Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

BOMBAŠKA AFERA (13) Srbi pakuju aferu JANKU VUKOTIĆU

| Postavio/la: Milica Mandić

BOMBAŠKA AFERA (13) Srbi pakuju aferu JANKU VUKOTIĆU

 Piše: Vladimir Jovanović

Na početku 15. javne śednice Suda za suđenje anarhističkih zločina, 26. maja 1908. u 8 sati, opet je pozvan MILOVAN MARUŠIĆ, ljekar iz Vražegrmaca, „klubaš“ – bivši poslanik. Marušić poteže pitanje odgovornosti za rušenje njegove kuće, do kojeg je došlo 2. novembra 1907, dakle, u masovnome narodnome revoltu nakon javnoga raskrinkavanja zavjere. Poimenično navodi da se, tvrdi, to desilo „pod vodstvom oficira“, uglavnom saplemenikâ iz Bjelopavlića: ANDRIJE STANIŠIĆA, PETRA VUJADINOVIĆA, MARKA RADOŠEVIĆA, BOGDANA MILATOVIĆA, „jednoga DAMJANOVIĆA i sina brigadira BLAŽA BOŠKOVIĆA“.

Brigadir Bošković u to vrijeme je upravitelj Oblasne uprave u Nikšiću i jedan od istaknutijih „pravaša“.  
Opake glasine i napisi srpske štampe o brigadiru Boškoviću, te ostalim crnogorskim oficirima, vojnim liderima – osobito o ključnoj osobi u preventivnome slamanju zavjere, brigadiru JANKU VUKOTIĆU (vidi faksimil) – širile su se kao zarazna bolest.
Na primjer, list „Srpska riječ“ iz Sarajeva 16. maja 1908. telegrafski lansira falsifikat – „originalno“ pismo brigadira Vukotića upoćeno izvjesnome MITRU BANJOVIĆU u Čikagu, đe se, navodno, „otkriva potpuno jasno da je ovaj serdar, sa još nekim, skrojio PLAN DA MRAK PROGUTA ONE KOJIMA SE NA CETINJU SUDI“.

„Izjavljujem sve ovo za ordinarnu laž i klevetu najgnusnije vrste, pristajući unaprijed, ako ’Srpska riječ’ ili iko drugi dokaže da sam ja ikad u životu pisao ikakvom MITRU BANJOVIĆU na svijetu, a kamoli koga je ’Srpska riječ’ pronašla u Čikagu, da neću biti ni brigadir ni serdar, nego ću ostati ono što su oni, koji mene i moje prijatelje iz dobro poznatih računa neprestano kleveću, tj. drug zavjerenika i klevetnik potonje vrste“, navodi, između ostaloga, u reagovanju Janko Vukotić koje objavluje „Glas Crnogorca“...

U svakom slučaju, Sud prekida Marušića i njegove aluzije na brigadira Blaža Boškovića: „Nemojte klevetati!“ Kako su pronađene i neke antidinastičke Marušićeve pjesme, iako one nijesu dio inkriminacije, povela se žučna diskusija; umiješala se i publika – sve to ilustruje napetosti u javnome mišljenju. 

SUDIJA LABUD GOJNIĆ, PREDŚEDNIK SUDA ZA SUĐENJE ANARHISTIČKIH ZLOČINA: „MARUŠIĆU, jesi li ti ovu pjesmu pjevao?“

OPTUŽENI MILOVAN MARUŠIĆ: „Ovu sam pjesmu ja pjevao; a, molim Vas, da mi date drugu pjesmu, da na sve, kako sam ih pjevao, odgovorim“.

PREDŚEDNIK: „Pročitajte ovu pjesmu“.
SEKRETAR SUDA SAVO DRAGOVIĆ (čita): „Knjaz NIKOLA zakon gazi...“
(Prema izvještačima iz sudnice „nastaje u dvorani, među publikom, silna vika i povici“).
ČUJU SE GLASOVI: „Lažeš, izdajniče!“ „Smrt izdajnicima!“
(PREDŚEDNIK umiruje publiku).
OPTUŽENI M. MARUŠIĆ: „Neka me ubiju radi mira Crne Gore!“

ČUJE SE GLAS: „Da se zaključi sjednica!“
PREDŚEDNIK: „Neću prekidati sjedinicu; sve ću vas išćerati napolje!“
(Publika se stišava. Sekretar nastavlja i „dovršuje pjesmu“).
Marušić objašnjava da „sam pjevao zato da svoj život upropastim“ i da „svojim mislima nijesam pripadao Crnoj Gori, nego vjekovima“. Iznosi, reklo bi se, zbrkane intimne, političke stavove, ali, interesantno, tu-i-tamo i sa antiruskom intonacijom. Čitani su, naime, još neki njegovi spisi u kojima, osim jadikovke nad stanjem u Crnoj Gori, kaže da je „Rusija, na veliku žalost, štetu nanijela slovenskom narodu“. Publika opet ljutito dobačuje, a Marušić objašnjava da je „išao na Daleki istok, u Sibiriju, vidio sam kako je [Rusija] ratovala sa Kineskom [Kinom]“, da je „Rusija, vojujući sa Japanom, upropastila sebe“, te dodaje: „Ja sam se u Rusiji obrazovao i svršio Medicinski fakultet; ali, ako me je Rusija hranila, moji su đedovi zaslužili potpunu ljubav Rusije; jer, za vrijeme carice KATARINE, oni su zapuštili Crnu Goru, koja se borila s Turcima, pa su je ostavili da je Turci muče i gnjave“.
„Mene je žao što je ona [Rusija] od nas učinjela velikoga bogalja. Svaka država, kojoj se pokloni čine, to joj ne donosi nikakvo dostojanstvo. Treba iskreno pomoći za dvije-tri godine, pa poslije ostaviti da se država sama razvija“, rekao je Marušić...
Prije rasprave o krivici optuženih „bombaša“ u bjekstvu, vrijedan pomena je još jedan događaj iz sudnice Velikoga suda Knjaževine Crne Gore. Za riječ se javio državni tužilac PAVLE VUJISIĆ. Kaže da je, „na prošli Spasovdan“, DRAGUTIN ĐONOVIĆ, đak Cetinjske gimnazije, starijem bratu – optuženome DUŠANU ĐONOVIĆU, pokušao doturiti pismo skriveno u ručku koji mu je donio. Straža je pismo otkrila. Prethodno, Dušan – kako smo viđeli – u pritvoru dostavlja pismene poruke nekima od optuženika, s ciljem da usaglase „priču“ pred Sudom, kako bi obesnažili svoja prethodna priznanjâ iz isljednoga postupka. Pismo, koje je Dragutin namijenio prtivorenome Dušanu, glasi:
„Kaži da te je Sud namorao da pišeš ona pisma što su ti uhvaćena, samo da načiniš pogrešku. Govori ono što si prvi dan govorio. Kaži, da juče nijesi bio u normalnom stanju, te nijesi znao što govoriš. Ne tereti MILOŠA [IVANOVIĆA] i ostale. Svi su ti drugovi odrekli [opovrgli prethodna priznanja – prim.a], nema razlike među svima. AKO NE ODREKNEŠ SVE, SMATRAŠ SE KAO RAJKOVIĆ – POTKUPLJEN; i OCRNIĆEŠ OBRAZ SVOJ BRAĆI. Đaci su sami kazali da su pismo napravljali, da MILOŠA prevare“.

Dragutina Đonovića, koji ima 14 godina, izvode na Sud. Priznaje da je sâm pisao pismo, tj. da ga niko na to nije nagovorio. „Ljekarsko posmatranje nad optuženim DUŠANOM ĐONOVIĆEM“ traži njegov branilac, objašnjavajući da su Državnome tužilaštvu poznate činjenice o zdravstvenim problememima njegova branjenika.
BRANILAC JOVAN HAJDUKOVIĆ: „Prije tri-četiri dana, ujutro u 7 sati, došao je IVO ĐONOVIĆ [otac optuženih DUŠANA, MIHAILA, te JOVANA, koji je u bjekstvu – prim.a] i kazao mi je da je odavno primjetio – i to da je kazao g. VUJISIĆU – kako su se, kod DUŠANA, još u djetinjstvu, opažali znaci nenormalnosti i duševnog rastrojstva; a to bi mogla potkrijepiti mati mu i svi drugi“.

Na drugoj strani, tužilac Vujisić podśeća da je optuženome Dušanu Đonoviću pošlo za rukom da, par mjeseci ranije, umakne iz istražnoga zatvora; ali su ga, ubrzo, uhvatili. „Došao je kod mene IVO ĐONOVIĆ. Ja sam mislio da je on od mene htio iskučiti da ga je [DUŠANA] neko bio. Ja sam mu dao poštenu riječ, da ga niko nije ni prstom taknuo. On je otišao od mene zadovoljan. Dalje nije bilo govora o ludilu ni jedne riječi“, saopštio je Vujisić.

BRANILAC J. HAJDUKOVIĆ: „Dopuštite, g. PREDSJEDNIČE, da ja ne sumnjam u to da se DUŠAN ĐONOVIĆ zbilja dogovarao [u pritvoru, sa nekim drugim optuženicima, u pogledu ’priče’ pred Sudom – prim.a]. To ne mogu poreći. Samo, ovaj motiv, što je kazao IVO ĐONOVIĆ mene, kazivao je i g. VUJISIĆU, i ono njegovo [DUŠANOVO] kazivanje ovđe na Sudu, bilo je za mene dosta, da molim Sud, mnogo prije iznalaska ovoga pisma, da se DUŠAN ĐONOVIĆ podvrgne ljekarskom posmatranju“.
PREDŚEDNIK: „Sud je isprva mislio [da to dozvoli], ali, sad, kad ga je brat učio, drži da to nije potrebno“.
Suđenje je nastavljeno śutradan, 27. maja 1908. god. Ukupno je, istakao sam – 20 optuženika u bjekstvu, najveći dio se ugnijezdio u Srbiji, odakle su službeno odbili zahtjev crnogorske vlade za njihovu ekstradiciju. Radi utvrđivanja krivice bjegunaca, pozvani su, kao glavni svjedoci, najprije STEVAN RAJKOVIĆ, VASO ĆULAFIĆ i ĐURO VOJVODIĆA – optuženici koji su priznali da su donosili bombe iz Srbije.


PREDŚEDNIK: „Sad ćemo prijeći da ispitamo krivicu optuženikâ koji se nalaze u bjegstvu – odnosno van domašaja naših vlasti i sudova, koji nijesu predstali [pristupili] Sudu i koje je Sud toliko puta pozivao kako bi se sami mogli opravdati; i kako bi mogli olakšati kirivicu drugih saučesnika i Sudu olakšali da se dođe do čistine“.
Prvi na spisku onih koji su u bjekstvu je MARKO DAKOVIĆ, „pravnik, rodom iz Grahova; njemu je Sud opredijelio branioca dr DUŠANA MATANOVIĆA“. Uslijedilo je „unakrsno ispitivanje“.
BRANILAC DUŠAN MATANOVIĆ (obraća se S. Rajkoviću): „Vi ste kazali kako Vam se MARKO DAKOVIĆ hvalio da ima pristalicâ u Crnoj Gori – među oficirima, radnicima itd. – a prvi put Vam je rekao da skupite pristalice, jer da nema nikoga. To je jedna kontradikcija?“
OPTUŽENI STEVAN RAJKOVIĆ: „On je kazao – da ima ljudi, ali, inače, koje će pridobiti; a mene je poslao na Cetinje da skupim pristalicâ“.
BRANILAC D. MATANOVIĆ: „Vi ste kazali da je rekao da ’nema nikoga’?“
OPTUŽENI S. RAJKOVIĆ: „On mi je govorio: ’Imam svojih ljudi’. Govorio je da će će cio narod pristati uz njega, kao da je to fakt; a mene je poslao 16. [oktobra 1907], da pođem [na Cetinje], kod trojice-četvorice da tražim novaca i da se sastanem sa nekoliko đaka i radnika – i kad bih vidio koga sklona, da ga pridobijem. Govorio je da će čitav narod pristati kad upadnemo na Cetinje u određeni dan. Dakle, tu nije Bog zna kakva kontradikcija“.
PREDŚEDNIK: „Je li istina, VASO, da je onom skupu u Biogradu čitano pismo DAKOVIĆA, koje je uputio MILUTINU TOMIĆ [srpski agent, ’poreklom Crnogorac’ – prim.a], a u kojemu je tražio pomoć: sad ili ikad?“
OPTUŽENI VASO ĆULAFIĆ: „Kao što sam u mome zapisniku kazao, kad sam došâ [u Beograd], u ’Balkan’ u kafanu, predstavili su mi se. On [M. TOMIĆ] reče da ima jedno pismo od DAKOVIĆA; i traži pomoć, ili sad, ili ikad, ili propadamo!“
PREDŚEDNIK: „VOJVODIĆU, Vi ste čuli osnove ove TUŽBE [protiv DAKOVIĆA], a koje se odnose na Vas [na njegove iskaze – prim.a]?“
OPTUŽENI ĐURO VOJVODIĆ: „Istina, čuo sam, da je došlo pismo od DAKOVIĆA“.
I u drugim odgovorima na pitanja, optuženi su ostali kod iskazâ koji terete Dakovića. Na red je došao pretres krivice TODORA BOŽOVIĆA, „rodom iz Pipera, koji se sada nalazi u Biogradu, kao student Biogradskoga univerziteta; njemu je Sud odredio za branioca MILOŠA MARKOVIĆA”.
PREDŚEDNIK (obraća se V. Ćulafiću): „Kaži, je li tebe vodio TODOR BOŽOVIĆ sa RAJKOVIĆEM u svoj stan [u Beogradu] uoči toga dana kad si htio otputovati?“
OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „Jest’“.
PREDŚEDNIK: „Je li ti pokaživao bombe?“
OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „Jest’“.
PREDŚEDNIK: „Je li govorio da skupo koštaju?“
OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „Jest’“.
PREDŚEDNIK: „Je li govorio da bi teško do njih došli da nije bilo prijateljâ i je li ti davao pare da kupuješ baul [kufer za nošenje bombi]?“
OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „Jest’“.
PREDŚEDNIK: „Koliko ti je dao para?“
OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „Tako mi Boga, sad ne znam’“.
PREDŚEDNIK: „To je bilo 12. oktobra [1907]?“
OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „Jest’“.
PREDŚEDNIK: „Jesi li bio kod njega?“
OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „Jesam“.
PREDŚEDNIK: „Je li ti dao 10 komada bombâ?“
OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „Jest’“.
PREDŚEDNIK: „Je li ti dao 8-10 napoleona?“
OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „Jest’, kazao mi je je: ’Dajem ti...’“
PREDŚEDNIK: „Je li te ispratio do željeznice?“
OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „Ne on, nego njegov brat, a on do jedne kafane – on se vrnuo, a brat me vodio do jedne stanice’“.
PREDŚEDNIK: „Je li ti rekao, ako na dan izbora [18. oktobra 1907] ne uspije plan, da će se dići u vazduh Zecki dom [śedište Crnogorske narodne skupštine – prim.a]?“
OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „Nije mi tako rekao, nego – biće izbori. Ja sam bio pet dana po izborima u Srbiji; i šesti dan krenuo iz Srbije. On je rekao ovako: ’Donijeće se [bombe], može biti, ako ne bude kod izbora ništa, donijeće se nekoliko, da se vidi hoće li panuti Vlada – ako ne, onda ćemo SKUPŠTINU DIĆI U VAZDUH“.
U nastavku, ništa se novije nije čulo u vezi otežavajućih ili olakšavajućih okolnosti za optužene u bjekstvu – JOVANA ĐONOVIĆA, „iz Crmnice, studenta Biogradskog univerziteta, koji se, takođe, sada nalazi u Biogradu a kojemu je Sud odredio za branioca g. PETRA PLAMENCA“, niti za PETRA NOVAKOVIĆA, „iz Bjelopavlića; njemu je Sud za branioca odredio g. JANKA SPASOJEVIĆA“.
Za RADONJU POPOVIĆA, „rodom iz Kuča; Sud mu je odredio za branioca g. PERKA MARKOVIĆA“, optuženi Rajković je ispričao kako mu je on kazao „da je bio u Makedoniji, đe je bio osuđen na godinu dana radi ubijstva“. Nije utvrđena ni bilo kakva nova činjenica oko krivice ili nevinosti optuženih u bjekstvu: SIMA ŠOBAJIĆA iz Nikšića, LJUBOMIRA-LJUBA PAVIĆA iz Drobnjaka, PERA VRBICE iz Cetinja, LAZARA BOŽOVIĆA porijeklom iz Pipera.
Novi momenat je dopis-pismo Sudu optuženoga bjegunca SAVA ĐURAŠKOVIĆA, „rodom iz Ulcinja, koji se sada nalazi u Biogradu; Sud mu je odredio za branioca g. PETRA PLAMENCA“.
BRANILAC PETAR PLAMENAC: „Molim, g. PREDSJEDNIČE, da pročitate odbranu SAVA ĐURAŠKOVIĆA koju je, prije nekoliko dana, poslao Sudu“.

PREDŚEDNIK: „Vrlo dobro, pročitajte!“
SUDSKI PISAR PETAR KRALJEVIĆ (čita pismo S. Đuraškovića): „Knjaževskom sudu za suđenje anarhističkih zločina u Crnoj Gori - Cetinje. – Mada se ’kao neki anarhista’ javno pozivam, preko zvaničnog lista [’Glasa Crnogorca’], da predstanem Knjaževskom sud za suđenje anarhističkih zločina, što je, mislim, jedinstven primjer u kriminalističkim analima, a da takav jedan naziv teško bi primio i najordinarniji skitnica, a kamoli jedan omladinac, čija je prošlost posve ispravna i primjerna, koji, pak, kao narodni poslanik angažuje cio trud i sposobnost na patriotsku radnju opšte stvari – i to bez ikakve zadnje namjere.
Mada sam se i ja, kao i ostali osumnjičeni u ’aferi s bombama’ pozvati mogao prethodno privatnijem putem, da predstanem išljednom sudu i time prištedite me od ovakve neprijatnosti i da tako jedno šikaniranje od strane vlasti nepovoljno upliviše na moj odveć osjetljivi temperament u datim prilikama, ipak, iz izvjesnih nazora, rado bih se odazvao sudskom pozivu, da mi nije zbog šljedećih razloga, koji mi onemogućavaju udovoljiti sudski poziv i spriječavaju mi povratak u Crnu Goru u današnjim prilikama. - Nevrastenija [neurastenija], najteža živčana bolest, koju od podužeg vremena bolujem, a zbog koje sam jedino izašao iz Crne Gore, još i danas mi imperativno nalaže veliku ljekarsku njegu, uz najskrupuloznije spokojstvo, kao što osvjedočava ljekarsko uvjerenje koje ovđe ulažem [prilažem]“.
U ostatku dopisa Sudu, Đurašković navodi da je sredinom 1907. imao namjeru da otputuje u Trst, kako bi „preuzeo ljekarsku kuru“ sa „mjesnim ljekarima – specijalistima nervnih bolesti“. Tvrdi da je uredno podigao pasoš, te da su njegove namjere – put poradi zdravstvenih problema – bile poznate policijskim vlastima u Ulcinju. Crnu Goru napušta 13. oktobra 1907, međutim, četiri dana boravi u Kotoru iz razloga, tvrdi, što mu je putnička agencija pogrješno dostavila datum polaska „Hungarie“, parobroda kojim je namjerovao otputovati za Trst. Dok je bio u Kotoru, piše Đurašković, „RAJKOVIĆ mi je pričao o mnogo čemu, kao o nekom sudaru između ’klubaša’ i ’pravaša’ u kafani M. JOVANOVIĆA [optužen] na Cetinju; i ISTAKAO VAŽNOST BOMBE PRI SLIČNIM KONFLIKTIMA; poslije mi je PREDOČAVAO KOBAJAGI NEKAKVE PREDSTOJEĆE SUDARE IZMEĐU VLADINOVACA I OPOZICIJE NA DAN IZBORA NARODNIJEH POSLANIKA; i napošljetku mi natuknuo da ima nekakve eksplozive“.
„To je, dakle, sve što imah reći u hajtar istine, i to bi bilo sve što bih rekao da sam predstao Sudu; a to sam jedino iznio u interesu moje moralne odgovornosti, te se nadam da će, Knjaževski sud, određen da izvidi tu stvar i o njoj donese svoj sud, znati ocijeniti težinu moje moralne i krivične odgovornosti i po tome donijeti svoju pravičnu presudu“, piše Đurašković i zaključuje da se obraća „ne toliko radi mene, koliko radi istine, radi mojih prijatelja i familije, koja je postradala zbog mene“. Kao svoju adresu naznačio je: Ul. V. Protića br. 9, Novo selo – Beograd.
Dopis Sudu je poslao i optuženi NIKOLA-NIKO T. MARTINOVIĆ, „iz Bajica, sada u Minhenu, student“, čiji je branilac Janko Spasojević. Jedan dio srpskih bombâ, koje su donijete iz Beograda u Kotor, bile s,u izvjesno vrijeme, kod Martinovića, u njegovome kuferu, u hotelu „Puhalović“, da bi ih, po nalogu Dakovića, otuda preuzeo Rajković.
PREDŚEDNIK: „RAJKOVIĆU! Vi ste čuli osnove, koju TUŽBA ističe protiv MARTINOVIĆA, a na osnovu Vaših iskazâ. Ostajete li pri tome?“
OPTUŽENI S. RAJKOVIĆ: „Ostajem“.
PREDŚEDNIK: „Neka se pročita pismo MARTINOVIĆEVO, kojim je, na poziv, odgovorio Sudu“.
SUDSKI PISAR P. KRALJEVIĆ (čita pismo N. Martinovića): „Knjaževskom Crnogorskom Sudu za suđenje anarhističkih zločina - Cetinje. – Primio sam poziv tog Suda, kojim me poziva da predstanem istome na 15. marta ove [1908] godine, radi preslušanjâ kao optužen po djelu otkrivene anarhističke zavjere 23. oktobra 1907. godine na Cetinju. - OPTUŽBU potpuno odbijam od sebe, pošto, ne samo da nijesam imao nikakva udjela u toj zavjeri, nego nijesam znao ništa ni u najmanjoj mjeri o istoj. Tom Sudu ne mogu predstati na određeni rok na preslušanje, jer mi ne dopuštaju moje studije, koje bih, za neko vrrijeme, morao napuštiti, što bi mi, kasnije, donijelo štetnih posljedica. S poštovanjem, NIKO T. MARTINOVIĆ“.
Potom su iz sudnice izvedeni Rajković, Ćulafič i Vojvodić, a dovedeni optuženici AKIM DAKOVIĆ, NIKOLA DAKOVIĆ i JOVAN MILOVIĆ-BAILO. Priješlo se na utvrđivanje krivice VUJADINA O. VUJAČIĆA, iz Grahova, težaka, kome je Sud odredio za branioca Janka Spasojevića. Vujačić je, po tvrdnji A. Dakovića, „17. oktobra 1907. donio paket s bombama od MARKA DAKOVIĆA iz Risna i poruku MARKOVU da upute bombe BLAŽU ĐUKANOVIĆU u Nikšić, što su ovi i učinjeli“.  Nakon što Đukanović odbija da primi poruku i paket, A. Daković je bombe primio natrag, pa ih predao Vujačiću da ih „povrati MARKU DAKOVIĆU u Risan“. Vujačić mu je kasnije rekao da su bombe kod njega i da se za njih ne brine. Vujačić je o zavjereničkim planovima pričao Miloviću, etc.
PREDŚEDNIK: „NIKOLA! Jesi li čuo što TUŽBA iznosi protiv VUJADINA na osnovu tvojih iskazâ?“
OPTUŽENI NIKOLA DAKOVIĆ: „Jesam“.
PREDŚEDNIK: „Ostaješ li pri tome?“
OPTUŽENI N. DAKOVIĆ: „Ostajem pri tome, samo ja nijesam znao za bombe“.
PREDŚEDNIK: „AKIME! Jesi li čuo što TUŽBA iznosi protiv VUJADINA na osnovu tvojih iskazâ?“
OPTUŽENI AKIM DAKOVIĆ: „Jesam“.
PREDŚEDNIK: „Ostaješ li pri tome?“
OPTUŽENI A. DAKOVIĆ: „Ostajem“.
PREDŚEDNIK: „Je li istina da je onaj paket, koji je poslat ĐUKANOVIĆU, a koji ovaj nije htio primiti, natrag poslao?“
OPTUŽENI A. DAKOVIĆ: „Jest’“.
PREDŚEDNIK: „Ko ga je predao?“
OPTUŽENI A. DAKOVIĆ: „MILOVIĆ [optužen]“.
PREDŚEDNIK: „Jesi li bio prisutan?“
OPTUŽENI A. DAKOVIĆ: „Jesam“.
PREDŚEDNIK: „JOVANE MILOVIĆU! Jesi li čuo što TUŽBA protiv VUJADINA iznosi na osnovu tvojih iskazâ, naime, da im je MARKO u Kotoru, u kući KOSTE MILINOVIĆA, spominjao bombe i rekao da je VUJAČIĆU poslao bombe na Grahovo?“
OPTUŽENI JOVAN MILOVIĆ-BAILO: „Ja drukče ne mogu – nego kako sam kazao“.
Za riječ se javio LJUBO BAKIĆ, branilac Blaža Đukanovića; pita Nikolu i Akima Dakovića za tačan datum pisma Marka Dakovića za njegova klijenta. Pretres je nastavljen udaljenjem dvojice Dakovića i J. Milovića iz sudnice, te ponovnim dovođenjem S. Rajkovića, radi iskazâ kojim tereti optuženoga MILUTINA MILIČKOVIĆA, „rodom iz Pipera“, čiji je branilac takođe J. Spasojević. OPTUŽBA ističe da je Miličković „prisustvovao zavjereničkim konferencijama u Kotoru“, te da ga je „MARKO DAKOVIĆ, čiji je bio čovjek od povjerenja, izdržavao, vjerovatno s namjerom da ga upotrijebi pri izvođenju prevrata“. Na pitanje Suda, Rajković ostaje u cjelini pri svojim iskazima.
Na red je došla krivica LAZARA DAMJANOVIĆA, „svršenog pravnika Biogradskog univerziteta“. Njegov branilac je PERKO MARKOVIĆ. Damjanovića u pismo od 27. maja 1907. pominje Marko Daković, a iz pisma „proviruju pripreme za revoluciju, odnosno za prevrat u Crnoj Gori“. Tu je i okolnost da je Damjanović „čim je čuo da je otkrivena zavjera, odnosno, uhvaćen STEVAN RAJKOVIĆ sa bombama na Cetinju, pobjegao iz Crne Gore!“


Sud je dobio dopis – pismo od Damjanovića, koje je, zajednički, potpisao sa još nekim optuženicima u bjekstvu – sa BAJOM GARDAŠEVIĆEM, JOVANOM ĐONOVIĆEM, LJUBOMIROM PAVIĆEM, MARKOM DAKOVIĆEM, MILIJOM PAVIĆEVIĆEM, PEROM VRBICOM, SIMOM ŠOBAJIĆEM i TODOROM BOŽOVIĆEM. „Taj je odgovor datiran u Biogradu 2. maja tekuće [1908] godine“, saopšteno je u Sudu. Naređeno je da se pismo pročita. I ovđe ga citiram u cjelini – uprkos njegovoj očigledno propagandnoj namjeni, te osobito netačnim činjenicama o navodnim „ubijstvima narodnih poslanika i nevine dječice“.
SUDSKI PISAR P. KRALJEVIĆ (čita pismo): „Odgovor na poziv Cetinjskog Prijekog Suda. - U zvaničnom organu crnogorske vlade [listu ‘Glas Crnogorca’ – prim.a] izlazili su pozivi od nekakvog ’anarhističkog suda’ upućeni emigraciji crnogorskoj radi predstankâ tome sudu 12. maja 1908. god.
Tim pozivom osumnjičeni su svi emigranti, koji su u tuđini tražili skloništa od nesrećnog i krvavog terora, zacarenog u našoj otadžbini, da su učesnici jedne zavjere, kojom se je, po riječima zvaničnog predstavnika nesrećne firme d-ra L. TOMANOVIĆA, išlo na to da se obezglavi Crna Gora i uništi njeno državno biće.
Radi onih nesrećnih žrtava, koje trunu po kazamatima crnogorskim, a kojima je sva krivica što su pošteni ljudi i što nijesu svoja ubjeđenja prodali na sramotnoj licitaciji – koja, evo, traje skoro godinu dana – i radi javnosti, tome sudu i gazdama njegovim, na pomenuti poziv, reći ćemo, prethodno, samo ovoliko:
- S dolaskom d-ra TOMANOVIĆA na upravu zemlje, oživljela je ona stara, apsolutistička mašina, snabdjevena modernim spravama za ubijenje i fizičko i moralno. Narodu su oduzeta građanska prava, a život i imanje njegovo stavljeno je na raspoloženje povlašćenih državnih razbojnika. Oni, koji nijesu mogli mirno gledati sve užasne pošljedice takvog nečovječnog povlašćenja, stavljeni su van zakona. Narodna stranka i njeni predstavnici smatrani su kao formalni razbojnici, anarhiste i antidinastičari; i na taj način izvršeni su besprimjerni vandalizmi. Počelo se od ubijstava narodnih poslanika i nevine dječice, pa sve do rušenja i pljačkanja privatnih imanja, kulturnih ustanova i beščašćenja familijarnih svetinja. To takvo, krvavo stanje, javno je s najvišeg mjesta vezivano za dinastiju; cio narod stavljen je u stanje besrpavnog roblja; a na svaki njegov mig, da brani svoj ugled i dostojanstvo, da brani svoje svetinje i da zakloni svoj nezaštićeni život, s najvišeg mjesta mu se je još i javno prijetilo potpornim neprijateljskim upadom sa strane. Mjesto Ustava, samo se čula riječ vladarska, a mjesto pozitivnih zakona, zvečala je brigadirska i perjanička palošina [sablja].

