12 °

max 15 ° / min 11 °

Srijeda

26.02.

15° / 11°

Četvrtak

27.02.

12° / 5°

Petak

28.02.

12° / 3°

Subota

29.02.

12° / 0°

Nedjelja

01.03.

13° / 6°

Ponedjeljak

02.03.

15° / 10°

Utorak

03.03.

14° / 11°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Mi gradimo prugu, pruga gradi nas

Stav

Comments 0

Izvor: jergovic.com/Buka

Autor: Antena M

  • Viber

Mi gradimo prugu, pruga gradi nas

Foto: Screenshot Youtube N1

Piše: Miljenko Jergović 

U početku su, u prva poratna doba, omladinske radne akcije imale praktični smisao. O istom bi se trošku nahranila gladna mladost i omogućila prijeko potrebna radna snaga za raščišćavanje ratnih ruševina ili izgradnju one dvije slavne željezničke dionice: devedeset i dva kilometra od Brčkog do Banovića, i 242 kilometra od Šamca do Sarajeva.

Obje su pruge bile od presudnog značaja u predstojećoj kampanji elektrifikacije i industrijalizacije zemlje, i služile su, uglavnom, za teretni promet. Prugu Brčko – Banovići je 1946. u šest mjeseci izgradilo 62.000 brigadira, prugu Šamac – Sarajevo 1947. u osam je mjeseci izgradilo 211.000 brigadira. Prve dvije velike radne akcije u povijesti zemlje bile su specifične po tome što nije bila angažirana samo omladina, nego i nezaposleni radnici i seljaci, koji su ponegdje predstavljali i većinu. Zajedno s njima radili su i omladinci iz novonastajućih socijalističkih zemalja budućega socijalističkog lagera, kao i napredna omladina sa Zapada. Na pruzi Šamac – Sarajevo tako su radili budući premijeri, švedski Olof Palme i kanadski Pierre Trudeau (inače Justinov tata).

Omladinske radne akcije odmah su bile velika tema za jugoslavensku državnu i partijsku propagandu, a samim tim i za umjetnike iz svih domena, koji su se trudili da svojim djelima pridonesu brigadirskoj slavi. O pruzi Šamac – Sarajevo svoje su lirske sastavke oltaru revolucije priložili klasici hrvatske književnosti Slobodan Novak, Vjekoslav Kaleb, Petar Šegedin, Grigor Vitez, Vesna Parun, Marijan Matković, Gustav Krklec… A Krleža je priložio rečenicu u kojoj kao da je, ipak, pokušavao čuvati osobno dostojanstvo pred ushitima epohe: “Nije ovo prva pruga na svijetu sigurno, ali je prva koju su izgradila djeca.”

Snimali su se dokumentarni filmovi, uskoro će se pisati potresna orkestralna djela, klasici hrvatskog i jugoslavenskog slikarstva dvjema će prugama posvetiti ulja na platnu, uglavnom velikog formata.

U kasnijem vremenu, pogotovu od početka šezdesetih, omladinske radne akcije postaju sredstvo odgoja za socijalizam. Gubi se njihov praktični, radni smisao, i pitanje je što tad više košta: transport, prehrana i boravak desetina tisuća mladih ljudi u za tu priliku izgrađenim logorima, ili njihov obavljeni rad.

Šezdesete su, ujedno, doba kada tema omladinskih radnih akcija iz takozvane visoke i elitne kulture prelazi u popularnu, tada već sasvim amerikaniziranu kulturu. “Prekobrojna”, cjelovečernji igrani film Branka Bauera, stvara estetiku te nove epohe, u kojoj će sudjelovanje na akciji biti spoj zabave, velike životne škole i moralno-političke kvalifikacije za budući život. Na akcije u to vrijeme idu svi, ili skoro svi. Neodlazak na omladinsku radnu akciju je vrlo jak stejtment, pogotovu za mladića i djevojku iz grada, za gimnazijalce i studente. Kasnije se, sedamdesetih, a pogotovu osamdesetih, prilike mijenjaju onako kako se mijenja i stanje u državi, i omladinske radne akcije ostaju važne samo užem krugu karijerista, nezahtjevnoj mladeži željnoj zabave i druženja, te onim, vazda prisutnim, idealistima, koji vjeruju u rad za opće dobro.

Na kraju epohe komunizma ostaje činjenica da su omladinske radne akcije u Jugoslaviji tokom svoga postojanja bile oblik volonterskog rada, koji se ni po čemu, osim po masovnosti, ne razlikuje od volontiranja i rada za opće dobro u uvjetima liberalnog i divljeg kapitalizma. U oba slučaja besplatno su se obavljali poslovi u korist države, tačnije odmjenjivalo se državu u njezinom poslu ili su joj se smanjivali troškovi. Samo što se u socijalizmu volontiralo za socijalnu državu, a danas se isto čini za državu koja zanemaruje socijalne potrebe i opće dobro.

