Subota

20.04.

16° / 6°

Nedjelja

21.04.

10° / 7°

Ponedjeljak

22.04.

16° / 8°

Utorak

23.04.

13° / 10°

Srijeda

24.04.

12° / 9°

Četvrtak

25.04.

13° / 8°

Petak

26.04.

16° / 8°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Lako je tuđim životima kosovske božure mlatiti

Izvor: Foto: balkans.aljazeera.net

Stav

Comments 4

Lako je tuđim životima kosovske božure mlatiti

Autor: Milena Aprcović

  • Viber

Za Antenu M piše: Tomislav Marković

Ko šta radi, srpski rodoljubi ginu za otadžbinu. Neki su baš zabrazdili u martirstvo, pa su na Kosovu poginuli i po više puta, iako to našem skromnom razumu deluje nemoguće. Međutim, ono što se palom ljudskom umu poput mog čini neverovatno i nemoguće, to je za naše div-junake mačji kašalj, jer se oni rukovode geslom: “Neka bude što biti ne može”.

Pošto su već višekratno ostavili život na kosovskom bojnom polju, naši vitezovi patriotizma su se uskopistili da i ostatak srpskog naroda navedu na sledovanje njihovom svetlom primeru. Po njihovom mneniju, Srbin koji bar jednom u životu ne pogine za domovinu, teško da se časnim imenom Srbina može i nazvati. Razvili su se srpski šampioni rodoljublja u strelce, pa sa svih mogućih medijskih pozicija pucaju na savest srpstva vaskolikog, ne bi li u narodu probudili težnju za pogibijom u sledećem Kosovskom boju.

Sredovečni profesor preporučuje žrtvovanje mladima

Evo, na primer, Ković dr Miloš, istoričar, univerzitetski profesor i predsednik Političkog saveta Demokratske stranke Srbije, ovako propoveda: „Mladobosanci’ su verovali u kosovski zavet. Srbi imaju u svom predanju kosovsko opredeljenje, model Miloša Obilića. To su drevni obrasci u kojima se mladi ljudi žrtvuju za zajednicu. Kada Principa pitaju zbog čega je to učinio, on kaže: ‘Mi smo hteli da se žrtvujemo’. On je ubio tiranina, ali njegovo je bilo da se žrtvuje za svoju zajednicu. Nema zaveta bez žrtve”.

Veliki Srbin Ković propagira smrt, prolivanje krvi, te žrtvovanje mladih ljudi za zajednicu, što je sasvim logično pošto je on sredovečan; kad je bio mlad, u vreme ratova, imao je stotine prilika da sledi kosovski zavet i da se žrtvuje, ali nekako mu se nije dalo da pogine za srpstvo. Tu grešku će ovog puta ispraviti, ali ne on, za njega je malo kasno, nije baš u najboljoj formi, ne može da podigne ni kosovski božur iz benča, već će taj mali propust nadoknaditi srpska mladež koja nema pametnija posla nego da pogine za Kovićeve ideje.

Drugom prilikom veliki Srbin malog formata veli: “Zasnovati kosovsku politiku na etosu Kosovskog martirstva i na veri, znači ostati u Zavetu i imati neosvojiva, tvrda uporišta. To znači i razumeti svet u kome živimo. (…) Sudeći po anketama, uprkos decenijama službenog ateizma, srpski narod vidi pitanje budućnosti Kosova i Metohije kao sudbinsko i suštinsko”. Ako se profesor Ković bude pitao, masovna pogibija tek sledi!

Filozofska četa harambaše Časlavčeta

Filozof i redovni profesor Fakulteta političkih nauka Koprivica dr Časlav glasom biblijskog proroka zbori: “Tradicija Kosovskog boja je ono što stoji u jezgru duhovnog genotipa srpskog naroda i što u njemu ostaje bili mi verujući ili ne, saglašavali se sa Lazarevom kletvom (i onim da je lepše i poginuti nego biti živ na strani nepravde) ili čak i ako ne držimo mnogo do toga”. Ništa lepše nego poginuti za otadžbinu, umesto da živiš na strani nepravde. Zato je časni Časlav i nastradao u Boju na Kosovu 1999. godine, sa svojih jedva 29 godina, u najboljem dobu za pogibiju, kad je otadžbini mogao da pruži svoj maksimum.

Da ne bude kako Koprivičine reči tumačimo proizvoljno, dotični je na okruglom stolu u Matici srpskoj o unutrašnjem dijalogu o Kosovu ovako besedio: “Jedini srpski unutrašnji dijalog o Kosovu i Metohiji, ne računajući dijalog o tehničkim stvarima koje nekada mogu biti bolne i začkoljičaste, dakle jedini takav dijalog koji nije nečasno voditi bio bi onaj dijalog koji bi se vodio u Generalštabu kada za to kucne čas”.

