KRSTO POPOVIĆ - Sedamdeset godina od pogibije (8)

Piše: Vladimir Jovanović Federalna Crna Gora i Demokratska Federativna Jugoslavija, tj. njihove komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača donose 1945. i 1946. o Krstu Popoviću ODLUKE.

U Crnoj Gori su naveli:

„ZLOČINAC. Prezime i ime: POPOVIĆ KRSTO.

– Približna starost: [nije ništa upisano].

– Narodnost: Crnogorac.

– Jedinica, zvaničan položaj i čin: Komandant Katunskih trupa, ZELENAŠ.

– Posljednje boravište: U bjekstvu.

– Ostali lični podaci: Rođen i živio u Cucama.

– ŽRTVE ZLOČINA (oštećenici): – 1) MARKOVIĆ BOŽO, star 26 godina, rođen i živi u Brijege, neoženjen, Crnogorac, vjere pravoslavne; 2) DOBRKOVIĆ MILICA, stara 34 godine, rođena i živi u Mačugama, Crnogorka, vjere pravoslavne.

– KRATAK OPIS I KVALIFIKACIJA ZLOČINA: Predaje zarobljenih partizana italijanskom okupatoru, čl. 14 Uredbe o vojnim sudovima od 24. maja 1944. god.

– POJEDINOSTI O ZLOČINU (mjesto, vrijeme, način i sredstva izvršenja):

1) U maju 1942. god. MARKOVIĆ BOŽO je, kao partizan, bio zarobljen u Katunskoj nahiji od strane jedinica pod komanandom KRSTA POPOVIĆA i predat italijanskom okupatoru, koji ga je podvrgao mučenju i kasnije osudio na 30 godina robije. Potom je odveden za Italiju na izdržavanje kazne, a po kapitulaciji Italije za Nemačku u Rur, gdje je prisilno upotrebljavan za rad u fabrici 'Tisen', gdje je na radu ostao nesposoban;

2) U maju 1942. god. od strane jedinica koje su ulazile u sastav odreda Krsta Popovića, zarobljena je u Grahovu DOBRKOVIĆ MILICA i predata italijanskom okupatoru na Cetinju, koji je podvrgao torturi i tuči i kasnije internirao za barski logor [logor u Baru – prim.a], gdje je ostala do kapitualcije Italije. Potom je zarobljena od Njemaca, odvedena za Njemačku, iz koje se vratila po kapitulaciji ove.

– S obzirom na izloženo, pošto su jedinice koje su bile u sastavu odreda POPOVIĆA KRSTA i izvršile ova hvatanja i predavanje boraca Narodnooslobodilačke vojske italijanskom okupatoru, to je i POPOVIĆ KRSTO za rad svojih jedinica odgovoran.

– DOKAZI:

1) Zapisnik o saslušanju oštećenog MARKOVIĆ BOŽA i svjedoka JOVANOVIĆ DUŠANA I MARKOVIĆ VIDE (Inv. br. 17746);

2) Zapisnik o saslušanju DOBRKOVIĆ MILICE (Inv. br. 117747).

– ŠTETA (u čemu se šteta sastoji, vrijednost u predratnim dinarima): [nije ništa upisano].

– SAUČESNICI: [nije ništa upisano]“.

ODLUKA je, navodi se u građi koju je 1998. objavio Veljko Sjekloća, dostavljena javnome tužiocu Federalne Crne Gore, te Državnoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača Demokratske Federativne Jugoslavije:

„POPOVIĆ KRSTO, general, komandant oružanih odreda tzv. ZELENAŠA u Crnoj Gori, žrtve zločina nijesu poznate, sklopio je sporazum sa komandantom divizije 'Taro', generalom Pedracolijem [GINO PEDRAZZOLI, rođen 1884, umro 1973. – prim.a), radi vođenja zajedničke borbe protiv Narodnooslobodilačke vojske; i prema ovome sporazumu, POPOVIĆ je jedini komandant na teritoriji područnoj italijanskoj diviziji 'Taro'“.