Od početka srpnja u Muzeju Slavonije u Osijeku traje izložba “Omladinske radne akcije – dizajn ideologije”, i bit će otvorena sve do listopada. Ista je izložba priređena i prije dvije godine u Zagrebu, kada sam je i pogledao, pomalo zbunjen onim što sam vidio i pročitao. Naime, stvarnost koju predočavaju ti plakati i fotografije, tokom cjelokupne povijesti omladinskih radnih akcija u Jugoslaviji, jedva da je imala veze s onom stvarnošću u kojoj smo živjeli i u kojoj su prije nas živjeli naši roditelji. Naime, osim u onome kratkom razdoblju od svršetka rata do Staljinove smrti, koje je obilježeno izgradnjom dvije bosanske pruge i raščišćavanjem ruševina rata, kada je život na akciji nalikovao životu u pozadini, i kada se sustavi vrijednosti akcije i pozadine nisu bitno razlikovali, bile su to paralelne, međusobno neprepoznatljive stvarnosti. Režim i svakodnevica dobrovoljnog rada, i vrijednosti koje se sugeriraju na tim plakatima, podsjećaju na ideale komunističkih utopija, dakle na nešto u što društvena zajednica u svom civilnom životu nikada nije vjerovala, niti se Partija nešto naročito trudila da je u takva vjerovanja utjera.

Zanimljivo je, međutim, gledati kako se stilski i estetski transformiraju prikazani plakati. U počecima prevladava estetika socijalističkog realizma – koji je, uostalom, u jugoslavenskim umjetnostima svih rodova i žanrova, živio i postojao samo u primijenjenoj umjetnosti i na plakatima – kada, uglavnom anonimno, plakate izrađuju slavni slikari i crtači, obično sudionici Narodnooslobodilačke borbe, u Bosni Ismet Mujezinović i Vojo Dimitrijević, u Hrvatskoj Andrija Maurović, koji nije bio borac, ali je upečatljiv ilustrator i dizajner partizanske epohe, da bi se ubrzo zatim pojavile stilski rafiniranije i slobodnije tehnike i forme. Tako u pedesetima prevladavaju kolaži, obično uz upotrebu fotografije, koji podsjete na zlatnu međuratnu eru grafičkoga dizajna i na radove Nolitovog majstora Pavla Bihalija, da bi se tokom sedamdesetih i osamdesetih dizajn plakata za omladinske radne akcije gotovo u pravilu povjeravao kućnim dizajnerima nakladničkih kuća osnovanih pri Savezu socijalističke omladine, koji su, pak, u to vrijeme bili i najavangardniji, a često i najdarovitiji i najbolji grafički dizajneri u državi. Ujedno, to je vrijeme kada plakati u pravilu nose autorski potpis. Slijede imena Ivana Picelja, Brede Beban, Matjaža Vipotnika, Diane Sokolić, Dobrune Prstojević… A na nepotpisanim plakatima lako prepoznajemo autorske fontove tipografskih majstora epohe.

O trideset i prvoj godišnjici izgradnje pruge Šamac – Sarajevo upriličena je, širom Jugoslavije najavljivana, propagirana i plakatirana, omladinska radna akcija pod istim nazivom, i pod sloganom “Nadmašimo naše očeve da bismo im bili ravni”. Bio je to posljednji proplamsaj jednoga kolektivnog vjerovanja – koje je, kao i svako drugo kolektivno vjerovanje, nužno retardirajuće, zaglupljujuće i idiotsko – tako da je anonimni autor nosećeg, da ne kažem trudnog i gravidnog slogana, posve zanemario djelovanje ljudske psihologije i samopoštovanje u mladoga čovjeka. Čuj, nadmašimo naše očeve da bismo im bili ravni! Osim što nijedan zdrav mladi čovjek ne želi biti uspoređivan s ocem i zajedničkim očevima, hiperbolični zahtjev nadmašivanja iritantno je drzak, a tako karakterističan za komunistička blebetanja u sedamdesetima. Ono što bi se još, iz današnje, na drugi način iritantne, ali jednako zaglupljujuće i idiotske perspektive, moglo zapaziti jest da se pominju samo očevi, a nigdje matera. Komunisti, kao ni današnji rodni i ini politički korektnjaci, slabo su stajali s metaforama, kao i sa smislom za humor.

To se, pak, vidi i na posljednjem plakatu epohe, koji, možda, nije kronološki posljednji, ali jest smislom i sadržajem: Branko Gavrić je 1981. na plakat za omladinske radne akcije u toj godini stavio sliku Supermana. Kraj njega lopata zabodena, poput mača kralja Artura, u kamene ploče, a u pozadini nekakav neboderični njujork. To je bila ta ironija i ta dizajnerova nelagoda u odnosu na narudžbu. I to je bio kraj omladinskih radnih akcija.

Izložba koju priređuju Kultura umjetnosti iz Zagreba i Muzej Slavonije iz Osijeka, a iza koje stoje autori koncepta, postava, te koječega drugog Mario Krištofić i Sanja Bachrach Krištofić, vrijedna je toga da otputujete u Osijek, pogledate je i vratite se. Bit će to svojevrsno autorefleksivno putovanje. 

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR