Piše: Miodrag Vlahović
Ideja o tzv. “Malom Šengenu” je neuvjerljivi nadomjestak za zaustavljeni proces evropskih integracija za zemlje Zapadnog Balkana. Neubjedljivi surogat, dakle.
Širenje EU, projekcija koja je u samim temeljima i u logici ideje o “ujedinjenoj i slobodnoj Evropi”, je u najozbiljnijoj krizi od vremena kada je stvorena, poslije iskustva globalne i evropske kataklizme u Drugom svjetskom ratu. Nećemo trošiti prostor na nijansiranje i “precizno podešavanje” misli što se sa Evropom čini posljednjih godina, sa haosom, ili bez njega, na američkoj strani Atlantika - mada je ugodnije napisati ili pročitati da smo svjedoci “izvjesnog zastoja”, a ne posmatrači i kolateralna šteta istorijske razgradnje bazičnih mehanizama i rezona postojanja evropskog saveza naroda i država, pa i atlantske zajednice u cjelini.
Htjeli to da vidimo ili ne, nesaglasje koje postoji, i u Briselu i van njega, u vezi mogućnosti, tempa i načina priključenja Zapadnog Balkana (a koje bi, nekad, bilo razlog za brigu i prvi pokazatelj krize), je postalo posljednja linija optimizma za one koji još žele da vjeruju da nije sve izgubljeno i da ćemo se svi, jedan po jedan, (saglasno društvenom i političkom napretku svake zemlje ponaosob - po tzv. “regata-principu”, ako se toga ko još sjeća), jednoga dana, biti dio EU.
Na Balkanu opstaju problemi koje nam je u nasljedje ostavio “omanji rat”, kako je taj zločin i tragediju nedavno nezgrapno (zaustavićemo se na tom pridjevu) nazvao jedan od lokalnih promotera najnovijeg evropskog eksperimenta. To je suština objašnjenja zašto nas Evropa (sadašnja EU, sa članicama i problemima koje su je ophrvale) ne želi, tj. ne može da primi u svoje društvo.
Malena Crna Gora, pri tome, ima sve razloge da vjeruje kako je prva na spisku onih koje novi planovi ozbiljno ugrožavaju, ne samo zbog toga što smo najviše napredovali u ispunjavanju EU kriterijuma. Ta situacija malo koga brine.
Dakle, sumarno: (a) balkanski problemi nisu riješeni; pa (b) zbog toga Zapadni Balkanci ne mogu/ne treba da budu u EU; te onda (c) hajde da napravimo jednu “Balkansku ligu”; i to tako što ćemo (d) ignorisati sve one probleme pod (a), a praviti se da nismo shvatili one pod (b) - a i da jesmo, ne smijemo to da javno rečemo - pa ćemo zaludno i nepovratno proćerdati istorijsko vrijeme i sudbine na (c). Naše iskreno saučešće!
Ovaj plan je izvanredan u svojoj nejasnoći i neprozirnosti, čak i ako se svi potrudimo da ignorišemo da u geografskom središtu te skalamerije postoji Kosovo. Plan bi bio još i pitkiji u svojoj uzaludnosti kada bi svi drugi vanbalkanski činioci sjedjeli skrštenih ruku, iskreno i bratski zamišljeni nad otvorenim i skrivenim porukama predsjednika Makrona i čekali nas, koji čekamo Brisel, koji čeka ...
Plan bi, uz to, bio idealan u svojoj metafizičkoj dimenziji, kada bi regionalni lideri (zapravo, oni koji sebe tako vide), odustali od zadnjih misli o prekrajanju teritorija, etničkom grupisanju stanovništva i marginalizaciji i utapanju u jednu od dvije zamišljene “velike države”.
Političke realnosti i istorijsko iskustvo na našim prostorima obavezuju sve nas, sve zemlje i političke snage kojima prekrajanje granica nije ideja vodilja i osnovni razlog postojanja, da se ovoga puta uzdržimo od poteza koji bi nas opet doveli u opasne konfrontacije - iz kojih smo se velikom mukom i sa brojnim tragičnim žrtvama i stradanjima tek izvukli.
Diplomatska uzdržanost obavezuje da se ostavi prostor i za formulacije tipa “vrijeme će pokazati u kojim dimenzijama i na koji način ova inicijativa može funkcionisati”. Eto, i to napisasmo, za svaki slučaj. Ali, jednom se utisku ne možemo oteti, ma koliko on bio neprijatan i ružan: predloženi model daje šansu onima kojima ni ratna sredstva nisu bila dovoljna da uspostave “velike države”, da sada to ostvare - “mirnim putem”.
Uzgred će dobro doći i malo ”zavrtanja ruku” i raznorazni pritisci na zemlje i politike koje u toj novoj konfiguraciji ne mogu imati dominantnu ulogu - prema Crnoj Gori i Makedoniji, prije svih. Mada ni Bosna i Hercegovina, u pretpostavljenom razvoju dogadjaja, ne treba da brine za svoju zajedničku i cjelovitu budućnost - jer je ne bi ni bilo.
Za Kosovo - neka se dogovore Srbija i Albanija! Tako ispada. Da li se mogu dogovoriti, a da se o tome Kosovo ne pita? Valjda zbog toga, po pozivu predsjednika Makrona, stvar će prvo srediti srpski predsjednik i njegov kosovski kolega? Nisu se mogli dogovoriti do sada, pa će to biti lakše uz Albaniju, BiH, Crnu Goru i Sjevernu Makedoniju? Unutrašnje konsenzuse da ne pominjemo ...
Balkanska istorija nije učiteljica života.
(Autor je nekadašnji ministar vanjskih poslova Crne Gore i aktuelni crnogorski ambasador pri Svetoj Stolici. Iznijeti stavovi i mišljenja ne odražavaju nužno zvanične pozicije Crne Gore.)
Tekst je prenijet iz prištinskog dnevnika Koha Ditore
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR