Novi feljton na Anteni M: Jelena, sluškinja Božija (I)

Piše: Lav Lajović, prezviter Crnogorske pravoslavne crkve

Jelena Petrović Njegoš rođena je u jedno sniježno zimsko popodne, nekoliko dana nakon Božića, na Cetinjskom dvoru, tog 28. decembra 1872. kao šesto dijete, a peta kćer knjaza Nikole i knjeginje Milene.

Legenda o njoj stvorena je za vrijeme njenog života i još traje, a priča o životu, po mnogima najljepše evropske kraljice, veoma je bogonadahnuta i inspiriše na nesebična i plemenita djela, požrtvovanje i humanost.

Njen otac proslavljeni knjaz Nikola Petrovič Njegoš, vladao je Crnom Gorom od 1860.

U toku svoje vladavine lično vojevavši sve bitke u Veljem i Balkanskim ratovima, proširio je knjaževinu na kopnu i moru, a Crnu Goru stvorio kao ustavnu monarhiju, modernu državu koja je na Berlinskom kongresu 1878. dobila apsolutnu nezavisnost. Ratnik i pjesnik, govorio na sedam jezika i poznavao rusku i francusku književnost. U NIkoli je “otjelotvoreno ukupno crnogorsko naslijeđe: mješavine poezije, ratništva, ganutosti, drskosti, samilosti i strogoće”- zapisala je Delfina Ducci. Majka njena, knjeginja Milena je bila kćerka vojvode Petra Vukotića, iz jedne od najuglednijih crnogorskih porodica.

Rođenje Jelene je po mnogo čemu bilo posebno. Iako se svi mi rađamo sa promišlju Božjom da izvršimo djela koja su u Hristu Isusu, još prije postanka svijeta, unaprijed pripremljena za nas. Neko za manja neko za veća, kao što neko drvo raste do metra a neko do dvadeset, ili cvjeta posebnom ljepotom i raskoši, svako pojednio donosi specifičan i dragocjen rod.

Nebo nema miljenike! Istina je to velika. Međutim, Otac Naš nebeski ima naročitu naklonost prema nekom od svoje djece. Tako je bilo i sa rođenjem princeze Jelene na crnogorskom dvoru Kralja Nikole I Petrovića. Savremenici pišu o njoj da je bila od sve ženske djece najpoželjnija, jer se već bio rodio sin, prijestolonasljednik Danilo.

Dok je Knjaz Nikola gledao kroz prozor zamišljen, dvorskim odajama odjekivao je vrisak i plač knjeginje koja se porađala. Delfina Ducci u svojoj knjize zapisa: “Dok su babice pohitale da prihvate novorođenče, osmijeh je utnuo na njihovim usnama. “Djevojčica je, Veličanstvo.” Milena je posustala od umora i klonula na jastuku, pomilovala mrku glavicu i tek povijeno tijelo... Nikola kad je čuo vijest, prikupio je hrabrost, odmjerenim i hitrim korakom došao do odaja, prišao Mileninom uzglavlju i poljubio je u čelo. Prije nego će je poljubiti Milena mu pruži kćer na viđenje... Nezgrapna i gruba šaka, vičnija oružju nego milovanju, spustila se izuzetnom nježnošću... “Jelena! Zvaćemo je Jelena”. Poljubac dvoje suverena potvrdio je odluku o imenu.”

Knjeginja je bila dirnuta pažnjom srećnog oca pa je sa osmjehom prokomentarisala da im je to najljepša kćer i kao da je predosjećala da će im ona donijeti radost i sreću. U Božjim očima svi smo jednako važni. Međutim, ono što će ovo dijete uraditi za života na daleko će proslaviti i Crnu Goru i njenu veličanstvenu dinasitiju Petrović Njegoš, kome je Jelena posljednji, najljepši i najmirisniji cvijet. Majčino srce ima podjednako ljubavi za svako svoje dijete, ali svi trebamo da rastemo do "punine rasta Hrista u nama". Bez obzira da li smo mi taj jedan metar visine ili dvadeset, svi trebamo učiniti napor i otvoriti srce za taj rast, preuzeti odgovornost i činiti ono što namj je na srcu i za život dosegnuti tu puninu Božju.

Isusa su pratile ogromne grupe sljedbenika i učenika, na jednom mjestu se pominje brojke od 4 i 5 hiljada, ali je samo sedamdesetorici od njih povjeravao zadatke, pa su u parovima išli u narod i isceljivali bolesne, nosili radosnu vijest i istjerivali demone. Ali od njih sedamdeset samo dvanaestorica su mu bili posebno bliski, Njegovi najbliži saradnici, apostoli.

A od tih dvanaest apostola bila su samo 3 učenika koji su Mu bili najbliži prijatelji, koje je vodio uvjek sa sobom, i to na najosjetljivije zadatke, kad je vaskrsavao mrtve i sl. To su bili Petar, Jakov i Jovan. Pred ovom trojicom se preobrazio i vidjeli su ga u njegovoj slavi. A od ove trojice samo jedan je bio naročito povezan sa Isusom. To je bio Jovan Bogoslov. Za njega su pričali da ga je Učitelj posebno volio. Ne najviše, već posebno! On je ležao Isusu na grudima, mogao je slušati otkucaje srca njegovog Gospoda i sa Njime ima naročitu neposrednost i bliskost.

Tako bješe sa Jelenom, šestim po redu djetetom, od njih dvanaest koliko ih je imao kraljevski par Milena i Nikola. Niz događaja (ne slučajnih) učini da neko dijete bude voljeno nekom naročitom ljubavlju, koje se razlikuje od druge djece. Princeza Jelena bila je umiljato i dobrodušno dijete, okruženo pažnjom i ljubavlju svih na dvoru. Najviše je voljela sestru Zorku, koja je od nje bila starija osam godina. Nijesu Milena i Nikola bili ti koji su favorizivali Jelenu, jer svako se djete drugačije voli, bezgranično.

Ali neki ljudi, kao što je bio Jovan Bogoslov i naša Jelena, imaju tako čisto srce, srce koje hrli svome roditelju, svome Gospodaru, bez zazora, zastajkivanja i nesigurnosti. Ta bliskost je spontana, prirodna, ali i isceljujuća i oslobađajuća.

Svi su mogli Isusu leći na grudima, kao što je i svaka kćerka mogla da priđe svome ocu, kralju Nikoli. Ali razlika postoji, ona je u nama, u našim srcima, ta neka rezerva, nesigurnost i osjećaj odbačenosti.

Bojimo se da slobodno potrčimo u zagrljaj, da pokažemo ljubav, da se predamo u potpunosti, da uživamo u svom Ocu na jedan takav neposredam i blizak način, da mu se ugnjezdimo ispod majice, da mu čak i dosadimo sa nježnostima i maženjem. Osjećamo strah, a Pismo kaže: „Ko se boji nije savršen u ljubavi“. U toj bliskosti nema kalkulacija, nema moje-tvoje, nema skrivanja i mračnih tajni, za tu i takvu bliskost potrebna je otvorenost srca, malo hraborsti, djevojačke, spontane i čiste. A takva je bila Jelena.