Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

Dr Prospero Fedoci o međunarodno-pravnom položaju Crne Gore 1922.

| Postavio/la: Gordana Đuračić

Dr Prospero Fedoci o međunarodno-pravnom položaju Crne Gore 1922.

Piše: Novak Adžić

Prospero Fedozzi (Prospero Fedoci), pravnik, rođen je u Matelici (oblast Marke, središnji dio Italije) 12 jula 1872.godine, a umro u Đenovi, 19. januara 1934. godine. Studirao je u Pizi, Napulju i Padovi, đe je diplomirao 1894. godine i postao docent 1896. godine. Radio je kao profesor međunarodnog prava u Peruđi (1899), Macerati (1901), Palermu (1904) i Đenovi (od 1909. do kraja života). Bio je Rektor Univerziteta u Đenovi od 1. marta 1917. do 9. novembra 1923.godine.

Držao je kurseve međunarodnog prava na Višem Institutu ekonomsikih i komercijalnih nauka u Đenovi i na Akademiji za međunarodno pravo u Hagu. Prospero Fedoci je bio međunarodno priznati ekspert u pravnoj nauci i struci u oblastma međunarodno javnog prava, međunarodno privatnog prava, građansko-procesnog prava, privrednog prava, ugovornog prava, arbitražnog prava, pomorskog prava itd, elem, ugledni, uticajni i afirmisani erudita u više grana prava i polihistorik.

Među naučnim studijama i raspravama dr Prospera Fedocija izdvajaju se: Kolektivna društva u međunarodnom pravu, Verona 1897, Priča o protektoratu, Venecija 1897, Razvoj međunarodnog privatnog prava, Posao, funkcija i metodi u komparativnom pravu na polju međunarodnog privatnog prava, 1902., Međunardono građansko-procesno pravo, Bolonja 1905.godine, Arbitraža u međunarodnogm građansko-procesnom pravu, Palermo 1908.godine, Pravnički uslovi u pomorskoj trgovini, Hag, 1925.godine, Vanteritorijalna efikasnost prava i drugih akata javnog prava, 1929. itd.
Prof. dr Prospero Fedozzi je bio prijatelj crnogorske državne nezavisnosti, član Komiteta za odbranu nezavisnosti Crne Gore u Đenovi (1920-1925), i on je iz filantropskih razloga bio iskreni pristaša opstanka Crne Gore kao suverene i nezavisne države, podržavajući političko-propagandnu i diplomatsku djelatnost crnogorske političke emigracije i Vlade Kraljevine Crne Gore u egzilu.

Crnogorski emigrantski krugovi (1922-1925) i prijatelji Crne Gore širom svijeta, koji su branili njeno pravo na opstanak i samostalan državni život, značajnu pozornost posvećivali su naučnom radu prof. dr Prospera Fedozzija, pod naslovom „Une question internationale, la situation juridique et internationale du Montenegro“, Genes, Ed. Du Comite pro-Montenegro, Genes, 1922; „Jedno međunarodno pitanje. Pravni i međunaroni položaj Crne Gore“, Izdanje Komiteta za Crnu Goru u Đenovi, 1922. godine.

U tom radu dr Fedoci ističe stručno i naučno mišljenje koje govori o tome da Crna Gora 1918. godine i docnije nikad nije sa stanovišta međunarodnog prava izgubila svoj državni subjektivitet i nezavisnost i da je ona nasilnom aneksijom, suprotno međunarodnom pravu, uništena kao država, ali sa imperativnih i konvencionalnih normi i principa međunarodnog prava ta nepravna, nasilna aneksija Crne Gore, nije bila sankcionisana i priznata kao legalan i legitiman, odnosno, pravno valjan čin koji bi predstavljao međunarodno-pravni akt.

Ovom radu dr Porspera Fedocija značajnu pažnju je posvetio i profesor Univerziteta u Budimpešti, Dr Jožef Bajza, autor knjige „Crnogorsko pitanje” (Budimpešta, 1927 i 1928). U toj knjizi, između ostalog, prof. dr Jožef Bajza konstatuje da su crnogorska Vlada u egzilu i njeni predstavnici nastojali da budu aktivni i punopravni učesnici na Međunarodnoj Konferenciji u Đenovi 1922. godine i da su u to vrijeme aktivno za Crnu Goru djelovali brojni Komiteti za nezavisnost Crne Gore u inostranstvu. Potom dr Jožef Bajza konstatuje: „U vrijeme Konferencije u Đenovi, ondašnji rektor Đenovskog univerziteta Fedoci, čuveni profesor, pokazao je, sa stanovišta međunarodnog prava, da Crna Gora nije izgubila svoj državni suverenitet.

