ΑΥΤΟΚΈΦΑΛΟΣ: Crnogorska crkva u grčkoj „Osnovnoj crkvenoj istoriji” (1916)

Piše: Vladimir Jovanović

Dimitrios Simos Balanos (Δημητριου Σιμου Μπαλανου, 1877-1959) je grčki bogoslov, doktor nauka, akademik, ministar religije, ministar prosvjete. Univerzitetski profesor na katedrama dogmatike i patrologije (filozofija i teologija Svetih Otaca Crkve). Rektor Univerziteta u Atini.

Njegova „Osnovna crkvena istorija”, kako stoji u egidi, „napisana je prema posljednjem programu od 1. septembra 1913. godine u Ministarstvu prosvjete”. Radi se dakle, o udžbeniku za škole ondašnje Kraljevine Grčke, saveznice Kraljevine Crne Gore.

Udžbenici Balanosa su pregledni i faktografski uglavnom precizni. Neka njegova djela objavila je Grčka pravoslavna crkva. Između ostaloga, napisao je: „Naučno znanje o postojanju Boga” (1905); „Uvod u istoriju dogmatike” (1919); „Patrologija” (1930); „Vizantijski crkveni autori od 800. do 1453.” (1951), etc.

Ovo je prvi put da referenciram prof. Balanosa – i nije posljednji. Osim „Osnovne crkvene istorije”, pominje autokefalnu Crnogorsku mitrpoliju – Crnogorsku pravoslavnu crkvu i u drugim knjigama.

Objašnjavajući pojam autokefalije, Balanos, logično, opširnije piše o Grčkoj crkvi, koja je tomos o autokefaliji dobila 1850. godine. Prethodno, od 1833, bila je u raskolu sa Vaseljenskom patrijaršijom, jer se samoproglasila „autokefalnom”. Tek pošto je Grčkoj crkvi tomosom priznata regularna autokefaija od Vaseljenske patrijaršije, uspostavlja se opštecrkvena praksa izdavanja tomosa za nove crkve.

Crnogorska, Ruska, Karlovačka (Crkva u Austrijskoj carevini) i Sinajska crkva, koje su, sticajem različitih okolnosti, svaka na svoj način, prije 1850. ustrojile i u praksi potvrdile svoje autokefalne jerarhije, potpuno nezavisne od Vaseljenske patrijaršije – niti su tražile, niti su im nuđeni tomosi o autokefaliji od Carigrada.

Ruska crkva ni danas nema tomos o autokefaliji. Jednostrano se 1448. proglasila za samostalnu mitropoliju i stupila u raskol sa Carigradom. Aktima Vaaseljenske i drugih patrijaršija Istoka 1589-1593. priznat je rang patrijarha moskovskome mitropolitu; ali u tim aktima se ne pominje autokefalija – naprotiv, decidno stoji da moskovski patrijarh ostaje u zavisnosti od Vaseljenskoga Patrijarha, dužan je „в головах и началех держати и почитати апостольский престол Констянтинопольский”.

No, protok vremena učinio je svoje: Ruska crkva, slično kao i Crnogorska ustrojena 1485, na temelju crkveno-običajnoga prava su prepoznate kao autokefalne. Sa Crnogorskom je to išlo sporije, ne iz razloga crkvenih, nego iz razloga što je Turska carevina, čiju je politiku Vaseljenska patrijaršija morala makar nevoljno slijediti, sve do priznavanja crnogorske državne nezavisnosti 1878. polagala pravo na slobodnu Crnu Goru.

Jerarhije crnogorsku, rusku, karlovačku i sinajsku priznala je u različitim epohama Vaseljenska patrijaršija i liturgijski i unošenjem (sa stanjem iz 1848. za Autokefalnu Mitropoliju Crnogorsku) u njezin svešteni diptih predstojateljâ pomjesnih crkava koji je 1855. štampan van Turske – u Atini. To su u vremena ondašnja, do 1850. godine, jedini mjerodavni postupci priznavanja autokefalije.

NOMOKANON Svete i Velike Hristove Crkve: Autokefalna Mitropolija Crnogorska

Otuda su crkve Ruska, Karlovačka, Sinajska i Crnogorska u diptisima iz druge polovine 19. vijeka po časti ispred od 1850. priznate Grčke crkve: Ruska je peta, Karlovačka sedma, Sinajska osma, Crnogorska deveta – i Grčka deseta. A one crkve koje su tomos dobile nakon 1850. po časti ondašnjih diptiha su iza Grčke crkve – na primjer, Srpska (1879) i Rumunska (1885). Bugarska crkva se 1870-1872. samoproglasila „autokefanom”, no ondašnji vaseljenski izvori je jasno označavaju za raskolničku – „bugarska šizma” će se prevazići tek 1945…

Vratimo se prof. Balanosu, koji 1916. piše:

„Još prije Grčke crkve, od 16. vijeka, Ruska crkva je proglašena autokefalnom, a u 19. vijeku proglašene su za autokefalne crkve Srpska, Rumunska kao i Crnogorska, uključujući i pravoslavnu Crkvu u Austro-Ugarskoj”.

U originalu:

„’Ήδη προ τής ’Εκκλησια τής Ελλάδος, άπò τού δεκάτου εκτου αίώνος, ή ’Εκκλησια τής Ρωσσιας είχε κηρυχθή αυτοκέφαλος, κατα δε τον 19ον αίώνα εκηρύχθσαν αυτοκέφαλοι αί ’Εκκλησίαι τής Σερδιας, τής Ρουμανίας καί του Μαυροβουνίου, ώς καί τώγ εν Αύστροουγγαρία ορθοδόξων”.

Objavljujem naslovnicu i dio stranice sa citatom iz „Στοιχειώδης εκκλησιαστική ιστορία” akademika dr Dimitriosa S. Balanosa (Atina, 1916, str. 72)…