Dijalog u Generalštabu vodiće generali, što i sama reče kaže, a kad generali konverziraju to izgleda tako što se po mapi raspoređuju vojne jedinice (sačinjene od mladih ljudi) koje će ići da ubijaju po Kosovu, pa i da ginu za otadžbinu. Generali i intelektualci će ostati u debeloj hladovini pozadine, jer su oni kao rukovodioci rata neizmerno važni, njihov život vredi neuporedivo više od života nekih tamo seljaka, varilaca, šlosera, zidara, dostavljača hrane, prodavaca, konobara i nezaposlenih mladića. Što reče jedan Krležin junak, čovek iz naroda, takorekuć topovsko meso za mlevenje, u pripoveci “Bitka kod Bistrice Lesne”: “Eh, Bog moj! Rat! A što se tu može? Već gospoda doktori znadu što hoće, kad guraju taj rat!”

Kad narod razočara narodoljupce

A gospoda doktori guraju li guraju taj rat u koji bi da gurnu svoje sunarodnike, i to iz čiste ljubavi prema njima. Dobro, možda ne baš prema njima, prema konkretnim pripadnicima srpskog naroda, već više sproću ideje o srpskom narodu koju su u svojim maštovankama izmaštali. Jer kad se gospodin doktor približi nekom konkretnom, živom primerku Srbina – ispadne da ovog uopšte ne zanimaju ni Kosovo, ni Lazareva kletva, ni osveta Kosova, ni taj famozni srpski identitet, a duhovni genotip u životu nije video, čak ni u najluđim snovima. Na iznenađenje gospon doktora, naš egzemplar sprpstva kudikamo je zainteresovaniji da posedi s društvom u kafani, da odigra tiket u kladionici, da pogleda neki dobar fudbal, da zaradi za sebe i porodicu, da nekako sastavi kraj s krajem. Jer, za razliku od gospode doktora koji žive kao bubrezi u loju, narod koji toliko vole i na koji se toliko pozivaju uglavnom životari na ivici bede. A realan narod ima taj ružan običaj da ne bude na nivou nacionalističkih zamisli o narodu, pa su gospoda doktori prinuđeni da ga uteraju u tu uzvišenu ideju, makar i kakvom prisilnom mobilizacijom.

Još jedan gospodin doktor, Vladimir Dimitrijević, pravoslavni intelektualac i član Političkog saveta Dveri, razmišlja na istoj liniji fronta. Po njemu se istinsko rodoljublje “zаsnivа nа reči Lаzаrevoj: ‘Bolje je nаmа u podvigu smrt nego sа stidom život’”. Nepotrebno je napominjati da je i Dimitrijević ostavio kosti na Kosovu u proleće 1999. godine, to se valjda podrazumeva, jer mu je srpskom srcu bliža smrt u podvigu nego život sa stidom. Zlobnici bi rekli da ovakvi doktori za stid ne znaju, ali na takve difamacije se ne treba osvrtati.

Učenici Biljane Plavšić

Pored gospode doktora tu su i gospođe doktorke koje potpuno dele uverenja svojih kolega. Recimo, Čolić dr Ljiljana, bivša ministarka prosvete koja je ostala zapamćena po pokušaju obračuna sa Čarlsom Darvinom i njegovom bezbožnom teorijom koja nas povezuje s majmunima, što je uvreda za svakog Srbina koji ne voli da se majmuniše.

Veli gospoža doktorka: “Nisu naši preci mislili na sebe kad su tamo krv prolivali, već su mislili na nas. Zar da mi pokleknemo i izdamo njih sada kada vodimo treći kosovski boj! Ne, nemamo pravo na to. To se jednostavno ne sme dogoditi i dozvoliti. Uvek postoji i lična i kolektivna žrtva koja se može i mora podneti. Bude li potrebno, iz dubine duše se nadam da nećemo izneveriti Boga u sebi”.

Čolić je spremna na kolektivnu žrtvu, to jest da žrtvuje čitav jedan kolektiv zarad ideje o Kosovu kao srcu Srbije, ma šta to značilo. Sve te doktorske doktorijade i burgijade neodoljivo podsećaju na znamenitu izjavu ratne zločinke Biljana Plavšić: "Srba ima 12 miliona, neka ih šest miliona pogine. Opet će ona druga polovica uživati u plodovima rada i borbe". Na njenu veliku žalost, nije poginulo šest miliona Srba, ali uvek ima nade da će se skor popraviti u nekim budućim bojevima, naši doktori i doktorke neodustajno rade na tom polju smrti.

