Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

BOMBAŠKA AFERA (2) Krvavi „sudar Srpstva i Crnogorstva“ planiran na DAN IZBORA

| Postavio/la: Antena M

Nastavak priče...

BOMBAŠKA AFERA (2) Krvavi „sudar Srpstva i Crnogorstva“ planiran na DAN IZBORA

Piše: Vladimir Jovanović

OPTUŽBA, koju je pred Sudom za suđenje anarhističkih zločina Knjaževine Crne Gore 12. maja 1908. čita isljedni sudija – državni tužioc PAVLE VUJISIĆ, precizira da su MARKO DAKOVIĆ („svršeni pravnik“), TODOR BOŽOVIĆ („pravnik Biogradskog univerziteta“), JOVAN ĐONOVIĆ („student Biogradskog univerziteta“), PETAR NOVAKOVIĆ („bivši pisar Oblasnoga suda na Cetinju“) i RADONJA POPOVIĆ (student) „centar zavjereničkog komplota, bar ukoliko se tiče provođenja zavjereničkog plana namjeravanog prevrata“.

„Svim onim što su kazali u svojim zapisničkim iskazima“, njih su, tokom isljednoga postupka, teretili saborci, „bombaši“: STEVAN RAJKOVIĆ (24 godina, tipograf), VASO ĆULAFIĆ (56 godina, iz Polimlja, „bivši plemenski kapetan, bivši poslanik“), ĐURO VOJVODIĆ („pravnik treće godine na Biogradskom univerzitetu“) „i drugi svjedoci, respektive optuženici“.

Značajan dio fabule vrti se oko prvooptuženoga za zločin veleizdaje – Stevana Rajkovića. On ne unosi samo dio srpskih bombi u Crnu Goru, nego kontaktira „crnogorske omladince“ iz Beograda – Dakovića, Božovića, Đonovića, Novakovića, Popovića, SIMA ŠOBAJIĆA (iz Nikšića, „trgovac i bivši narodni poslanik“) i druge, ali i zavjerenike u Crnoj Gori, uključujući ANDRIJU RADOVIĆA.

Oženivši se 1902. šćerkom vojvode BOŽA PETROVIĆA (1845–1927), rođakom knjaza NIKOLE i višedecenijskim premijerom, Andrija Radović narednih godina avanzuje: maršal dvora, načelnik Ministarstva unutrašnjih poslova, ministar finansija i građevina. Predstavlja se, ni manje ni više, nego kao „četvrti NIKOLIN sin“.

Od 19. januara 1907. Andrija Radović je premijer, ujedno ministar vanjskih poslova, vojske, finansija i građevina. U martu te godine, međutim, on je okupio klub skupštinske većine, tzv. KLUBAŠE, koji objavljuju osnivanje NARODNE STRANKE. Uslijediće kontraudar od strane Knjaza i njegovih pristalica: 4. aprila 1907, obaranjem Radovićeve vlade, 14 poslanika „klubaša“ će prijeći u redove konkurentskih poslanika – PRAVAŠA, koji neformalno utemeljuju PRAVU NARODNU STRANKU.

Glasilo „klubaša“ je „Narodna misao“, neđeljnik. Po prilici u vrijeme pada Radovićeve vlade, redakciju i štampariju „Narodne misli“ demoliraju pristalice „pravaša“.

Najkasnije od tada, sada osvetoljubivi nezadovoljnik Radović se povezuje i sa organizacijom „omladinaca“, preciznije, jednim dijelom crnogorske emigracije i studenata u Beogradu. Pod firmom traženja demokratskih promjena, a po instrukcijama srpske vlade i o trošku dispozicionih fondova Kraljevine Srbije, oni rade na uništenju crnogorske države.

U prvo vrijeme, prije donošenja Ustava Knjaževine Crne Gore (1905), iz dijela emigracije u Srbiji, primjećuje dr Danilo Radojević, „isticali su neustavnost uređenja i apsolutističku vlast suverena“, a „pošto je proglašen Ustav, pokazalo se da se emigracija nije borila za parlamentarizam, jer je, u toj novoj situaciji, viđela opasnost da će se učvrstiti crnogorska država i ojačati nacionalna svijest“.

JOVAN DUČIĆ (1871-1943), srpski obavještajac, diplomata, poznatiji kao književnik, piše da je početkom 20. vijeka „u Crnoj Gori bio krenut jedan pokret novih ljudi — ’klubaša’ — za ustav i parlamenran život, a taj pokret je i JEDNIM DELOM POŠAO IZ BEOGRADA“ („Staza pored puta“, Čikago 1951)

„Bombaš“, Marko Daković, takođe mnogo godina kasnije, zapisaće da je tada u Crnoj Gori došlo do „izrazitog SUDARA SRPSTVA I CRNOGORSTVA“, naime, „stvaran je pojam i program Crnogorstva, crnogorske države, crnogorske istorije, crnogorskog naroda i crnogorske dinastije, nasuprot Srbije i srpske dinastije; Crnogorstvo je postalo protutežom Srbiji“ („O padu Crnogoske države i njene Dinastije“, „Nova Evropa“, XIII, 10-11, Zagreb 1926).

Dučić misli da je od „oko 1900. godine“, „NIKOLA PRESTAO BITI ONAJ SRPSKI VLADAR kakav je bio dotle celog života, i otad počinje njegova POLITIKA ’CRNOGORSTVA’, TOLIKO KOBNA ZA SRPSKI NAROD. On, koji je sebe smatrao naslednikom BODINOVIM i BALŠIĆEVIM i pevao pesmu o Prizrenu i osveti Kosova, bacio se sav na pevanje kola svojih crnogorskih plemena“.

Još jedan od optuženih „bombaša“, Simo Šobajić, primjećuje da se „Crnogorstvo pomaljalo kao novi spasilac i oslobodilac narodni, i svaki širi pojam morao se napuštati“ i da je „CRNOGORSTVO I CRNOGORCI FORMIRANO U NARODU SVE JAČE KAO ZASEBNA CJELINA, KAO NARODNOST I KAO NADMOĆNOST I PREVLAST“ („Crnogorici“, Beograd 1928)...

Stevan Rajković, dakle, radi kao tipograf u Državnoj štampariji, izdavaču „Glas Crnogorca“ i ostalih (polu)zvaničnih publikacija. U avgustu 1907. je otpušten, pa ga, uz veću platu nego dotad, angažuje Andrija Radović. Šalje ga u Nikšić, đe kratko radi u obnovljenoj štampariji „Narodne misli“. Radović u grupi „klubaša“, imućnijih ljudi iz trgovačko-bankarskoga sloja, ima najveći udio među akcionarima štamparije.

Međutim, „Narodna misao“ je opet na meti „pravaša“ u Nikšiću: 9. septembra 1907. demolirali su prostorije redakcije i rasturili štamparske prese.

Kako tu više za Stevana Rajkovića nema posla, vraća se na Cetinje. Od Danilovgrada do Podgorice putuje sa doktorom MILOVANOM MARUŠIĆEM (iz Bjelopavlića, 50 godina, poslanik, optužen), upuštajući se s njim „u pertraktiranje političko-stranačkih prilika“. Na Cetinju 16. septembra 1907. Rajković „održava konferenciju u kafani MIHAILA JOVANOVIĆA [33 godine, optužen] sa Andrijom Radovićem i JOVOM LAZAREVIĆEM [tipograf, optužen]“.

Kako se ističe u OPTUŽBI, Rajković, po savjetu Radovića, ostaje na Cetinju i do 26. septembra 1907. „sklapa prijateljstva“ sa Markom Dakovićem, Petrom Novakovićem, MILIJOM PAVIĆEVIĆEM („bivši pisar Državne kontrole i bivši narodni poslanik“, optužen), zatim sa Jovanom Đonovićem, koji „dva dana prije RAJKOVIĆA polazi za Srbiju“, te sa BLAŽOM ĐUKANOVIĆEM (22 godine, oficir, optužen) i MILOŠEM IVANOVIĆEM (30 godina, „vršioc dužnosti sekretara glavne Državne kontrole“, optužen).

Rajković će, sa Jovanom Lazarevićem, 27. septembra 1907. otputovati iz Crne Gore, navodno u namjeri da potraži posao u Hrvatskoj. Borave u Risnu i Kotoru (tada u Austro-Ugarskoj). Lazarević se 29. septembra 1907. vraća za Cetinje, a Rajković ostaje u Kotoru. Tu sa Cetinja pristižu Marko Daković, Petar Novaković i Milija Pavićević. Istoga dana Rajković odlazi za Beograd.

„Stigavši u Biograd, 2. oktobra 1907. sastaje se sa TODOROM BOŽOVIĆEM, referišući mu – po njegovu iskazu – o političkim prilikama u Crnoj Gori”. U beogradskome hotelu „Balkan” 4. oktobra 1907, „vjerovatno na inicijativu Todora Božovića”, održava sastanak i sa Simom Šobajićem, PEROM VRBICOM („bivši činovnik Ministarstva finansija“, optužen), LJUBOM PAVIĆEM (trgovac, optužen), Jovanom Đonovićem…

OPTUŽBA navodi da, tom prilikom, „nakon detaljnijeg pertraktiranja političkih prilika u Crnoj Gori, reče SIMO ŠOBAJIĆ: ‘Mene je knjaz NIKOLA na smrt osudio ali i ja sam njega’; na što dodade LJUBO PAVIĆ, kucnuvši se po grudima: ‘Široke su ove prsi, ima đe tane udariti’”.

Sastanke će Rajković sa Božovićem, Novakovićem i Šobajićem i drugima održavati i 9, 10, i 11. oktobra 1907, takođe u hotelu „Balkan”. Na njima se. konkretno. govori o „AKCIJI S BOMBAMA”. Rečeno mu je da „KRENE SA BOMBAMA”. Dobio je novac „da kupi platna i napravi kese za BOMBE, što ovaj i čini”. Jedan od prisutnih tvrdi „da je u Crnoj Gori revolucija”.

Todor Božović poziva Rajkovića i VASA ĆULAFIĆA – drugog nosioca srpskih bombi za Crnu Goru – u svoj stan. Tu „[BOŽOVIĆ] spušti zavjese na prozorima i izvadi ispod kreveta jedan kufer, iz kufera jedan kašetić, iz njega BOMBU, na kojoj im pokaza kako se upotrebljuje; zatim, istaknuvši ĆULAFIĆA kao prijatelja omladine i napredna čovjeka, STAVLJA MU U IZGLED SLAVU I SPOMENIKE, SAMO AKO STVAR U VASOJEVIĆIMA DOBRO IZVEDE”.

U hotelu „Balkan”, popodne 12. oktobra 1907, Rajković se opet sastaje sa Božovićem. Odlaze u Božovićev stan. Tu Rajkoviću uručuje „PET KOMADA VELIKIH BOMBA, stavljenih u jednu kesu, koju mu pripaše ispod prsluka”. Božović mu daje i putni trošak, 1 ½ napoleon i 17 dinara u srebru, „rekavši da će mu dosta biti do Gruža [željeznička stanica kod Dubrovnika – prim.a], đe će naći JOVANA ĐONOVIĆA, a sigurno i MARKA DAKOVIĆA”.

„Pri rastanku upozori ga, da se dobro čuva austrijske policije. Ako bi ga pak uhvatila, neka reče, da ga je poslao s Cetinja JANKO VUKOTIĆ [sic!] na izvjesno mjesto u Biograd, i da on ne zna šta je to. Ujedno mu naglasi, da ih ne izda, jer [će] se IZDAJSTVO KAZNI[TI] SMRĆU; i da reče DAKOVIĆU, neka čini shodne pripreme, jer će i oni doći za koji dan. RAJKOVIĆ, izašavši iz stana BOŽOVIĆEVA, srio se na putu s ĆULAFIĆEM; i reče mu: ‘Ja pođoh čika VASO’; na što VASO odgovori, da će i on u 8 sati uveče, jer je prije bilo riješeno, da će VASO ostale BOMBE nositi u Vasojeviće”.

Rajković 12. oktobra 1907. u 16 sati vozom kreće iz Beograda. Preko Zemuna, Bosanskoga Broda, Sarajeva i Mostara, stiže 14. oktobra 1907. uveče u Gruž, đe pronalazi Jovana Đonovića, Marka Dakovića i Radonju Popovića, te „jednoga RAJKOVIĆU nepoznatog”. Tu su zanoćili.

Śutradan, 15. oktobra 1907, Rajković i Daković su pošli za Herceg-Novi „u svrhu da bi BOMBE đe na sigurnom mjestu smjestili; ujedno da nađu zgodno mjesto blizu Novoga ili Risna za održavanje skupa”. U Dubrovniku su ručali. „DAKOVIĆ je, između ostalog, naglasio da je vrijeme kratko za pripreme“, a „DAN USTANKA, reče DAKOVIĆ, odrediće se na opštem sastanku“.