U nastavku, pozivajući se na list „Glas Crnogorca“, vele da je „POPOVIĆ 1942. preduzimao inspekciono putovanje po raznim krajevima Crne Gore, kojom prilikom je održavao javne zborove i pozivao crnogorski narod na borbu protiv Narodnooslobodilačke vojske, hvaleći u isto vrijeme italijanskoga okupatora“, zatim da je „POPOVIĆ u novembru 1943, naredbom odštampanom u 'Crnogorskom vjesniku', pozvao sve oficire, podoficire i vojnike Lovćenske brigade da produže sa lojalnim radom koji su do tada vršili i pohvalio je njihov dotadašnji rad; POPOVIĆ je, ovim pozivom, crnogorski narod pozvao na saradnju sa Njemcima“ (oba izvještaja, iz „Glasa Crnogorca“ i „Crnogorskoga vjesnika“, objavljeni su integralno u prethodnim nastavcima feljtona).

„General KRSTO POPOVIĆ“, navodi se dalje u ODLUCI jugoslovenske Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača, „tražio je izjašnjenje od generala PEDRACOLIJA da li ga on priznaje za vrhovnog komandanta nacionalističkih oružanih odreda na svome području. Učestvovao je sa svojim oružanim odredima u akciji čišćenja, preduzetoj aprila 1942. u Katunskoj nahiji od strane jedinica divizije 'Taro'“.

Ovu ODLUKU je potvrdila i Zemaljska komisija Federalne Crne Gore, dodavši da su „saradnici KRSTA POPOVIĆA“ bili: „MARKOVIĆ BLAŽO, načelnik štaba Lovćenske brigade; italijanski đeneral PEDRACOLI; KAPIČIĆ DUŠAN, predsjednik 'Političkog odbora'“ na Cetinju; DRECUN ĐOKO, komandant 2. bataljona Lovćenske brigade, Rijeka Crnojevića; VUKOVIĆ DUŠAN, komandant 1. bataljona Lovćenske brigade i komandant Katunskih trupa; NIKOLIĆ RADE, vojni isljednik iz Danilovgrada; STANKOVIĆ NIKOLA, sudija – kapetan, predsjednik Prijekoga suda u Danilovgradu; MATOVIĆ MILIVOJE, činovnik, rezervni poručnik“.

Dakle, to je to: cjelokupan zločin ili „zločin“, dokazi ili „dokazi“, koje su Krstu Popoviću utvrdili komunisti – od 31. decembra 1944. jedini gospodari pravde, istine, života i smrti u Crnoj Gori.

Iz citiranih spisa se vidi da mu nijesu mogli staviti na teret niti jednu egzekuciju nad partizanima, zarobljenicima, njihovim saradnicima ili simpatizerima, nad civilima uopšte. To je ekstremni kontrast za građanski rat u Crnoj Gori u odnosu na sve druge ratujuće strane.

Jugoslovenska komisija za „zločinca“ Krsta Popovića izričito navodi: „ŽRTVE ZLOČINA NIJESU POZNATE“!

Sa Italijanima, koji su bili okupator zemlje čija je vojska, nakon izgubljena oružanoga sukoba, potpisala stoprocentno regularnu kapitulaciju, Krsto nije imao nikakav pisani ugovor, iako mu je nuđen. Uostalom, za Krsta Popovića okupacija, za razliku od komunista i četnika, nije počela 1941, već 1918; razliku je vidio u tome da su, umjesto Srba, koji su Crnu Goru, prevarom, zatim u ognju i krvi, zbrisali i ime joj ukinuli, novi okupatori sada Italijani.

Italijanska vojska, isključivo artiljerija, po svemu sudeći, djelovala je od kraja marta do sredine aprila 1942. kao podrška Krstovim trupama u ofanzivi koju je preduzeo protiv partizanskih jedinica – koje u to vrijeme niko, pa ni izbjeglička jugoslovenska vlada u Londonu, čak ni Moskva, nijesu priznavali.

Ali, padom partizanskoga uporišta na Čevu, tj. od sredine aprila do kraja maja 1942, prema raspoloživoj arhivskoj građi, Krsto je samostalno vodio odlučujuće borbe. Nema izvještaja da u tim, produženim borbma, učestvuju Italijani; na drugoj strani, postoje podaci da su artiiljerijom, uglavnom minobacačima, u tome intervalu upravljali crnogorski oficiri.

