Desant na Rovca i komentari

Piše: B. Grinevski

Niko se nije upitao kako to da su Đeneral Vulin i članovi prateće jedinice imali spremne “preobuke”.

To je zaista bio divni primjer sposobnosti anticipacije i vještine predviđanja! Uniformišeš se, lijepo, da se zna da srpska vojska može svuđe kad i kako hoće. Ali, ipak, za svaki slučaj, poneseš i civilno odijelo. Ne šteti, a može da koristi!

Tako, pošto su se “Vlasi setili” o čemu se tu radilo i što samozvani gosti baš sada i baš u Crnoj Gori žele da demonstriraju, desant na Rovca propade! (Još da je i Bećković mogao da dođe ... njega bi bilo lijepo viđeti u uniformi!)

Velika je šteta što Rovčani nisu imali priliku da, poslije toliko decenija, opet vide promenadu srpskih specijalnih jedinica u svom kraju. U mirnodopskoj misiji. Da vide komandose pune uvažavanja i pijeteta prema “bratskoj Crnoj Gori”, njenim zvaničnicima i njenim institucijama. Da gledaju srpske ”specijalce” u civilu, i sve to bez političkih izjava, nacionalističkih ispada, bez vrijeđanja zemlje u koju su došli ... Ljepota neostvarena!

Šteta nenadoknadiva, zaista. Zato, kažu neki, Vulina “ne treba komentarisati”. Da se ćuti. Ništa da se ne reče iz zvaničnih crnogorskih krugova, posebno. Pjesnici, slikari, pisci, novinari - oni mogu. Ko njih pita i ko ih ferma. Neka ih, odavno to oni, marginalni, pričaju.

Ostali treba da ćute. Da ignorišu. Da se ne spuštaju na taj nivo. Nikako. Da trpe i budu civilizovani. Ko se glasne - udri. Odbrana Crne Gore je govor mržnje. Nego kako! Neizbježno, definitivno, neporecivo.

Benefiti su jasni, mada Crnogorci u Srbiji, koje razvlače okolo najsramnijim napadima i prijetnjama, koje potiru i brišu, ućutkuju i straše, ne mogu “iz prve” da shvate dubokoumnost i filozofsko-diplomatske visine tog ćutanja. Ovako ispada: to je samo nekoliko “agresivnih crnogorskih nacionalista”. S njima ćemo lako. (Tj. oni će lako s Crnogorcima, misle.)

Zato je izjava ministra odbrane Boškovića značajna za sve nas. Red je da naš ministar odbrane jasno odgovori na performanse i retoriku njegovog srpskog kolege. Svako svome.

Reakcije su odmah uslijedile. Nije trebalo. Oštro je to. Opore riječi koristi Ministar.

A istoričari i drugi se sjetili Rovačke Republike. Ao! Đe i to sad nađoše! Verbalna agresija je zaista egzemplarna: klasično uzmemiravanje javnosti zaboravljenom i prebrisanom istorijom! A to ne treba, nije zgodno, teške su to riječi!

Ekonomija će sve to lijepo srediti, kad sve ovo prođe. Do tada - najbolje da svi batale uzaludnu rabotu, da ostave naše građane da se sami brane. Lako će oni to sami - protiv stotina lažnih vijesti, gnusnih izmišljotina, uvreda i napada, protiv hibridnog rata, salvi laži, optužbi, izazivanja panike, promovisanja i raspirivanja mržnje i straha. Sami protiv desetine medija, protiv konstantne propagandne oluje, koja bije sa svih strana!

Tako da i ovi što pričaju i pišu treba da batale. Da ne daju primjer kako se brani Crna Gora. Ona će to sama od sebe.

I zaista - što će ovima što pišu i zbore - što će im sve to? “Što im se to zove”?

Samo se izlažu nelagodi da ih napadaju i prozivaju, osuđuju i razapinju po slobodnim i nezavisnim ... propagandnim mašinama. Da ih “stigne kletva” - njih i njihove porodice - dabome!

A to je tako neprijatno, zar ne?