„U putu ,od Dubrovnika do Cavtata, DAKOVIĆ otkriva RAJKOVIĆU revolucioni plan, ustanovljen na Cetinju, na Romanovoj livadi, uoči njegovog polaska po njemu i devetorici njegovih prijatelja. Prema tome planu je riješeno: da SVAKI IDE U SVOJE PLEME, PRIKUPI ŠTO VIŠE PRISTALICA I U ZGODNOM ČASU DIGNE SE USTANAK, tj. ako bi čuli za ustanak, ma na kom kraju države, da svi ustanu na oružje. U protivnom slučaju, da čekaju, dok im se javi od DAKOVIĆA i drugova mu, koji se nalaze van granice.

DAKOVIĆ će podići Grahovo, a sa njime će i PETAR NOVAKOVIĆ.

J[OVAN] Đonović će u Crmnicu, a ostali, koji dođu, rasporediće se prema prilikama.

[VASO] ĆULAFIĆ će dići Vasojeviće, krenuti prema Podgorici.

Pridružiće mu se MIHAILO IVANOVIĆ [34 godine, ’bivši vršioc dužnosti člana Velikog suda’, optužen] sa Kučima. Njima će biti dužnost, kao i svima ostalima, POUBIJATI SVE PO ZLU POZNATE NASILNIKE, UZ TO RAZORITI KAZ[NENI] ZAVOD U PODGORICI I PUŠTITI SVE ZATVORENIKE.

Sa MITROM VUKČEVIĆEM [38 godina, iz Lješanske nahije, ’član Oblasnog suda u penziji’, optužen] pristaće njegovi rođaci, kojih ima skoro dvije čete.

SPASOJE PILETIĆ [32 godine, ’bivši sekretar Ministarstva pravde’, optužen] dići će Pipere; a njemu će se pridružiti i dr MARUŠIĆ.

B[LAŽO] ĐUKANOVIĆ svakako će isto uraditi u Nikšiću. TAJ ĆE SE POMAMITI, KAD ČUJE DA SU BOMBE STIGLE.

Za Krstac, kao vrlo važnu poziciju, određeni su RAJKOVIĆ, a i R. POPOVIĆ i T. BOŽOVIĆ, ako nemognu prodrijeti u svoja plemena.

Još reče DAKOVIĆ, da će sreća biti ako nađe u Kotoru ANDRIJU RADOVIĆA – MORAĆE MU NA SAMU BOMBU PARE BROJITI“.

Nakon što su noćili u Herceg-Novome, Rajković i Daković 16. oktobra 1907. brodom pristižu u Kotor. „DAKOVIĆ je pošao kod KOSTE MILINOVIĆA“, a Rajković kod NIKA VUKSANOVIĆA, „ujaka svoje majke“.

„Našavši kod kuće samu NIKOVU majku, ostavi kod nje BOMBE, smještene u jednoj kesi. Naglasi joj, da su to OPASNE LJEKARIJE i da ih ne dira“. Istoga idana, „po naredbi DAKOVIĆEVOJ“, oko 14 sati Rajković putuje za Cetinje, „da spremi teren, prikupi što više pristalica i ZAIŠTE NOVACA od GAVRA VUKOVIĆA, MARKA VUKOTIĆA i MITRA ĐUROVIĆA“.

Na Cetinje Rajković stiže između 10 i 11 sati 16. oktobra 1907. uveče. Sastaje se sa predśednikom radničkoga društva ALEKSOM MARTINOVIĆEM (biće 1918. delegat tzv. Podgoričke skupštine) „i saopštava mu, da su đaci došli u Kotor; i da će, NA DAN IZBORA, upasti u Crnu Goru i dići bunu, te da bi dobro bilo, da su u te dane ukloni s Cetinja“. Isto je ispričao BLAŽU RADIFKOVIĆU, (22 godine, tipograf, optužen); a na prolazu kroz Njeguše i ANDRIJI JOVANOVIĆU, učitelju.

„RAJKOVIĆ je posjetio prije polaska i MIHAILA JOVANOVIĆA, koji ga je pitao za M. DAKOVIĆA, NOVAKOVIĆA i M. PAVIĆEVIĆA“, navodi OPTUŽBA.