Što se tiče italijanske artiljerije, nota bene, nju su koristili takođe i partizani. Nekim italijanskim jedinicama, ili njenim ostacima, i prije kapitulacije Kraljevine Italije sadjejstvovali su kao pješadija u kvalifikovanim topovskim dulelima sa Njemcima; takođe i u borbama sa četnicima. Slično je sa snabdjevanjem vojnim materijalima i hranom iz italijanskih magacina. Uz to, pozamašan dio mrskih „italijanskih fašističkih okupatora“, bez cjepidlačenja o njihovoj ratnoj prošlosti, regrutovali su komunisti u partizanske redove. Rat je rat, lišen palamuđenja; važi pravilo: neprijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj...

U arhivi Lovćenske brigade, koju su komunisti zaplijenili, nalazi se i akt br. 28 od 12. aprila 1942. god. Priložen je za dokaz krivice protiv Krsta Popovića. Iz njega se, međutim, vidi upravo suprotno: da je Krsto odbio da sa Italijanima potpiše ma kakav ugovor, poput onih koje u to vrijeme, ili nešto kasnije, parafiraju glavni četnički komandanati u Crnoj Gori, među njima i Bajo Stanišić. Akt je, pomenutom gen. Pedracoliju iz 48. italijanske pješadijske divizije „Taro“, dostavio Blažo Marković, kasniji načelnik Štaba Lovćenske brigade.

„Čast mi je zamoliti Vašu Ekselenciju“, piše Pedracoliju pukovnik Marković, „za sljedeće: prije no se pristupilo protivkomunističkoj akciji, Vaša Ekselencija pozvala je generala KRSTA POPOVIĆA i mene, radi potpisivanja ugovora o predstojećoj akciji, a analogno ugovoru zaključenom sa pukovnikom BAJOM STANIŠIĆEM. – General POPOVIĆ, nakon što je saslušao Vaš zahtjev, odgovorio je: 'AKO SE OPERACIJE ODNOSE NA ČITAVU TERITORIJU CRNE GORE, O UGOVORU ĆEMO GOVORITI, A AKO NE, NEGO SE ODNOSE SAMO NA TERITORIJU PODRUČNE VAM DIVIZIJE, JA GA NEĆU POTPISATI, SAMO SE PRIMAM DA PREDUZMEM AKCIJU NA PODRUČJU KOJU POSJEDUJE PODRUČNA VAM DIVIZIJA. – Na osnovu navedenog, molim Ekselenciju: da li priznaje generala KRSTA POPOVIĆA i dalje za komandanta operativnih jedinica na području divizije 'Taro'“.

Akt nije samo potvrda da Krstova pisanoga ugovora sa Italijanima, ili sa četnicima, nije bilo. Nego i da je područje djelovanja Krstovih trupa ograničavano od strane Italijana; a oni su, pod komandom Pircija Birolija – nosioca iz Prvoga svjetskoga rata visokoga srpskoga odlikovanja – favorizovali četnike.

Na drugoj strani, izvjesno je, takođe, da, kako se naziva „protivkomunistička akcija“, nije od strane Krstovih trupa preduzeta u rano proljeće 1942. na prostorima savremenih opština Cetinje, Bar, Budva, te djelovima Nikšića i Danilovgrada – Italijani bi dovukli četnike; pa bi i ti krajevi sigurno bili zahvaćeni novim ciklusima masovnoga bratoubilaštva...

Ni pisanoga ugovora između Krsta i Njemaca – nema. Jugoslovenska Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača, međutim, navodi i „tumači“ naredbu Krsta Popovića o raspuštanju Lovćenske brigade iz novembra 1943. god. Ali, Njemci se u njoj uopšte ne pominju. Svakome od pripadnika Lovćenske brigade Krsto tada „preporučuje: da bude poslušan i disciplinovan da ubuduće vrši dužnost u ispunjavanju svoje moralne obaveze prema narodu i da se iskreno i predano posveti dužnosti, a koje mu budu dodijeljene za narodni mir i dobro naše namučene otadžbine Crne Gore“.

Što je s tvrdnjom Zemaljske komisije Federalne Crne Gore da su Krstove jedinice „izvršile hvatanja i predavanje boraca Narodnooslobodilačke vojske italijanskom okupatoru“ – ukupno dvije osobe?!

U oba slučaja, riječ je o pripadnicima grupacije Lovćenskoga partizanskoga odreda i-ili pridodatih mu partizanskih jedinica „udarnika“, koje su potučene u oružanoj borbi sa Krstovim trupama.