Ali konferencija u Đenovi nije razmatrala Fedocijev memorandum” (Citirano prema: Dr Jožef Bajza, “Crnogorsko pitanje”, prvo izdanje na mađarskom jeziku, Budimpešta, 1927, drugo izdanje na italijanskom jeziku, Budimpešta, 1928, izdanje na crnogorskom jeziku, priredili prof. dr Branislav Kovačević i Marijan Miljić, Podgorica, SARS, 2001, str. 52).

Naučni rad prof. dr Prospera Fedocija rektora Univerziteta u Đenovi, pod naslovom „Une question internationale, la situation juridique et internationale du Montenegro“, Genes, Ed. Du Comite pro-Montenegro, Genes, 1922; je prvi put objavljen u cjelosti u našoj istoriografiji pod naslovom „Jedno međunarodno pitanje. Pravni i međunaroni položaj Crne Gore“, Izdanje Komiteta za Crnu Goru u Đenovi, 1922. godine, u knjizi Novaka Adžića, „Crnogorac bez domovine-Milo Petrović-Njegoš i crnogorsko pitanje“, Cetinje, 2013, str. 49-53. Prijevod sa francuskog jezika uradila je prof. francuskog Marina Vukićević.

Originalni primjerak ovog Fedocijevog teksta, štampan u formi brošure, nalazi se u Arhivu Istorijskog instituta Crne Gore u Podgorici, Radovi Vladimira Đurovog Popovića, fascikla 113. Istražujući pisanu zaostavštinu Vladimira Đ. Popovića pronašao sam ovaj dokument, te sam zamolio profesoricu francuskog jezika Marinu Vukićević da na crnogorski jezik prevede fotokopiju/snimak fotoaparatom/ originala ovog Fedocijevog rada, sa francsukog jezika na crnogorski, što je ona drage volje i besplatno učinila, na čemu joj i ovom prilikom iskazujem posebnu zahvalnost.

Ovaj Fedocijev rad je do sada rijetko korišten u crnogorskoj istoriografiji. Od istoričara ranije su ga u naučne svrhe koristili i citirali fragmentarno pozivajući se na njega, u svojim naučnim djelima prof. dr Dimitrije-Dimo Vujović i prof. Šerbo Rastoder, te prof. dr Gavro Perazić i, sem njih, rijetko koji drugi istraživač na crnogorskom i južnoslovenskom prostoru.
U nastavku ovog teksta javnosti prezentiram prevedeni tekst sa francuskog jezika na crnogorski navedenog rada prof. dr Prospera Fedocija.

MEĐUNARODNO PITANJE
PRAVNI I MEĐUNARODNI POLOŽAJ CRNE GORE
STUDIJA GOSPODINA PROSPERA FEDOCIJA

profesora međunarodnog prava
rektora Univerziteta u Đenova
Đenova, 1922

Izdao Komitet za Crnu Goru u Đenovi

Narod koji ima hiljadugodišnju slobodarsku i junačku istoriju, koji priskače sa bratskim poletom braći kojoj prijeti ropstvo i koji ulazi u borbu za goli ideal, bez uslova i pogađanja, koji se bori protiv neprijatelja krajnjim naporom svojih snaga, koji prihvata sve patnje užasnog rata pa i onu najtežu –izgnanstvo iz svoje sopstvene zemlje; koji dobija od svojih Savezničkih sila veoma svečana obećanja za obnovom i naivno vjeruje u načela na koja se poziva pravo naroda da odlučuju o vlastitoj sudbini i pravo na postojanje malih država, koji vjeruje da će sa pobjedom koja se smiješi za stvar za koju se borio, dan reparativne pravde doći; koji se našao izdan od strane savezničkog naroda dotle da od njega trpi do sada nepoznate moralne i materijalne torture, čak pod jarmom neprijatelja; koji kuca na vrata onih koji su mu bili prijatelji u vremenu zajedničke opasnosti dobijajući od njih samo prvo lijepe riječi, a potom hladnu ravnodušnost; zar takav narod ne predstavlja tragediju koja konačno daje strašan razlog za optužbu za Evropu, čija ljubav prema miru, nakon ratnih iskušenja, ne opravdava ravnodušnost koju ona pokazuje prema svemu što nije hitan problem - ono što se želi nazvati ekonomska obnova Evrope.

No, pravda u sebi ima potrebnu snagu da, prije ili kasnije, gradi svoj put, uprkos nepravdama i zaboravima, i pobjeda će neminovno doći, čak i za malu Crnu Goru.
Da li je potrebno, dotle, da se pojašnjava pravni položaj koji je sam po sebi očigledan? Doista, opšte pravo Crne Gore da bude smatrana suverenom državom, subjektom međunarodnog prava, zasnovano je na toliko elementarnim i toliko univerzalnim principima da se pravnik osjeća gotovo poniženim što mora na njih da se poziva kao na dokaze.