„Izvijestivši ga da su [zavjerenici] u Kotoru, JOVANOVIĆ zapita: ’Da li si što s njima razgovarao i da li će skoro ovamo?’ RAJKOVIĆ mu je ispričao o BOMBAMA i sve drugo, te mu savjetovao da se u te dane skloni sa Cetinja. Ujedno je RAJKOVIĆ, pred kafanom PALJOKINOM, isporučio DUŠANU ĐONOVIĆU poruku brata mu JOVANA: da se s braćom ukloni sa Cetinja, jer je crnogorska omladina došla u Primorje i da će doći na Cetinje i dići revoluciju, koja će se raširiti po svoj Crnoj Gori. Još mu RAJKOVIĆ reče da je [VASO] ĆULAFIĆ pošao preko Stare Srbije za Vasojeviće i odnio sa sobom bombe“.

Sa Cetinja Rajković se u Kotor vraća 17. oktobra 1907. oko 21 sati „u društvu sa ILIJOM IVKOVIĆEM, mazalom“. „Brzom povratku njegovom dala je povoda okolnost, što je primijetio, da POLICIJA PRATI SVAKI NJEGOV KORAK“.

„Obojica [RAJKOVIĆ i IVKOVIĆ] su pošli kod kuće KOSTE MILINOVIĆA“, đe su bili Marko Daković, Milija Pavićević i još dvojica zavjerenika. „Na konferenciji, u posebnoj sobi, saopštio im je DAKOVIĆ: da su BOŽOVIĆ i [JOVAN] ĐONOVIĆ stigli u Risan, a ĐURO VOJVODIĆ ostao u Novome, da su DONIJELI NEKI DIO ZAPALJIVIH BOMBÂ, od kojih su neke ostale u Risnu, a neke donešene u Kotor. DAKOVIĆ još reče, da će, jedan dio samozapaljivih bombâ, poslati MIHAILU IVANOVIĆU u Kuče“.

OPTUŽBA na ovome mjestu posebno ne navodi, onomad izgleda opštepoznatu činjenicu, da su 18. oktobra 1907. održani u Knjaževini Crnoj Gori „izbori narodnijeh poslanika, za četvorogodišnju skupštinsku periodu“. Rajković je DAN IZBORA kao početak krvoprolića već biio pomenuo 16. oktobra 1907. kada je na Cetinju i Njegušima razgovarao sa A. Martinovićem, B. Radifkovićem i A. Jovanovićem. DAN IZBORA, viđećemo, pominje i na drugim mjestima u OPTUŽBI.

Prema svemu sudeći, 18. oktobra 1907. trebalo je da izbije sinhronizovana pobuna u nekim plemenima. Međutim, kasnilo se sa prikupljanjem zavjerenika, koji su iz Kotora trebali da upadnu u Knjaževinu. Došlo je i do drugih problema. Tek na dan „D“, 18. oktobra 1907, doputovao je iz Beograda u Kotor Đuro Vojvodić i „donio sitne BOMBE“. Okupljaju se, sa zakašnjenjem, još neki zavjerenici; a jedan od njih, Petar Novaković, objašnjava da se „morao zadržati u Biogradu, jer je čekao UPUTSTVO ZA RUKOVANJE S BOMBAMA“.

Dakle, nakon što je otpao prevrat na dan izbora, pristupilo se novome planu. U OPTUŽBI se kaže: „RAJKOVIĆ navodi da je DAKOVIĆ 18. oktobra [1907] ujutro njemu, R. POPOVIĆU i IVKOVIĆU pričao: ’Ja sam noćas izmislio plan da, KAD TO NIJESMO MOGLI UČINITI NA DAN IZBORA, sada nećemo ići po plemenima, nego ćemo SVI ZAJEDNO UPASTI NA CETINJE“.

Toga dana, 18. oktobra 1907, na izborima u Knjaževini Crnoj Gori trijumfuju „pravaši“. Samo su dvojica kandidata „klubaša“ izabrani u parlament. „Glas Crnogorca“ izvještava u članku „Izbori narodnijeh poslanika“ da su „u cijeloj Crnoj Gori izvršeni 18. ovog mjeseca u najvećem redu izbori narodnijeh poslanika“.