„Ja sam bila zarobljena maja 1942. u Grahovu, od strane vojske KRSTA POPOVIĆA. Stražarno sam sprovedena u cetinjski zatvor i predali su me italijanskom okupatoru“, izjavila je Milica Dobrković 10. septembra 1945. u Virpazaru.

Ni u izjavi Boža Markovića, drugog zarobljenog, ne navodi se da je, dok je bio kod Krstovih trupa, nehumano s njim postupano. Oboje su preživjeli rat u kojem su domaće zaraćene strane, okupatori, partizani i četnici, najčešće igrali po pravilima „prijekih sudova“, da ratnih zarobljenika – nema. Na primjer, komunistički izvori tvrde da su okupatori i četnici u Crnoj Gori strijeljali 6.655 osoba; međutim, ne navode koliko su oni ukupno strijeljali.

Jedini zatvor Krstove vojske bio je na Čevu; i on je, tvrdili su komunisti, funkcionisao od 14. aprila do 20. jula 1942. god. U njemu su prikupljani partizani – oni koji su se predali, zatim oni bili u borbi zarobljeni ili partizani dezerteri. Radilo se o više desetina partizana i njima se svakako nije moglo dozvoliti da se slobodno kreću u pozdani fronta, makar i iz razloga što bi mogli biti mete osveta onih čiji su rođaci žrtve ubilačkih komunističkih „lijevih grešaka“; ili paljevina i pljački o kojima je, na prostoru Katunske nahije, čak i Milovan Đilas izvještavao Tita.

Na drugoj strani, prema spiskovima, na kojima se nalazi potpis Blaža Markovića ispred Štaba Lovćenske brigade, zarobljeni su i oni partizani terećeni za najteža krivična djela: za ubistva; ali ne okupatora, već isključivo sunarodnika – njihove žrtve poimenično su nabrojane i provjerljivo je da nijesu izmišljene. U spiskovima Crnogoraca koje su ubili partizani je i najmanje jedan partizan, koga su, iz njima znanoga razloga, strijeljali saborci; etc.

Nema, međutim, inkriminišućeg dokumenta sa Krstovim potpisom; niti postoje u iskazima komunističkih svjedoka tvrdnje, makar i naznake, da je naređivao egzekucije, ili maltretiranja. Mnogi od zarobljenih i Italijanima predatih partizana, po raznim osnovama, kasnije su od Italijana i oslobođeni; ili su ih, prije ili nakon kapitualcije Kraljevine Italije, oslobodili upravo Krstovi saradnici.

Odgovornost pukovnika Blaža Markovića, ukoliko je nje zaista bilo, komunisti su utvrdili: osudili su ga 1946. na smrt; a zatim pomilovali i rehabilitovali. Po izlasku iz zatvora, radio je kao čuvar parka; umro je 1968. u Titogradu...
A drugi Krstovi „saradnici“ notirani u ODLUCI Zemaljske komisije Federalne Crne Gore, ko su oni?

General ĐINO PEDRACOLI je mirno proveo penzionerske dane u Italiji, a da jugoslovenske vlasti nijesu ni tražile njegovo izručenje; uostalom, ni izručenja PIRCIJA BIROLIJA (umro 1962. U Rimu), niti drugih italijanskih okupacionih zvaničnika. Major DUŠAN VUKOVIĆ, opkoljen u Lješanskoj nahiji pripadnicima UDB-e, 18. februara 1947. raznio se ručnom bombom. DUŠAN KAPIČIĆ, za koga komunisti netačno navode da je 1942. šef „Političkoga odbora“ na Cetinju, bio je četnik BLAŽA ĐUKANOVIĆA, a ne „zelenaš“. ĐOKA DRECUNA, majora, ubili su 1944. komunisti (s njim i JOKA MIROVIĆA, još jednoga oficira Lovćenske brigade). RADE NIKOLIĆ i NIKOLA STANKOVIĆ, iz suda u Danilovgradu, nijesu nikakvi saradnici Krsta Popovića, već BAJA STANIŠIĆA.