Poznato je da država može da izgubi svoj pravni subjektivitet samo aktom svoje volje. Prisajedinjenje jedne države drugoj državi može se ostvariti samo uzajamnom voljom te dvije države. Ta zajednička volja može formalno da se izrazi ugovorom ili da proizađe iz dva recipročna ispoljavanja volje, na primjer: sa jedne strane, plebiscitom i, sa druge, zakonom o prihvatanju, kao što se više puta događalo u periodu ujedinjenja italijanskog naroda. No, ako plebiscit treba da se održi (a ja ne vidim iz kojeg razloga bi se on mogao nametnuti Crnoj Gori), on bi bio samo izrugivanje ukoliko bi se održao pod vojnom okupacijom.

Gubitak povjerenja u koji je zapao plebiscit nakon velikog uspjeha koji je imao u doba Napoleona III, zavisio je od nedostatka iskrenosti u narodnom glasanju koje se sprovelo kad je aneksija već bila završena. Nove garancije kojima su mirovni ugovori obavili plebiscite za preuređenje Evrope, napravljeni tako da budu održani izvan nadmetanja država koje se spore oko izvjesnih teritorija i uz zaštitničko prisustvo savezničkih trupa, rehabilitovale su plebiscit u očima onih koji vjeruju da čuveni princip samoodlučivanja ne treba da bude puka šala. Nemoguće je i pomisliti da Sile Antante žele da u odnosu na suverenu državu kakava je Crna Gora, koja je bila njihova saveznica, odustanu od tog novog puta koji slijede čak i protiv bivših neprijateljskih država.

Treba, s punim pravom, samo sa najvećim gnušanjem, prihvatiti da se volja jedne države u pogledu prisajedinjenja nekoj drugoj državi manifestuje prećutno aktom pristanka. Ako je odricanje od nekog prava uvije teško, još teže je odricanje od postojanja svog vlastitog personaliteta; upravo ovdje izgleda da naročito ima veću vrijednost fundamentalno pravilo svakog pravnog uređenja da se odricanja ne pretpostavljaju već treba da budu iskazana. U svakom slučaju, akti pristanka nikad se ne bi mogli smatrati ispoljavanjima volje pogodnim da pravno uspostave aneksiju, ukoliko su bili na neki način dvosmisleni i nijesu poticali od ustavno nadležnih organa.No, beskorisno je da se zadržavam na tome, jer su crnogorska vlada i narod izrazili hiljadu puta, sa najvećom mogućom odlučnošću, pa čak i sa veoma silovitom reakcijom, želju da žive nezavisno.

Imenovanje Crnogorske narodne skupštine koje je uradila Srbija 1918. godine, kao i izbori crnogorskih delegata u beogradsku Konstituentu, daleko od toga da budu pokazatelji direktne želje za prisajedinjenjem, u apsolutnom su kontrastu sa veoma malim brojem glasača, uprkos srpskoj vojnoj okupaciji, i sa drakonskim zakonom za kažnjavanje zločina koje su Crnogorci počinili nad srpskim trupama. Nije, dakle, dopušteno da se vjeruje da je volja crnogorskog naroda izražena, čak i prećutno, u korist prisajedinjenja Srbiji.

Prema veoma raširenom, ali diskutabilnom i nepouzdanom, mišljenju mogao bi se naći pravni razlog za aneksiju u debellatio, to jest u ratnom osvajanju sa potpunom okupacijom teritorije. Ne treba da razmatramo tu tezu kojoj bi, svakako, nedostajao stvarni razlog. Okupacija Crne Gore, daleko od toga da je posljedica rata, izvršena je dok je još postojao savez između države okupatora i države koja je okupirana. Radi se, dakle, o okupaciji iz višeg razloga nego što je ratna okupacija koja se karakteriše postojanošću vlasti okupirane države i ne zadire nimalo u međunarodni subjektivitet.

Dok, sa jedne strane, za gušenje crnogorske države nedostaje svaki pravni razlog, postoji sa druge strane za Savezničke sile precizna pravna obligacija da izvrše njenu teritorijalnu reintegraciju. Londonski ugovor iz 1915. godine koji je priznao Crnoj Gori teritorijalne kompenzacije, Vilsonova poruka od 8. januara 1918. godine uzeta kao osnova za mir i koja uzdiže obnovu Crne Gore, u isto vrijeme kad i obnovu Srbije i Belgije, svečane izjave predsjednika Francuske Republike i francuskog ministra vanjskih poslova dok su srpske trupe pod komandom francuskog generala sprovodile okupaciju crnogorske teritorije za koju su tvrdili da je privremena, odluka od 13. januara 1919. godine Vrhovnog Savjeta koja priznaje Crnoj Gori pravo da bude predstavljena na Mirovnoj konferenciji, čine niz individualnih i kolektivnih preuzetih obaveza, da se ne može pretpostaviti da bi velike sile koje su se borile za poštovanje povjerenja u međunarodne odnose željele da ih naruše.

