Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

DR SEKULA DRLJEVIĆ O MASAKRU PORODICE CRNOGORSKOG KOMITE PETRA ZVICERA (1923)

| Postavio/la: Mirjana Dragaš

DR SEKULA DRLJEVIĆ O MASAKRU PORODICE CRNOGORSKOG KOMITE PETRA ZVICERA (1923)

Piše: Novak ADŽIĆ

Petar Tomašev Zvicer (rođen 1896, selo Rokoči, Cuce, Katunska nahija, Cetinje- ubijen 28. decembra 1923. godine, Ščepan do, Rubeži, NIkšić), bio je crnogorski patriota, junak, zelenaš, ustanik, jedan od najčuvenijih, najslavnijih ustaničkih i komitskih vođa u Crnoj Gori od 1921. do kraja 1923. godine, borac za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru. Srpske okupatorske vlasti su ga ucijenile na 30.000 dinara i oglasile za odmetnika i hajduka. Njegova borba i smrt i tragedija njegove porodice personifikuju užas srpske tiranije u Crnoj Gori, a Zvicerov lik označava simbol epohalnog herojstva, golgote, žrtve i patriotizma za domovinu, za pravo, čast i slobodu Crne Gore.

U namjeri da vjerno prikažem sliku ondašnjega stanja u Crnoj Gori, u kojemu je živio i borio se i Petar Zvicer, navešću neka relevantna zapažanja poznatog crnogorskog juriste i političara dr Sekule Drljevića, jer je on bio kako svedok tog vremena tako i aktivni sudionik u ondašnjim žestokim političkim borbama.

Dr Sekula Drljević je u svojoj knjizi »Balkanski sukobi 1905-1941«, koja je prvi put štampana 1944. godine, a drugi put, reprintovana, 1990. u Zagrebu, zapisao i ovo:

»Na neuspjele ustanke odgovoreno je kaznenim pohodima vojske i janjičara na sva plemena, koja su sudjelovala u ustanku. Spaljivale su se kuće i uništavala pokretna imovina. Vršla su se okrutna nasilja nad starcima, ženama i djecom. Spaljeno je preko 5.000 seljačkih kuća. Porodice, kojih su članovi sudjelovali u ustanku, odnosno u kasnijim gerilskim borbama, ostavljene bez kuća i pokretne imovine, živjele su pod pećinama, ukoliko se nijesu mogle skloniti kod prijatelja. Njihovi odrasli članovi bili su po zatvorima, u kojima su u najviše slučajeva poubijani. Ne samo članovi tih porodica nego i mnogi drugi ugledni Crnogorci poubijani su u zatvorima. Srpski častnici i upravni činovnici dokazali su svojim zvjerstvima u Crnoj Gori, kako su jaki tragovi duge turske vladavine na Balkanu...Pretvarajući Crnu Goru u garište i groblje Beograd nije ostavio nepočinjen nijedan zločin sve do spaljivanja majke s djecom«.

(Dr Sekula Drljević, “Balkanski sukobi 1905-1944”, Zagreb, 1944, str. 108-109)

Dr Sekula Drljević, nekadašnji ministar pravde, ministar prosvjete i crkvenih poslova, ministar finansija i građevina, te zastupnik ministra inostranih poslova Kraljevine Crne Gore u periodu od 1909. do 1913. godine, poslanik Crnogorske narodne skupštine i vođa pravaške opozicije u njoj od 1913 do 1916. godine, poznati crnogorski pravni pisac, sudija Oblasnog suda u Podgorici u doba vladavine kralja Nikole I Petrovića Njegoša i postojanja Kraljevine Crne Gore, potom advokat, te utemeljivač, ideolog i vođ Crnogorske stranke (federalista) od 1919. do 1941. godine i njen poslanik u Skupštini Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije između 1925 do 1941. godine, objavio je 1926. u Zemunu svoju knjigu »Centralizam ili Federalizam«, koja je skup njegovih govora u Narodnoj skupštini u Beogradu, održanih u periodu od 22. jula 1925 do 26 marta 1926. godine U toj knjizi doktor pravnih nauka Sekula Drljević objavio je i svoj govor održan u Narodnoj Skupštini Kraljevine SHS u Beogradu 16. februara 1926. godine, u kojemu je naglasio, između ostalog, i ovo:

»Crna Gora pretvorena je u vježbalište zločinačkih instikata državnih organa, čega su žalosni svjedoci, mnogobrojne ljudske žrtve, preko pet hiljada popaljenih domova i mnoga druga poništena imovina, i što je najstrašnije: »Krv što ledi, oči što zatvara, što kameni i što poražava« - pepeo spaljene majke sa đecom na sred onoga istočnika slobode, na samom podnožju Lovćena! Mjesto, na kome su Turci spalili, ne Sv. Savu, nego mošti Sv. Save, svetinja je.
Mjesto, na kome je spaljena majka sa đecom, ostaće sveto mjesto dok je Lovćena i njegove Crne Gore. (Milutin Tomić: To su učinili tvoji birači). Ne, nego državni žandarmri, oni isti koji su tebe ovamo poslali. (Milutin Tomić: Imao si svega 700 birača u tom srezu). Tako ti je istina sve što govoriš (Dugotrajna vika i protesti. Radikali dižu zaglušnu graju. Predsjednik zvoni).
Nije mi namjera, da razgrebam po ranama prošlosti, ali sam morao ovoliko reći, da jače istaknem, koliki zločin vlada ne samo prema Crnoj Gori nego, i to u daleko većem stepenu prema državnoj zajednici, svojim odbijanjem, da država naknadi prouzrokovane materijalne štete.
Sve posljedice ne dadu se popraviti, jer su mnoge od njih nepopravive. Nemoguće je dići mrtve iz grobova, ali je moguće ispaliti popaljene kuće i uništenu imovinu« , apostrofira u tome govoru dr Sekula Drljević.

(Citirano prema: Dr Sekula Drljević, »Centralizam ili federaluzam«, Zemun, 1926, str. 42 i 43).


U ovom govoru dr Sekula Drljević pravi jasnu aluziju na stradanje familije Petra Zvicera, na spaljivanje njegove đece i žene u Cucama.
Povodom svirepog ubistva porodice Petra Zvicera u to vrijeme je dr Sekula Drljević naspisao pjesmu »Lovćenski poklič«, koju je pod preudonimom »Hajduk Pero« objavio u zagrebačkom listu Hrvat 1923. odine. Ta Drljevićeva pjesma posvećena Petru Zviceru i tragediji njegove familije glasi:

LOVĆENSKI POKLIČ

»Crnogorče care mali«
Nedaj da ti dvore pali.
Da slobodi kopa groblje
Podivljalo tursko roblje,
Nek zablista hadžar sveti,
Ka nekada niz vrleti.
Neka brda odziv dadu
junačkome tvome kliku
Nek dušmani tvoji znadu,
Da si tiran razbojniku.
Neka svijet vidi snova
Djela tvojih padjedova.

Zar ćeš moći slušat mirno
Nepobjedni lave stari,
Kad te budu robom zvali
Jučer turski izmećari?
Il te tvoja prošlost slavna
Tako brzo ostavila?
Il je hrabrost opjevana
Izmišljena priča bila.

Kraj garišta doma tvoga
Ko kam stanac majka mila.
Tvoja sestra ponižena,
Sinoć ti se udavila.

Ljuba kažu, da je luda
Brišuć s oka suzu vrelu
Po garištu gar razgrće
Traži djecu izgorjelu.

Neka bomba strah zadaje
Zavitlana snagom muškom.
Neka oko sokolovo
Smrt raznosi tankom puškom.
Nek krv onu staru svjetlost
Dade našoj novoj zori
Da se ovaj poklič ori
U slobodnoj Crnoj Gori

Emigrantski crnogorski list »Crnogorski glasnik«, broj 73, Detroit, SAD, 1925. godine, u članku »Govor dr Sekule Drljevića u verifikacionom odboru«, piše da je vođ Crnogorske stranke u Beogradu 1925. godine govorio o teroru nad crnogorskim narodom, kojeg je provodio režim Radikala, pa, između ostalog, konstatuje da veliki je župan Milovan Džaković »išao u svako okružno mjesto i po selima, i na javnim zborovima govorio je i ovo: Ko ne glasa za radikale, neće dobiti penziju, a vi već znate šta ću ja s njim učiniti. Kad se sjetite da se to govori u otadžbini Mijuškovića, ubijenog zlikovački u zatvoru, u otadžbini, u kojoj su spaljeni žena i djeca na sred Katunske nahije, morate priznati da je ta prijetnja ozbiljna i može da upliviše na izbore, i kad uzmete u obzir da je kapetan Kalabić, ubica Šćepana Mijuškovića, poslije ubistva od kapetana druge klase proizveden za kapetana prve klase«, istakao je Drljević. Potom se suočio, u debati, sa žestokim napadima radikala, kojima je odgovorio ovako: »Kada govorim kao predstavnik crnogorskog naroda nikome ne dozvoljavam da daje sud o mome patriotizmu sem jedino i samo crnogorskom narodu«.