MILIVOJE MATOVIĆ, rođen 1901. kod Kolašina, književnik i publicista, zadužen u Lovćenskoj brigadi za propagandu, osuđen je 1945. na 10 godina robije, ali mu je, nakon nekoliko godina, presuda ukinuta, a on rehabilitovan; bio je šef računovodstva „Lovćen filma“ u Budvi, a umro kao penzioner 1972. u Bijelome Polju...

Tvrdnja da su Krstove trupe, nehumano, tu-i-tamo. postupale sa zarobljenim partizanima, mada se čak ni komunistička istoriografija nije mogla hvaliti da su partizani humano postupali sa svojim zarobljenicima, pojavila se decenijama kasnije. Pavle Vujović, bivši partizan, kasnije srednjoškolski profesor u Baru, tvrdi 1991. na stranicama „Pobjede“ da je „KRSTO POPOVIĆ kolaboracionist, organizator kvislinške vojske u Crnoj Gori“, ali da „Crna Gora odvajkada poštuje junake, a KRSTO je to bio“.

Kada su Vujovića zarobili 27. maja 1942, sa četvoricom ostalih partizana, na Vilusima su ih, tvrdi, crnogorski nacionalisti „pljuvali, tukli, ponižavali“. Međutim, jednom prilikom su ih „postrojili pored zida“, a „u grupi povećeg broja naoružanih ljudi, nalazio se stariji čovjek, gologlav, u džemperu, bez oružja, sa štapom u ruci“.

„Prišao je svakom od nas pojedinačno, pitao kako se zovemo, odakle smo i što smo radili prije rata. Kad je uzeo 'podatke', rekao je više za sebe: 'E, NESREĆNA ĐECO, ĐE STE ZALUTALI'. Ja sam vjerovao i tada, a i sad vjerujem, da je KRSTO POPOVIĆ to rekao kao otac koji je zažalio za izgubljenim sinovima; jer ni u jednom od nas nije bilo više od 40 kilograma. PONUDIO NAM JE DA OSTANEMO U NJEGOVOJ VOJSCI, AKO NIJESMO 'KRV DUŽNI', DA NAS 'ITALIJANI NE VUKU KROZ ZATVORE'.

Pošto smo svi odbili, on je dodao: 'Dobro, dobro, ali ćete se kajati'. SAVJETOVAO NAS JE DA LETKE, ILI AKO IMAMO KAKAV PROPAGANDNI MATERIJAL, UNIŠTIMO“.

„Kada smo odbili u Vilusima da stupimo u njegovu vojsku“, napisao je Vujović, „KRSTO nije pokazao nikakvu osvetoljubivost. Nije bio grub, ni svirep prema neprijatelju“.

Vujović je maja 1942. pripadao jedinicama pod komandom Save-Mizare Kovačevića, koji je surovim mjerama – uključujući i strijeljanja partizana – pokušao da zavede disciplinu i zaustavi prodor Krstovih trupa u Banjane. Kako smo viđeli, iz dokumenta koji sam ranije u ovome feljtonu citirao, Kovačević dio svoga ljudstva, 150 partizana, tada naziva „otpatcima“; i najavljuje „čišćenje“ svojih redova.

Premda to nikada nijesu isticali, ni komunistički istoričari ne negiraju da je kolona partizana – neki tvrde 600, a neki 300-400 – po uputstvima Mizare Kovačevića, odstupala, prema jednoj varijanti „od Vilusa“, a prema drugoj „od Trubjele prema Rječanima“. I tu neđe je „upala u zasijedu“ Krstovih trupa, koje su, ne zaboravimo, za razliku od partizana, predvodili školovani, vrsni oficiri i podoficiri crnogorske kraljevine, sa prethodno stečenim velikim ratnim iskustvima i u frontalnim i u gerilskim borbama.

I pošto je, dakle, ta parizanska kolona upala u vješto postavljenu zasijedu, s okolnih brda partizani su čuli komande oficira, kako se kaže, crnogorskih nacionalista. „'Partizani, stoj!' Kolona je stala“, svjedoči Pavle Vujović. Kolona je mogla biti uništena, međutim, to se nije desilo. Partizanima su Krstovi oficiri rekli: „Put možemo nastaviti pod uslovom da puške prebačimo preko glave i ramena“.

„Svi smo tako uradili“, napisao je Vujović. „Nacionalisti se spuštaju sa brda; i sa puškama 'na gotovs' prate nas sa obje strane kolone. Tako su nas razoružali za 10 minuta“.

