Jelena, sluškinja Božija (II)

Feljton Antene M.

Piše: Lav Lajović, prezviter Crnogorske pravoslavne crkve

No ova priča o rođenju miljenice među princezama krije jednu gorku tajnu, koja samo neupućenom istraživaču crnogorakih prilika iz 19. vijeka može izmaći. Ta tajna otkiva i jednu naklonost Neba, tzv. "srećnu zvijezdu" pod kojom se rode neka đeca, sa kojima Bog ima naročite planove i živote pune izazova i podviga, koji su sve samo ne lagani i srećni.

U toj tajni leži i ključ naročite slobode duha, otvorenog uma i neustrašivog karaktera i samouvjerenosti koja mora krasiti ljude koje Bog sprema za čudesna djela spasenja.

A tajna je u tome, da sve princeze rođenje prije Jelene, njih četiri, Zorka, Milica, Stana i Marija, nijesu bile željene. Jer je u to vrijeme rođenje ženskog djeteta vrlo često izazivalo nezadovoljstvo i tugu u kući, naročito ako su se i prethodno rađala đeca ženskog pola, kao što je bio slučaj na dvoru Petrovića. Samo je Jelena imala tu sreću da se prije nje rodi muško dijete, prijestolonasljednik. Ženska đeca su, kako se govorilo u crnogorskom narodu, bila tuđa sreća, tuđa večera, tuđa kost. Govorilo se „oganj se gasi kad se rodi đevojka" i „sunce stane kad se rodi đevojka". Običaj bi bio da otac, čim bi se rodila đevojčica, kad kroči preko kućnog praga obara pogled i moli za oproštaj prijatelje i rođake, izvinjava se, pa se gotov ne usuđuje da je prizna, prepuštajući svima da je odgonetnu takvo razočarenje.

Suprotno tome, rođenje muškog djeteta izazivalo je veliku radost i opšte veselje i uvijek je praćeno pucnjavom. Kada se nekom „prida sin vesele se pa i ako je deveti, a naročito prvome i svi se raduju što su stekli jednu pušku više". U to vrijeme u Crnoj Gori je važio običaj da su svi muškarci iz susjedstva, bratstva i rodbine, kada čuju vijest o rođenju muškog đeteta, dolazili na čestitku, pucali iz vatrenog oružja ispred kuće, darivali muško novorođenče novcem koji su stavljali u kolijevku, nazdravljali vinom i rakijom, jer „kad se rodi đetić i tigle se na kući vesele".

Ipak je sa Jelenom Gospod ima drugačiji plan. Jedna starozavjetna priča o rodonačelniku Božjeg naroda, koji je imao 12 sinova, može nam otkriti dubine ove tajne promisli vezane za omiljenu princezu, Jelenu. To je legendarna priča o Josifu, koji je takođe bio dijete koje se rodilo poslije šestoro braće, ali je bilo po nečemu posebno. Da bismo razumjeli o čemu se radi podsjetimo se da je njegov otac Jakov (Izrael) dugo radio kod Labana da bi otkupio njegovu kćerku Rahilju, svoju buduću vjerenicu, koju je mnogo volio. Laban mu je, me]utim, na prevaru podmetnuo njenu stariju sestru Liju, pa je narednih još 7 godina služio za Rahilju. Mnoge je nevolje prošao Jakov dok se nije vratio iz Mesopotamije u Obećanu zemlju (Hanan/Palestinu) koju je Gospod obećao njegovom đedu Abrahamu i ocu Isaku, da će njihovom potomstvu pripasti u nasljeđe.

Međutim, Rahilja nije mogla imati djece, što je za ono vrijeme bili velika sramota za jednu ženu. Čitamo cijeli jedan niz izvještaja kako su Lija, njena robinja i Rahiljina robinja rađale sinove Jakovu. Sve dok Gospod nije pogledao na sluškinju svoju i dao da Rahilja zatrudni i rodi sina. To je bilo to dugo čekano dijete Jakova i njegove voljene žene Rahilje. Dadoše đetetu ime Josif, a Rahilja od sreće reče: "Skide Gospod sramotu moju".

Ta tajna Jeleninog blagoslovljenog rođenja i krije se u tome, što prvi put kraljica Milena, kada je rodila kćer, budući da je rodila svome kralju prestolonasljednika Danila, nije osjećala žalost i sramotu.

Taj prelomni trenutak slikovito opisuje Vladislava Latković u svojoj knjizi "Čarobna kraljica Jelena Savojska", pa kaže: "Toga srećnoga dana knjaz Nikola duboko uzdahnu pri pomisli da je diobio petu kćer, poslije prijestolonasljednika Danila. I kao crna guja uvukla mu se tuga u srce, ali zanesen ljubavlju prema knjeginji Mileni, naglo je razvedrio lice, sa osmijehom utčao u sobu i čestitao joj rođenje zdravog ženskog đeteta. Nježna knjeginja je bila uzbuđena čuvši njegove korake i dirnuta pažnjom knjaza, srećnoga oca, pa prošaputa: Ova nam je kćer najljepša."

Zaista, Gospod pretvori tugu u radost, sramotu u ljepotu. Nije dozvolio da i ovo ženko dijete raste pod sjenkom odbačenosti i prezira. Tu se i otkriva ta posebnost ove đece, koja su rasla u jednoj naročitoj milosti. To se osjeti, kao što se mlade loze razvijaju i bujaju uz pritke i stubove, tako se i ova đeca mnogo brže i snažnije razvijaju zbog te iznenadne naklonosti Neba, pa dobijaju i neku posebnu ljepotu. O toj posebnoj ljepoti su govorili svi koji su upoznali Jelenu. Valjda ta ljepota dolazi iznutra, iz ljepote i raskoši karaktera, iz slobode i blagoslova.

Josif je bio očev miljenik i nosio je naročitu šarenu haljinu koju su u to vrijeme mogli imati samo prinčevi. Tako i bibliografi koji opisuju đevojačke dane princeze Jelene, opisuju njenu šarenu haljinu po kojoj se izdvajala od ostalih na dvoru.

Jelena tako, promišlju Božjom, posta ikona jedne moderne i istinski slobodne crnogorske žene, koja po svemu postaje uzor i inspiracija ženama onog ali i ovog vremena. Skršena je sramota, slomljen je jaram ženskog prokletstva nad Jelenom i njenim životom. Postade simbol jednog modernog vremena, ravnopravnosti polova i civilizacijskih tokova u koje je tadašnja Crna Gora krenula dobivši međunarodno priznanje i postavši jedna mlada monarhija na političkoj mapi moderne Evrope sa kraja 19. vijeka.

Istorija svjedoči da je samo ona mogla otvoreno svome Ocu i Kralju nešo reći i savjetovati ga,. Znala je sloboumno govoriti o društvenim prilikama i ukazivati kako se crnogorski narod treba drugačije odnositi prema ženama. Sve to jer je maknuta sjenka sa kojom su njene starije sestre rasle, kao i mnoge crnogorke, sa jednim osjećajem manje vrijednosti.

Tajna svake otvorenosti i bliskosti između Oca i Kćerke, a Jelena je pravi dokaz tome, je u zbacivanju nesigurnosti, sramote, osude i prezira, u jednoj prirodnom osjećaju prihvaćenosti i ljubavi. Odnos princeze Jelene i njenog oca, Kralja NIkole I, postaje tako slika ljubavi djece Božje prema Ocu Nebeskom, koji na krstu uzeo svu našu krivicu, sramotu i stid, da možemo bez straha i zazora u "sinovskom pouzdanju pristupiti k tronu milosti u dan svoje potrebe".