Za carstvo nebesko do poslednjeg Srbina

Gospoda doktori objavljuju se ne samo kao dostojni naslednici Biljane Plavšić, već i kao sledbenici starogrčkog filozofa Hegesije koji je bio poznat kao propovednik smrti, odnosno nagovarač na smrt. Ciceron piše da su Hegesijina predavanja u Aleksandriji izazvala takvu epidemiju samoubistava među slušaocima da je Ptolomej Lag zabranio njihovo održavanje. Naši doktori još nisu dostigli ovakav stepen propovedničkg savršenstva, ali daju sve od sebe e da bi postigli zapažene rezultate u sferi mortaliteta. Poželimo im puno uspeha na tom teškom patriotskom zadatku! Neka ih dobro služi elan mortal! Nikad moralitet, uvek mortalitet!

Možda će nekom izgledati čudno što se gospoda doktori javljaju u ulozi nagovarača na smrt, što ubeđuju narod serbski da pogine za Kosovo, otadžbinu, manastire, kosovski zavet, kneževu kletvu, Obilićev mač, buzdovan Kraljevića Marka, šenicu bjelicu, krst časni i obretenije glave kneza Lazara. Međutim, to bi moglo da deluje čudno samo ovakvim izdajnicima poput mene, dok je zavetnim Srbima koji treba da poginu sve jasno. Naime, sva naša gospoda doktori su na budžetu, njih od svog rada i poreza plaćaju upravo ovi junaci što su planirani za pogibiju.

Da je našim doktorima stalo do materijalnih dobara, da su ogrezli u zapadnu merkantilnu civilizaciju, da im je do carstva zemaljskog – oni bi svakako radili na tome da poreskih obveznika bude što više, da zarađuju što bolje, da plaćaju što veće poreze, jer bi samim tim i gospoda doktori imali veće plate, honorare i ostale prinadležnosti. Ali, pošto su gospoda doktori privrženici carstva nebeskog, a na carstvo zemaljsko gledaju s prezirom pljuckajući s nebeskih visina nebeske Srbije – njima je sasvim logično da rade u korist sopstvene štete, da nagovaraju svoje sunarodnike koji ih finansiraju - na pogibiju, jer je gospodi doktorima kudikamo više stalo do ponovnog osvajanja Kosova i očuvanja temelja srpskog identiteta u granicama Srbije, pa makar u toj Srbiji niko ne živeo, nego do tamo nekih tričavih materijalniih zadovoljstava. E, sad, što gospoda doktori mahom žive bolje i udobnije od ovih nesrećnika koji ih plaćaju, a koje vrli intelektualci osuđuju na smrt – to spada u teološke paradokse čije je razrešenje nedostupno ogrehovljenom ljudskom umu, pa nema svrhe da se tom zaludicom bavimo.   

Nepodnošljiva lakoća davanja tuđih života

Zanimljivo je da gospoda doktori nijednog jedinog trenutka ne sumnjaju u potrebu žrtvovanja i davanja života za Kosovski zavet. Zapanjujuća je lakoća sa kojom propovedaju smrt u borbi, kao da je čovek mačka sa devet života. Tako nehajno i ležerno nagovaraju na smrt, kao da govore o planovima za letovanje. Više emotivne i intelektualne energije ulože u pitanja napredovanja u karijeri, više se muče oko unapređenja u docente, vanredne i redovne profesore, te odluke kudikamo teže donose nego što se rešavaju na poklanjanje života otadžbini, sa mašnicom. 

Nema u njima premišljanja, skepse, dvojbi – njima je jasno kao dan da za uzvišene nacionalne ideale treba da se gine. Što je sasvim logično, pošto se pozivaju na Kosovski mit u kojem knez Lazar ni minut ne dvoji kojem će se privoleti carstvu, odmah se odlučuje za masovnu pogibiju i put u carstvo nebesko u jednom pravcu. I na tome im svima zajedno treba odati priznanje, jer se takav samopregor i samopožrtvovanje ne viđaju često u istoriji.

Kosovski zavetnici neprestano ponavljaju da je Kosovski mit srpska varijanta Novog zaveta, da je Lazareva žrtva načinjena po ugledu na Hristovu žrtvu, da je Kosovo “srpski Novi zavet”, kako reče Matija Bećković. Kako to jezgrovito sroči vladika Irinej bački na onom skupu gde se zagovarao dijalog u Generalštabu: “Kosovski zavet nije ništa drugo do istorijska i duhovna primena ideje Novoga zaveta na naš narod, njegovu istoriju, njegovo biće, njegovu istorijsku sudbinu”.

Isus Hrist, slabić i kukavica

Pa da vidimo malo šta ima u tom Novom zavetu. U 26. glavi Jevanđelja po Mateju Hrist se nalazi s učenicima u Getsimanskom vrtu, odvaja se od njih kako bi se pomolio. Hristova molitva glasi ovako: “I otišavši malo, pade na lice svoje moleći se i govoreći: Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe čaša ova; ali opet ne kako ja hoću, nego kako ti!” Malo kasnije, ponovo se odvaja od učenika i izgovara molitvu: “Opet i drugi put otide i pomoli se govoreći: Oče moj, ako ne može da me mimoiđe ova čaša da je ne pijem, neka bude volja tvoja.” Dakle, i ovaploćeni Bog se koleba, nije mu svejedno što ide u smrt, nema tu nikakvog nehaja ni ležernosti, Hrist se moli Ocu da ga mimoiđe čaša stradanja, ako je moguće.