Da bi se ta nečovještva, inspirisana ili odobrena s najvišeg mjesta uzakonila, u dom narodnog predstavništva ugurana je, pod imenom poslanikâ, jedna nemoralna, banditska gomila bivših žandarma, perjanika, komandira, brigadira itd. itd. – koji su, samim takvim postupkom, izigrali i Ustav i sve zakone zemaljske. Takvo ’narodno’ predstavništvo, došljedno radu i svome i svojih duhovnih otaca, htjelo je svoje političke protivnike podvrći zakonski još jednom anarhističkom sudu, te je, na osnovu jedne protivustavne naredbe, izglasalo jedan svršen ’zakon’, dalo mu povratnu snagu – formiran je prijeki sud.

U taj ’sud’ su ušle, najvećim dijelom, ličnosti koje oličavaju današnji režim; ličnosti markirane i kao lični protivnici svih optuženih. Te ’sudije’, kompromitovane su i same ubijstvima, krađama, razbojništvima i drugim nečasnim radnjama, tako da u zdravom društvu ne mogu imati ni građanske časti. Te ’sudije’ su učestvovale i pripomagale da se stavimo van zakona, da se lišimo svojih imovina; javno su, sa sjekirom u ruci, napadali na život naš i naših familija i prije te tobožnje ’zavjere’; a sad, poslije ’zavjere’, te iste sudije, pozivaju nas da dođemo na javnu raspravu 12. maja [1908] i da pred njima odgovaramo – pozivaju nas da nam oni izreku presudu, a unaprijed, javno su, sa skupštinskih tribina, oglasili nam smrt; unaprijed su puštili u hajku za nama čete plaćenih razbojnika po tuđim zemljama; unaprijed su nama i našim porodicama oteli i razgrabili imanja; pozivaju nas ’sudije’ na javnu raspravu, a mjesecima paraju i biju bajonetima i kamdžijama okovane starce i đecu, samo zato što su krvni srodnici njihovih političkih protivnika. 