Novi plan, saopštiće ga Daković, izgledao je ovako: „Tamo [na Cetinju] ćemo organizovati nekoliko đaka i radnika, a imam skoro i 60 podoficira, od kojih naročito spomenu imena brata GAVRILA CEROVIĆA [31 godinu, ’bivši vršioc dužnosti predsjednika Oblasnog suda’, optužen] i sestrića doktora MARUŠIĆA. Dakle, kad budemo sve uredili, upašćemo na Cetinje, bilo preko Lovćena, bilo preko Obzovice. Razredićemo se svaki na svoga.

Na određeni sat, đaci će ZAPALITI BILJARDU. Požar će privući policiju i građanstvo. Time će oni, koji budu određeni da zapale Oblasnu upravu i Državni savjet, dobiti za to mogućnost.

POUBIJAĆEMO MINISTRE I DRUGE NEKE LIČNOSTI. U momentu kad plamen bukne, približiće se dvojica-trojica pred stari Dvor i pred kuću knjaza MIRKA, te će baciti jednu ili dvije bombe u hodnik ili na balkon starog Dvora, a takođe u hodnik knjaza MIRKA. Lozinka će nam biti ’Živio Knjaz Danilo!’, da bi smo tim stvorili zabunu u narod.

Poručićemo MIHAILU IVANOVIĆU, MITRU VUKČEVIĆU, SPASOJU PILETIĆU i dr MARUŠIĆU, da nam pošalju 100-200 ljudi, da se nađu oko varoši, ako bi nas okolna plemena napala. Pošto se sve svrši, sazvaćemo veliki narodni zbor i proglasiti Prestolonašljednika [DANILA] za Knjaza. On će naravno morati odobriti rad vlade, koju budemo mi istakli“.

Istoga dana, 18. oktobra 1907, stigao je Dakoviću aber sa Cetinja, tj. odgovor od Gavra Vukovića, Mitra Đurovića i Marka Vukotića, od svakoga pojedinačno, da u vezi komplota „neće da zna za to“; u svakome slučaju, da mu za ne daju traženi novac. Uprkos tome, zavjerenici ne odustaju.

Još jedan dio prikupljenih bombi, 20. oktobra 1907. Rajković preuzima od NIKA T. MARTINOVIĆA (iz Bajica, „student na Minhenskom univezitetu“, optužen), „koji je iz kufera izvadio dva pamukom ispunjena, u platno zašivena zavijutka, koji su bili udešeni za opasivanje“. Rajković ih je „zamotao u neki peškir“ i ponovo ostavio „kod majke NIKA VUKSANOVIĆA“. U Kotoru srijeće još dvojicu zavjerenika, JOVANA TOMAŠEVIĆA („gimnazista u Srijemskim Karlovcima“, optužen) i JOVANA KAŽIĆA („gimnazista u Srijemskim Karlovcima“, optužen), „koji su ga odmah počeli o svemu zapitkivati“.

Uveče, „na sastanku u kući Koste Milinovića“, Rajković, Daković, zatim Radonja Popović i Ivković, JOVAN MILOVIĆ – B[R]AILO (50 godina, iz Grahova, težak, optužen) Dušan Đonović („đak V razreda gimnazije cetinjske“, optužen) i Đorđije Kontić („đak IV razreda gimnazije cetinjske“, optužen), „pretresaju naprijed istaknuti DAKOVIĆEV plan“.

„DAKOVIĆ je pitao D. ĐONOVIĆA i Đ. KONTIĆA, da li ima među đacima koliko, na koje se mogu uzdati. D. ĐONOVIĆ na to reče, da ima njih 7-8 koji su zaista pouzdani. J. MILOVIĆ – BRAILO došapnu DAKOVIĆU, da je ONO sretno prenešeno. Na pitanje RAJKOVIĆEVO, što je prenešeno, DAKOVIĆ mu reče: ’Poslao sam nekoliko bombâ u Grahovo, a nekoliko u Nikšić. Jednu od onih za Nikšić dobiće dr MARUŠIĆ”.

D. Đonović i Đ. Kontić 21. oktobra 1907. odlaze na Cetinje. Śutradan, Daković je „pozvan brzojavno, pošao u Risan“. Rajković je „odmah po odlasku DAKOVIĆA uzeo bombe iz kuće NIKA VUKASNOVIĆA, i kolima pošao za Cetinje“.