Dr Sekula Drljević je 1928. godine, u jednoj polemici sa Markom Dakovićem, napisao i ovo:

»Daković je dao sebi mnogo truda, da što opsežnije obrazloži režim vatre i krvi, kojim se vladalo Crnom Gorom nakon ujedinjenja. Dobro je što priznaje taj režim za svoj. To priznanje treba svi Crnogorci da čuju i da upamte. Daković kaže da je tako upravljao, da bi učvrstio ujedinjenje, a danas i djeca vide, da je na zgarištima crnogorskih domova izgorelo moralno jedinstvo Srbijanaca i Crnogoraca, koje je prije državnog jedinstva postojalo kroz vjekove... Naposljetku, zar ne zna Daković da nema ideje ni nacionalne ni religiozne ni socijalne radi čijeg bi se ostvarenja smjele spaljivati žene i djeca i paliti seljacima kuće«.

(Vidjeti o tome: Savić Marković Štedimlija, »Crna Gora u Jugoslaviji«, Zagreb, 1936, str. 68-69)

U ovoj polemici sa Markom Dakovićem, dr Sekula Drljević prikazuje režim koji je 1923. godine spalio ženu i djecu Petra Zvicera, kao režim vatre i krvi, kojim se vladalo Crnom Gorom od 1918. godine.

Početkom maja 1941. godine na Cetinje je stigao iz Zemuna dr Sekula Drljević i preuzeo vođstvo u akcijama i kombinacijama oko uspostavlja nezavisne države Crne Gore, sa čvrstim osloncem na Italiju. Svoje ranije stavove o federlizmu bio je napustio i opredijelio se za suverenističku koncepciju, pravdajući to riječima:

»Meni federalizam nije bio program nego sredstvo da se osnaži ideja crnogorske državnosti i da se maskiram pred progonima režima« 

(Vidjeti o tome: Izjava dr Sava Bašovića, člana Crnogorske stranke, data juna 1945. godine O tome vidjeti i dr Radoje Pajović, “Kontrarevolucija u Crnoj Gori - četnički i federalistički pokret - 1941-1945”, Cetinje, 1977, str. 63).

Kada su se od 1941. godine dešavali pogromi Srba u NDH i kad je treženo od dr Sekule Drljevića da interveniše, znajući za njegove stare veze sa Hrvatskom Seljačkom strankom dr Vlatka Mačeka i misleći da on ima uticaja nad dr Antom Pavelićem, koji je postao 1941. godine poglavnik marionetske ustaške Nezavisne Države Hrvatske (NDH) da pokuša utiče kod ustaških vlasti da se to zaustavi, on je odgovorio:

»Kad sam u beogradskoj skupštini protestirao protiv paljenja kuća u Crnoj Gori i protiv paljenja porodice Zvicer u Cucama, nijesam mogao dovrštiti rečenicu od zaglušne buke i lupanja o klupe sa strane narodnih poslanika Srba prečana. Ja danas ne lupam o klupe da bi se prikrio njihov jauk, ali ne mogu se ni ubiti radi toga«.

Komentari

Boško Agram,

Da preradim Matoša: --- Drljević je Div, Naš stid i sram, Što bješe kriv, Jer bješe Sâm. Taj sokô siv, Svog doma plam, I sad je živ I Vođa nam! --- Da li se zna đe je sahranjen? Podići mu spomenik u Kolašinu, nazvati ulice po njemu, obnoviti mu rodnu kuću, objaviti sabrana djela i rehabilitovati ga.

Željko,

Eto, Dr. Drljević je proročki izcrtao put pune afirmacije Crnogoraca. Danas nezavisna Crna Gora i Hrvatska, kao saveznici, su na istom putu u traženju svoje sreće prema euroatlanskim integracijama. Nije bilo lako, niti će biti. U zajedništvu so borimo sa zlom u sebi i oko sebe, po uzoru na Miljanova

Ostavi komentar

0/300