Da su oni u položaju povlašćenih zlikovaca, viđelo je cjelokupno srpsko javno mnjenje, čije su moralne udarce ravnodušno podnosili. Pa, ne samo da su oni i njihove radnje poznate javnosti, nego su poznate i dvjema državama, na koje su apelovali da im pomognu spasavanje zemlje od ’anarhističkih umišljaja’ [radi se o Srbiji i Austro-Ugarskoj, koje su odbile zahtjeve crnogorske države da im izruče ’bombaše’ koji borave na njihovim teritorijama – prim.a]. Strogost zakona, kao i naročito raspoloženje Austrije, a i da ne govorimo o Srbiji, na čije bratske osjećaje toliko polažu, ne mogu sporiti: pa, ipak su te dvije države, bazirajući na njihov materijal, isisan konopcima i najgroznijim mukama i prijetnjama, viđele svu bljutavost i mizernost tih novih spletaka i držeći u svojim rukama istaknutije protivnike, kao nevine svake odgovornosti, oslobodile.
Prema svim pomenutim i naglašenim faktima, jasno je da je cio današnji državni aparat u Crnoj Gori organizovan po kalupu jednog državnog anarhiste, jednog moralnog i političkog razbojnika, čija je trula duplja svojim potonjim dahom ispisala i ‘zakon o anarhističkom sudu’ ; formirala je ‘sud’, koji je lišen i pravne i moralne podloge. Dodirujući glavnije moment vaše vladavine – vama, ‘sudije’ i ostale državne anarhiste moramo s bolom reći: - da iz svoje obijesti i da biste trenutno ostali pobjedioci, vi ste zahtjevima naprednijeh elemenata podmetnuli buntovničke smjerove i onda komotno izvodili svoja zlikovačka i anarhistička ‘politička načela’ koja bi i u jednoj Turskoj, posredstvom evropske intervencije, morala biti spriječena; da ste, od naše otadžbine, načinili zemlju u kojoj su pravni pojmovi iz osnova uzdrmani i za dugi niz godina istakli ste branu za uvođenje istinske ustavnosti. U takvom vašem radu, ne samo što ne priznajemo zakonitost i moralnost, nego ćemo i pred redovnim sudom i pred javnim mnjenjem, bez obzira na to što ste uspjeli kupiti jedan izvjesan njegov dio, biti u stanju da dokažemo da cjelokupan vaš rad, a specijalno rad suda, nosi obilježje osvete, nemoralnosti i grabeža nekoliko samovlasnih zakonskih odmetnika – i da ćete pošljedice vašega rada snositi vi lično u društvu sa onima koji vas je pomagao.
I ono pravo, koje nam daju Ustav i zakoni zemaljski, kao i najosnovniji pojmovi o moralu, pravdi i čovječnosti – da ne priznajemo vaš ‘zakon o suđenju anarhističkih zločina’, niti rad vašeg prijekog suda, nećemo da iskoristimo, nego, ipak, izjavljujemo: da NI JEDNIM SVOJIM AKTOM NIJESMO POKAZIVALI NIKAKVIH ANARHISTIČKIH NI ANTIDINASTIČNIH SMJEROVA; da NIJESMO ISPOLJILI NIŠTA U ČEMU BI SE MOGLO OČITAVATI UNIŠTENJE DRŽAVNOG BIĆA CRNE GORE I NJENE DINASTIJE.


I, prema tome, ni vaši drski umišljaji, ni sve VAŠE ZLOČINAČKE RADNJE, KOJE IDU NA ŠTETU, NE SAMO NAS, NEGO I ŠITAVOG SRPSTVA, ne mogu nas odvojiti od zemlje za koju su naši pretci podnijeli toliko žrtava u prošlosti i za koju nas vezuje toliko nevino palih i izmrcvarenih žrtava u sadašnjosti. - U Beogradu, 2. maja 1908. godine. JOVAN ĐONOVIĆ, student filozofije; LAZAR DAMJANOVIĆ, svršeni pravnik; LJUBOMIR PAVIĆ, trgovac; MARKO DAKOVIĆ, svršeni pravnik; MILIJA PAVIĆEVIĆ, bivši narodni poslanik; PERO VRBICA, bivši činovnik; SIMO ŠOBAJIĆ, bivši narodni poslanik i TODOR BOŽOVIĆ, student filozofije”.
Na kraju pisma nalazi se PRIMJEDBA, dopisana od strane potpisnikâ, koja glasi: „Isti odgovor zajednički su uputili prijekom sudu i oni optuženi omladinci, kojima školski zakoni zabranjuju putem javnosti dati svoju riječ [radi se o optuženim gimnazijalcima: JOVANU TOMAŠEVIĆU, JOVANU KAŽIĆU, GLIGORIJU VUKČEVIĆU]”.
Upravo za ovu trojicu gimnazijalaca, koji su se školovali u S. Karlovcima, odnosno u Beogradu, potom je utvrđivana krivica. Muvali su se oko 20. oktobra 1907. po Boki kotorskoj, viđajući se sa nekim od glavnih „bombaša”, uključujući Stevana Rajkovića. I Tomaševiću i Kažiću i G. Vukčeviću saopšten je plan za prevratničko krvoproliće. Pozvan je u sudnicu optuženi MIRKO BEGOVIĆ, kome 30. oktobra 1907. Tomašević piše iz S. Karlovaca. Sudu je osobito interesantno ono što je upisano ispod poštanskih markica – na koverti pisma.
PREDŚEDNIK: „Pročitajte ono

Ostavi komentar

0/300