„Bombe je držao u kašetu do na Njeguše. Tu, približivši se carinarnici, izvadio ih je iz kašete i opasao oko sebe. Uobičajeni pregled na granici prošao je ušljed toga bez opasnosti. Na Cetinje stigao oko 22,30 sati; kucao je na prozor sobe DUŠANA ĐONOVIĆA, da bi kod njega bombe ostavio. Ne našavši ga kod kuće, sakrio ih je u svojoj kući.

Jutrom, 23. oktobra [1907], poslao je svoga mlađega brata po BLAŽA RADIFKOVIĆA i DUŠANA ĐONOVIĆA, u namjeri da jednom od njih preda bombe. Oko 7 sati došao je k njemu RADIFKOVIĆ. RAJKOVIĆ, izazvavši ga u kužinu kaže mu, da je bombe donio, koje su đaci poslali. RADIFKOVIĆ primi male bombe u kutiji; a velike mu RAJKOVIĆ pripasa, da ih ponese i preda MIHAILU JOVANOVIĆU, dok se ne nađe, za koji dan, sigurnije mjesto.

DUŠAN ĐONOVIĆ došao je odmah iza RADIFKOVIĆA k RAJKOVIĆU. Ovaj mu reče, da ga sad više ne treba i on ode. Poslije toga sastao se RAJKOVIĆ kraj Obilića poljane s RADIFKOVIĆEM. Reče mu, da MIHAILO JOVANOVIĆ nije htio primiti bombe, te ih je zaključao u radničku čitaonicu. POLICIJSKI ORGANI, KOJIMA JE UPAO U OČI NJEGOV DOISTA BRZI POVRATAK IZ BIOGRADA, A ZNAJUĆI DA JE I PRIJE TOGA, ZA VRIJEME SVOGA BORAVKA U CRNOJ GORI, PRIVLAČIO NA SEBE PAŽNJU, POSUMNJAJU U NJEGA, TE GA PAŽLJIVO POČNU PRATITI. S jedne strane je polagao velike nade, vjerovatno i nedostatak kuraži i iskustva za izvođenje namjeravanog zločinskog djela, oduzeše mu sve po njemu predviđene pretpostavke za uspjeh; te ga primoraše na tako brzu kapitulaciju pred policijskim organima, kojima otkriva zavjeru i predaje bombe“.

OPTUŽBA ističe da su, sve gornje okolnosti, navedene po iskazima Rajkovićeva, tj. da su to „okolnosti, koje vojuju protiv Rajkovića po njegovome priznanju“. Liše njih, Rajkovića terete i iskazi Đura Vojvodića, Đorđija Kontića, Dušana Đonovića, Vasa Ćulafića; zatim, pismo Jovana Tomaševića upućeno Mirku Begoviću („đak VI razreda gimnazije cetinjske“, optužen), u kojem ga pita: „Je li izdao Stevo?”

Za drugoga donosioca srpskih bombi – Vasa Ćulafića, OPTUŽBA, „po njegovome priznanju“, navodi da je „prisustvovao svima konferencijama zavjereničkim u Biogradu“ i da se „saglasio sa ulogom namijenjenom mu zaključcima zavjerenika, tj. pristao je da PRENESE BOMBE u Vasojeviće, čim bi se – po njegovome iskazu – završio svoju ulogu“.

Naime, na sastanku grupe zavjerenika u Beogradu, saopšteno je: „Ti, VASO, ideš u Vasojeviće. A to je riješeno na održatom skupu na Romanovoj livadi“. Kao Ćulafić tvrdi, rečeno mu je da je „na tome skupu riješeno da svaki pođe u svoje pleme i da SA PRISTALICAMA UDARI NA GLAVARE; uza se imaju i 12 oficira iz Vojnoga stana, a podoficira skoro dvije trećine“.

„Još tvrdi ĆULAFIĆ“, navodi se u OPTUŽBI, „da je na istoj konferenciji čitano pismo MARKA DAKOVIĆA upućeno na MILUTINA TOMIĆA, kojim se pozivaju u pomoć: sad ili nikad. Tu je, između ostaloga, spomenuto da su BOMBE DOBILI IZ RUSIJE, da je za svako pleme određeno, samo ne za Kuče, koji ih [bombe] već imaju. U smislu zaključaka te konferencije – ĆULAFIĆ tvrdi, kako već navedosmo – da je on išao prenijeti bombe MILISAVU RAIČEVIĆU [‘bivši vršioc dužnosti predsjednika Oblasnog suda u Baru’, optužen] na Trepču u Vasojevićima, koji ga tamo čeka; i koji će ih upotrijebiti prema zavjereničkom planu utanačenom na Romanovoj livadi“.