Veljko Sjekloća piše: „U zapisnicima, koje smo pronašli u Arhivu Jugoslavije, preuzetim od Zemaljske komisije Crne Gore za utvrđivanje zločina rata 1941-45, nalaze se tri kategorije saslušanih građana, od strane načelnika Štaba Katunskih trupa, kojima je komandovao KRSTO POPOVIĆ: zarobljeni i predati partizani u proljeće 1942. na području Katunske nahije; zapisnici osumnjičenih za pozadinski rad u korist Narodnooslobodilačkoga pokreta; i zapisnici svjedoka o postupku vojske KRSTA POPOVIĆA prema zarobljenicima“.

Ti zapisnici, očito, nijesu sadržavali inkriminacije protiv Krsta, pa nijesu ni navedeni u ODLUKAMA komisija koje ga, bez suda i presude, 1945-46. proglasiše „zločincem“. No, iz njih se, na drugoj strani, može doznati u kojoj su mjeri u proljeće 1942. komunisti poraženi od Krstovih trupa na prostorima Katunske, Riječke i Crmničke nahije, te u Banjanima.

Zarobljeni su tada, među ostalima, politički komesar Cetinjskoga partizanskoga bataljona, te dvojica komandanata „udarnih bataljona“; neki od komunista nijesu ni uhvaćeni u borbi, nego su se sami predali, poput Jovana Jovanovića, ili Nikole Perovića koji će, potom, jedno vrijeme, boraviti i u Štabu Lovćenske brigade.

Najmanje još dvojica iz pomenuta Štaba, tvrdili su istoričari dr Dimitrije-Dimo Vujović i dr Đuro Vujović, bili su u permanentnoj obavještajnoj vezi sa parizanima; to su „LUKA BULATOVIĆ, djelovođa, te kurir STEVO RADANOVIĆ“. Prema nekim tvrdnjama, ulogu komunističkoga obavještajca, na istoj adresi – u Štabu Lovćenske brigade, imao je i izvjesni „agronom SINANOVIĆ“. No, ni preko njih komunisti nijesu mogli doznati o nekakvim Krstovim „zločinima“.

Jedan od partizana, član KPJ, a kasnije visoki funkcioner, nije, makar u zatvorenim krugovima, negirao da su ga iz zarobljeništva oslobodili upravo Krsto Popović i njegov oficir. Na primjer, tako je oslobođen ŽARKO BULAJIĆ (Vilusi, 1922 – Beograd, 2009), univerzitetski profesor, koji je od 1969. do 1974. bio premijer Socijalističke Republike Crne Gore. Prema Čedomiru Draškoviću, autoru članka „Katunski fatum Krsta Zrnova“ (2013), Bulajić je „biranim riječima pričao o KRSTU POPOVIĆU i ANDRIJI DRAGUTINOVIĆU“.

Jedan drugi bivši partizan, potonji poznati „društevno-politički radnik“, mnogo decenija potom, izjaviće: „U takozvanoj KRSTOVOJ državi, koja je obuhvatala i dio Nikšića, kao ilegalni omladinski rukovodilac i komunista došao sam u Broćanac da sa grupom 'skojevaca' održim sastanak. Bilo je to u mjestu Orlina. Tu sam se sastao sa jednim PAVIĆEVIĆEM. On je otišao sa sastanka i bio ubijen od KRSTOVE vojske. Trojica KRSTOVIH vojnika iz toga kraja POKUŠALI SU I MENE DA UBIJU i tu omladinsku grupu. Nijesu uspjeli. Dvojica su i poslije rata bili odmetnici, jedan se prezivao VUKOTIĆ, a drugi KRALJEVIĆ. Obojica su kasnije likvidirani“.

Tvrdiće još nešto o čemu nema pomena u ODLUKAMA crnogorske i jugoslovenske komisije o „zločincu“ Krstu Popoviću. „Logor na Čevu je djelo KRSTA POPOVIĆA“, kazao je. „Desna ruka KRSTOVA, DUŠAN VUKOVIĆ, bio je na čelu toga logora interniraca. Na Simunji je strijeljano osam partizana ili članova njihovih porodica. Ubijen je tada i profesor SAVO ĐUKANOVIĆ iz Velimlja, predavač etike na Beogradskom univerzitetu. Strijeljan je i KOPRIVICA, otac ĆANOV, kao i OBREN VUJOVIĆ. Ovo govorim po sjećanju. Pobila ih je sve KRSTOVA vojska“.