Đenova, 1. mart 1922. godine Prof. Prospero Fedoci”.

“Besmrtna Đenova imala je slavu da okupi „pobjednike, pobijeđene, neutralne, potlačene i tlačitelje” da bi se svi pogledali u oči i, najzad, da bi iz tog ambijenta mogle da se izdignu uzvišene riječi: izmirenje, bratstvo!

Crna Gora, koja je dobrovoljno žrtvovala polovinu svoje vojske i trečinu svog stanovništva u ratu za zajednčku stvar „saveznika i udruženih sila” na dan pobjede postade njihova žrtva.
Nakon „neprijateljske” invazije došla je „saveznička” invazija od strane Srbije. Ova druga je bila strašnija. Od primirja u novembru 1918. Crna Gora u agoniji doziva u pomoć! Diplomatsko-finansijska grupa sprječava da se čuje njen glas. Jadna Srbija koja je svedena da bude njihov instrument! Jesu li ih zajednička opasnost i nemoć udružili? Takva Srbija postaje krvnik Crne Gore koja se za nju žrtvovala. Usud: takva djelovanja Srbije bila su uvijek predznak njenih nesreća!
Crnogorska vlada poslala je u Đenovu delegaciju da zatraži poštovanje prava da učestvuje u radu Konferencije sa istim pravom kao i ostale države. Pored toga, tražili smo da evropska konferencija obaveže Srbiju da napusti Crnu Goru kako bi crnogorski narod bio svoj gospodar. Prvi utisak bio je: ovo je ekonomska konferencija. Zar su finansijska pitanja iznad prava i slobode? Nijeste jednini koji krvarite. Treba čekati...

U tom iščekivanju šta je prirodnije od toga da se obratite onima koji izdižu Pravo iznad svega? I kome bi trebalo da se obratim kompetentnijem od profesora međunarodnog prava, gospodina Fedocija, rektora Univerziteta u Đenovi.

Odgovor je bio njegova izvanredna studija o crnogorskom pitanju. Ona je iznijela osudu, potvrdila pravo Crne Gore, koje će, kako on kaže, neizbježno trijumfovati. Mnoge savremene istaknute ličnosti se sa time slažu. Bez nabrajanja plejade političara iz raznih zemalja, navedimo Gistava le Bona, čiji duh se, takođe, izdiže iznad prolazne politike kombinacija.
Riječ eminentnog naučnika čini čast njegovoj školi, njegovoj zemlji. Ona ukrašava Macinijev grob. Potvrđuje da Rim ne stari. Crnogorsko pitanje predstavlja veliki princip, kao takvo ono je na dohvat svjetske savjesti. To je garancija njegove pobjede. Pravo je najveća sila. Hiljadugodišnja Crna Gora, prekaljena u svom mučeništvu, crpiće snagu da se održi iz svojih muka, svoje vjere i svog prava! Tako će doći do pobjede!

Neka svijetla misao sjajnog rektora nauči nečemu one koji rukovode, zaslijepljene junačkim djelima „saveznika i udruženih” i one koji već zaboravljaju da je barjak velikog rata bio: Pravo i Sloboda malih koliko i velikih naroda!

Toga se ne držimo! Istorija nas tome uči.
dr Pero Šoć, ministar spoljnih poslova Crne Gore”.

Relevantno je navesti da je ovaj isti naučni rad prof. dr Prospera Fedocija (sa propratnim komentarom dr Pera Šoća, datim u oba njegova izdanja /Šoć je bio tadašnji ministar spoljnih poslova Crne Gore/, prvi put objavljen 1922.), ponovo objavljen, ali pod drugačijim naslovom, koji u prijevodu na crnogorski glasi: „IŠČEZAVANJE CRNE GORE Prospero Fedoci, profesor međunarodnog prava, rektor Univerziteta u Đenovi, izdala Delegacija Crne Gore u Ženevi, 1924.”

Komentari

ja,

hvala g. Adžiću! nadam se da znate koliko nam znače ovi tekstovi, i koliko je bitno da ima sve više tragova istine i činjenica na internetu. značajno je prij svega za mlade koji će doć, a mi svi im moramo Ime ostavit! hvala

NJegus,

Hvala na velikom trudu gospodine Adzicu, nismo ni svjesni koliko nam znaci i koliko ce znaciti sve ovo sto radite ya drzavu Crnu Goru. Moje postovanje iskreno postovanje!

Ostavi komentar

0/300