Kako sveti oci tumače Hristovu rečenicu “Ako je moguće, neka Me mimoiđe čaša ova”? Evo jednog tolkovanija: “Rekao je to usled slabosti u koju je bio obučen, jer nije prividno nego je uistinu bio obučen u nju. Ako je uistinu bio slab i obučen u slabost, onda je i bilo nemoguće da se ta slabost ne uplaši i ne pomuti. Pošto je prihvatio telo i bio obučen u slabost, u gladi se krepio hlebom, u radu se umarao i u snu bio nemoćan. Kad je došlo vreme Njegove smrti, trebalo je da i tada dejstvuje ono što je svojstveno telu. Pometnja zbog predstojeće smrti obuzela Ga je zbog toga da bi se otkrila Njegova priroda, odnosno, da bi se pokazalo da je On bio sin onog Adama nad kojim je, prema rečima apostola, vladala smrt (v. Rim. 5; 15)”.

Hrist je “bio slab i obučen u slabost”, jer je uzeo ljudsku prirodu, bio je sin Adama, dakle čovek. Čak se i ovaploćeni Bog boji smrti, strahuje od raspeća, traži od Boga Oca da bude pošteđen, da ne ide na gubilište, i njemu se živi. Za razliku od Isusa Hrista koji je bio slabić i kukavica, naša gospoda doktori nisu slabi ni obučeni u slabost, a izgleda da nisu ni sinovi Adama nad kojim je, prema rečima apostola, vladala smrt.

Zna se ko treba da gine

Oni su veći bogovi od samog Boga, hrabriji od Hrista, to su div-junaci bez mane i straha, oni nikakvih sumnji nemaju, ne pada im na pamet da se pomole da nekog mimoiđe čaša stradanja, oni veselo i radosno zbore o žrtvovanju i smrti, sa pesmom na usnama, puni poleta i optimizma. Doduše, oni ne govore o svojoj smrti, već o tuđoj, oni u smrt guraju one koji i inače ginu u svim ratovima – sirotinjsku decu. Zna se uvek ko treba da gine, a ko da sačuva svoj život; zna se ko je rođen za topovsko meso, a ko za preradu i pakovanje tog mesa u rovove i kasarne, evo već hiljadama godina.

Ne pada na pamet gospodi doktorima da ličnim primerom posvedoče ono što propovedaju, oni za to svoje voljeno Kosovo ne bi žrtvovali ni zanokticu, ali su zato spremni da hiljade svojih sunarodnika gurnu u pogibiju, jer ih očigledno smatraju nižom vrstom koja ni za šta bolje nije ni stvorena nego da nastrada za ideale svojih vrlih umnih glava i ostale glavate gospode. Svih onih koji žive na račun tih istih ljudi što ih guraju u smrt.

Lako je tuđim životima kosovske božure mlatiti. Sve dok se vlasnici tih života ne dosete da im pravi neprijatelji nisu ljudi slični njima u drugim narodima. Nisu im neprijatelji isti takvi seljaci, varioci, šloseri, zidari, dostavljači hrane, prodavci, konobari i nezaposleni – koji se malo drugačije zovu, već su oni koji im rade o glavi mnogo bliže. Takoreći nadohvat ruke.

 

Komentari (4)

POŠALJI KOMENTAR

Nekom rat nekom brat

Vazda se u istoriji srpskog ratovanja dešavalo da sirotinja strada a kojekakvi ideolozi, državni pesnici i pisci i druge glavešine izvlače svakojaku korist za sebe. Ovo je stara i poznata matrica. Dužni smo da učimo iz svojih grešaka i padova kako se istorija ne bi ovako žalosno ponavljala.

MilenaS

@Consultant, nemojte Vi citati ovaj tekst, ne razumijete Vi ovo. U stvari, znate Vi dobro da ste toliko slabi da nikad necete pobijediti obicnu srpsku ostrascenost i mitomaniju koja besciljno vodi bas takve. Konsultant? Ha! Bravo za autora Markovica: Izlaze misevi po obicaju izvrcuci cinjenice !

Consultant

Tekst je na nivou, osim vrlo glupog poređenja sina Božijeg Isusa Hrista sa kukavicom i slabićem. Jer ako on kukavica i slabić jer je uzeo ljudsku prirodu, onda isto tako ovaj tekst se može smatrati tekst kukavice i slabića. Jer je od potomka Adamovog napisano. Jer ipak se sin Božiji molio svom ocu.