Ako je to bilo tako, zbog čega komunistička istoriografija navodi da su neki od pomenutih „na Simunji strijeljani od strane Italijana“? Odgovor na to pitanje vraća nas u oktobar 1944. godine...

Većina u Prezidijumu samoproglašene partizanske Crnogorske antifašističke skupštine narodnoga oslobođenja, koji zasijeda u Nikšiću, viđeli smo pod uticajem Blaža Jovanovića – uprkos prethodnoj Titovoj opštoj amnestiji – saglašava se, uz protivljenje Nika Miljanića i Sava Čelebića, sa ocjenom da Krsta Popovića ne treba primiti u partizanske redove; već, naprotiv, uz aneks prononsiranoga „bjelaša“ Jovana Ćetkovića, da mu ne treba ni suditi, proglašava ga „zločincem“.

Prethodno, Krsto Popović je, prema svjedočenju profesora Ilije Rajkovića, krajem avgusta 1944. onaj dio Lovćenske brigade koji dotad nije pristupio partizanima, pozvao da im se priključe. „Idite u partizane, oni su nam bliži nego četnici!“, rekao je.

Uz Krsta ostaju: SAVO J. POPOVIĆ, MITAR B. POPOVIĆ, VASO B. POPOVIĆ, DUŠAN N. POPOVIĆ, BLAŽO N. POPOVIĆ, bivši „skojevac“ i partizan MIRKO BIGOVIĆ, zatim ILIJA GARDAŠEVIĆ, PEKO GARDAŠEVIĆ, MAŠAN I. DRAŠKOVIĆ, VUKAŠIN S. DRAŠKOVIĆ, ĐURICA DRAŠKOVIĆ, RADOMIR DRAŠKOVIĆ, NIKOLA M. ĆOSOVIĆ, te GOLUB DRAŠKOVIĆ, bivši član KPJ i bivši partizan – sin kapetana ĐURA DRAŠKOVIĆA, prve žrtve Božićne pobune. Za komuniste, oni su „banda“ u „odmetništvu“; i slobodan ih je ubiti bilo ko. Krstovoj grupi, nakon bjekstva iz komunističkoga zatvora, priključuju se DRAGOMIR-DRAGO BRAŠANAC i RISTO DŽUVEROVIĆ, takođe nekad bivši partizani.

E sad, toga avgusta 1944, gorepomenuti partizan – koji, decenijama kasnije, tvrdi ono što nijesu ni Blažo Jovanović, niti bilo ko od Krstovih protivnika iz redova komunista, niti njihove komisije – priprema se za put u SSSR.

U Moskvi će, od oktobra 1944. do maja 1945, on biti pitomac zloglasnoga NKVD-a. Postaće, objasnio je, „prvi kvalifikovani crnogorski policajac“; te će, po povratku u Crnu Goru, preduzeti svoj najveći poduhvat, koji će, u izmijenjenim oklolnostima, objelodaniti tek 1997. godine – likvidaciju Krsta Popovića.

U potrazi za Krstom glavom, lutaće Katunskom nahijom, maskiran, usamljen. Prethodne masovne poćere su bile jalove. Uprkos svojoj propagandi, komunisti ogorčeno konstatuju da se Katunskom nahijom „širi priča da Krsto Popović štiti narod i ne krvavi ruke“,

„Bila je noć bez mjesečine“, saopštiće početkom 2000-ih Mališi Maroviću. „Najednom, začuh glasove ispred sebe. Sjurih se niz ivičnjak i sađoh ispod drvenog mostića. Nailazi grupa ljudi, razgovaraju, Nazirem da su naoružani.
Osluškujem. Jednog od njih nazvaše: 'BRIGADIRE'!

A taj im odgovara glasom koji sam već čuo na trakama, preslušavajući ih u pripremi akcije: KRSTO POPOVIĆ!

Razmišljam, što mogu da uradim?

Da istrčim i pozovem ih na predaju?

Nije bilo šanse da izvučem živu glavu“...

(Nastavlja se)

DIO 1    DIO 2    DIO 3    DIO 4    DIO 5    DIO 6    DIO 7