Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

Crna Gora između Zapada i "izdaje"

| Postavio/la: Mirjana Dragaš

Piše Miodrag Vlahović

Crna Gora između Zapada i "izdaje"

Nedavna izjava ruskog ministra inostranih poslova Sergeja Lavrova kojom je upozorio Crnu Goru protiv priključenja NATO-u uklonila je sve sumnje: crnogorsko-ruski odnosi su na najnižem nivou od 1948. godine

Talas ruskih investicija, koji je prethodio crnogorskom referendumu u maju 2006. godine, i koji je bio intenziviran do neslućenih granica poslije obnove crnogorske nezavisnosti, mnogima je zamaglio pogled i proizveo uvjerenje da je Crna Gora trajno i definitivno u ruskoj zoni interesa i uticaja.

Tokom tog perioda, poruke crnogorskih vladajućih struktura su doživljavane, u mnogim inostranim krugovima, i na Zapadu i na Istoku, ali i u domaćoj javnosti, kao svojevrsni propagandni trik: napor da se vodi pro-ruska politika uz zapadnu retoriku.

Takva situacija, potpomognuta ulaskom ruskog privatno-državnog kapitala u tada najznačajniji industrijski potencijal Crne Gore - Kombinat aluminijuma Podgorica (KAP) - uticala je na izvjesno usporavanje procesa crnogoskog približavanja NATO-u, naročito u periodu od 2006. do 2010. godine.

Crnogorsko priznanje Kosova, kao i političke i bezbjednosne promjene na Zapadnom Balkanu, uglavnom negativne, ali i jačanje ruskog uticaja i porast apetita Putinove administracije na globalnom planu, donijele su svojevrsnu prekretnicu u odnosima Podgorice i Moskve. Od izuzetne srdačnosti i razumijevanja, do potpunog zahladjenja i konfrontacije - pokazaće se da su mišljenja kako je Crna Gora upala u spiralu ruskog uticaja bile pogrešne.

Ruske diplomate na službi u Podgorici, kao i one u Beogradu, prvo sporadično i indirektno, a onda sve češće i neuvijeno, slale su prijetnje crnogorskim vlastima i javnosti. Tu se moglo čuti i pročitati sve, od "odnarodjenog rukovodstva" iz starog vokabulara, do nespretne metafore o bananama koje "šef crnogorskog režima" baca podanicima, kako bi ga oni slijedili na putu prema Alijansi?!

Da se ovdje, ponekad, i zaista radi o "majmunskom poslu", potvrđeno je kada je prethodni ambasador Rusije u Podgorici, g. Nesterenko, obišao Spomenik partizanu-borcu u Podgorici, u društvu sa poglavarom srpske crkve u Crnoj Gori, Ristom Amfilohijem Radovićem. G. Radović je poznat po nacionalističkoj i ksenofobičnoj retorici, i po tome što i dalje, sedamdeset godina poslije sloma fašizma, vodi hajku protiv crnogorskih partizana i anti-fašista.

Tu nema logike, a tako je logično: SPC je bila i ostala pouzdani oslonac i de facto najlojalnija pro-ruska organizacija u Crnoj Gori. Lideri partija tzv. "srpskog bloka" g. Radovića  respektuju kao svog vrhovnog duhovnog, ali i političkog vodju. Njegov oštri anti-NATO i anti-evropski stav predstavlja suštinu političke platforme Demokratskog fronta, najjače opozicione strukture u Crnoj Gori, koja još nije "svarila" crnogorsku nezavisnost.

Sa takvim saveznicima, ruska politika u Crnoj Gori je logično svedena na retoriku koja neobično podsjeća na čuvenu 1948. i period Staljinovog napada na Titovu Jugoslaviju.

Tome je svakako doprinijelo i crnogorsko pridruživanje sankcijama EU prema Ruskoj Federaciji. Bogomdani povod da Moskva označi Podgoricu kao vjerolomnog partnera. "Izdaja" postaje korisna riječ za rusku propagandnu ofanzivu.

Ono što je, ipak, najveći problem u izjavi ruskog ministra inostranih djela, jeste da poslije prozivke i osude crnogorskog "rukovodioca" (odnosno Mila Djukanovića, predsjednika vladajuće Demokratske partije socijalista i doskorašnjeg premijera) ostaje vrlo malo diplomatskog i političkog prostora za manevrisanje. Sukob je javan i definitivan.

Sa "izdajnicima" se ne pregovara, ne samo u ruskoj tradiciji. (Istina, cijela konstrukcija o "izdaji Rusije" od strane Djukanovića je  nelogična i neodrživa. Ona implicira ruski stav da je miješanje u unutrašnje stvari Crne Gore moguće i, čak, podrazumijevajuće. Tri stotine godina diplomatskih odnosa dvije zemlje nijesu bile od pomoći ruskim diplomatama.)

S druge strane, Sergej Lavrov je, ipak, pored oštrih riječi i neskrivene prijetnje, pomenuo da o crnogorskom članstvu u NATO "treba pitati narod", ponavljajući, time, stav koji je Kremlj već, u više navrata, isticao. Referendum, dakle - što ostaje kao "elegantniji" oblik pritiska na Crnu Goru.

Pošto je jasno da postoji dovoljna većina u crnogorskom parlamentu za ulazak u NATO (sa i bez bojkota opozicije), referendum predstavlja rezervni položaj i posljednju liniju obrane za oponente crnogorskom  NATO članstvu.

Agresivna politika Demokratskog fronta, na žalost njihovih ruskih saveznika i sponzora, nema jasnu podršku ostatka opozicije u Crnoj Gori. Bojkot Parlamenta još traje, ali su već uočljive razlike medju opozicionarima - prije svega u vezi konkretnih poteza koje treba povući.

Ruski saveznci i pratioci u Crnoj Gori, ali i na nekim drugim mjestima (anti-NATO entuzijasti i dalje vjeruju u novog američkog "boga iz mašine", odnosno u administraciju Donalda Trampa, i mogućnost da proces ratifikacije Pristupnog protokola bude blokiran u američkom Senatu), prevashodno računaju da bi disturbiranje ili blokada regularnog političkog procesa mogla da spriječi donošenje parlamentarne odluke o članstvu.

Mjeseci pred nama će pokazati da li je beogradska "fatva" ministra Lavrova bila najava još žešćih napada, ili je to bio posljednji pokušaj da se Crnogorcima stavi do znanja da je "majka Rusija" nezadovoljna činjenicom što je Crna Gora ozbiljno shvatila svoju  obnovljenu nezavisnost.

Šanse da ulazimo u dramatičnu završnicu su, svakako, veće. Šahovskim jezikom kazano, Crnoj Gori je u ovoj istorijskog partiji sa Rusijom dovoljan i - remi. Važno je samo ne izgubiti momentum i okončati ono što je davno započeto, izbjegavajući produbljivanje konflikta sa Kremljom.

Uz malu pomoć Saveznika, naravno.

(Autor je nekadašnji ministar vanjskih poslova Crne)

Balkan Insight

Ostavi komentar

0/300