Dalje, navodi OPTUŽBA, kako je „na pomenutoj konferenciji“ rečeno da je „planom inicijativa namijenjena Kučima, tj. da oni PRVI UDARE NA KAZNENI ZAVOD U PODGORICI, oslobode zatvorenike, a naročito vojvodu LAZARA [SOČICU, „klubaš“], koji bi, prema planu, imao podići bunu u Hercegovini”.

Vaso Ćulafić je mislio da on i Stevan Rajković neće jedini donositi bombe u Crnoj Gori, već da će ih, preko Pljevalja, nositi Simo Šobajić i Ljubo Pavić – a nijesu, iako su se u Beogradu pred njima onoliko busali u prsa junačka; u svakome slučaju, da će „12 visokoškolaca poći u Boku, đe se nalazi MARKO DAKOVIĆ i ponijeti bombe, odatle ih razaslati pojedinim plemenima”.

OPTUŽBA precizira: „ĆULAFIĆ priznaje da je [u Beogradu] 12. oktobra 1907. u stanu TODORA BOŽOVIĆA primio od istoga 13 napoleona za trošak i 10 komada bombâ, u svrhu, kako je već istaknuto, da ih preda MILISAVU RAIČEVIĆU PRIJE 18. OKTOBRA [1907] TJ. PRIJE IZBORA.

Tom prilikom – tvrdi ĆULAFIĆ – pričao mu je BOŽOVIĆ neke pojedinosti zavjereničkog plana: naime, da će, ako NA DAN IZBORA ne uspije plan, DIĆI U VAZDUH ZETSKI DOM TJ. NARODNU SKUPŠTINU; a to je sve na Cetinju udešeno, jer da oni sa njima stoje u stalnom kontaktu. Još je BOŽOVIĆ spomenuo, da je MIHAILO IVANOVIĆ pošao u Kuče, da ih tobož umiri, a u stavri nije, nego samo da ih utiša za vrijeme DOK BOMBE NE STIGNU I OSTALIM PLEMENIMA, jer ih Kuči već imaju“...

(Nastavlja se)

Komentari

flamantes,

@Rubik, a što misliš da si ti čitao pogrešne stvari?

Monica Bellucci,

Možda je bitna razlika u tome što u vrijeme Kraljevine Crne Gore nije bilo tužioca s kojim bi se potpisao sporazum o priznanju krivice.

Regina,

Sve dok ovo ne postane lektira u crnogorskom obrazovnom sistemu,nema napredka u ovoj Drzavi. Uceci Cucuk Stanu i Kucuk Aliju, zatupljivane su,ne slucajno generacije crnogoraca.......

Risto,

Beskrajno vrijedan tekst. Tragično je crnogorsko neznanje o vlastitoj istoriji.

Šajo,

Kralj Nikola je 19o7. godine pohapsio vođe Klubasa i nije bilo Ranka Krivokapica da mu objasmi kako je radno vrikeme puviste Andrije Radovica do ponoci dok laguma Zetski dom. A nije imao ni RTCG da ss sorda s tuziocem Vujisicem

Šajo,

Rukopis je isti. Ciljevi su isti. Politicke namjere su iste. Samo je crnogorska drzava 1907. bila snaznija i odlucnija nego 2017. Ako ne budemo imali snage da istjeramo na cistinu zavjer protiv Crne Gore njene protagoniste iz DF i pomagace iz tzv. građanske opozicije Crna Gora ce zavrsiti kao 1918.

Momo,

ali zašto o ovom tek sad doznajemo? šta rade istorisjki institut, canu, univerziteti koje ova država plaća. zašto ih zapravo plaća? da ćute i tako štite svoje neznanje. pohvale za autora jovanovića

Miki,

A izgleda i da je dosta bolan tekst, za neke.

Dragana,

Tekst je prenatrpan, nejasan... previse imena, podataka....

Rubik,

Opet ovaj? Citao sam ubistvo predsjednika opstine MK i shvatio da je ovaj Jovanovic pola stvari izmislio... ili je citao neku pogresnu istoriju...

Ostavi komentar

0/300