Feljton Antene M
Piše: Lav Lajović, prezviter Crnogorske pravoslavne crkve
Između 1876. i 1877. đeca iz knjaževske porodice upoznala su svu težinu ratnog vremena. Rat i njegove posljedice su u određenom smislu uticale na opšte duhovni način mišljenja. I Crna Gora je nakon vjekovne borbe za slobodu, nakon izlaska iz svog Misira (Otomanske imperije), čija je okupacija trajala takođe preko 400 godina, došla do odlučujuće faze svoje borbe za oslobođenje. I crnogorski narod je došao na svoj Jordan, granicu života ili smrti, granicu blagoslova ili prokletstva, granicu slobode ili ropstva.
Govoreći o Crnoj Gori, Đuzepe Garibaldi je kazao: “Ne zna da li je veći knjažev ratnički genije ili junaštvo njegovog naroda, ali tome ravna nema. I jedno i drugo su uzvišene vrline.”
Kralj “Crnih brda” je odlično znao da mir isključivo zavisi od strategijske ravnoteže velikih sila i ubijeđen u to, koristio je svaku priliku da prodre do tih osjetljivih mjesta i centara moći. U tom smislu je i njegova odluka biti da svoje kćeri uda za najveće dinaste tadašnje Evrope i Balkana.
Međutim, za odlučujuću bitku, za oslobodjenje svoje Obećane zemlje, za svoju državu i za svoju samostalnost i samobitnost, morala se desiti jedna promjena u njegovom narodu. Ta promjena nije ona koja se ostvaruje na bojnom polju. Ta promjena mora da se desi iznutra, ona mora da se desi u našim srcima, u našim umovima. Ona je civilizacjski i duhovni iskorak. To je znao Isus Navin kad je obrezao cijeli narod, a to je znao i naš Knjaz Nikola, taj mladi i spretni vođa crnogorskog naroda, kad je krenuo da krštava i obrezuje srca cijelog naroda.
To saznanje se može izraziti riječju, da zarobljen um i srce ne može donijeti slobodu svome narodu. Bez tog unutrašnjeg oslobođenja i promjene uma može se desiti samo neka gerilska borba, neka vanjska društveno politička utakmica. To neće biti onda niše osim obična površna i faktički samo simbolička promjena, koja bi mogla samo biti uvod u neku novu tiraniju ili neko novo ropstvo i zavisnost.
Samo samosvjesni ljudi obrezanih srca, mekanih, mesnatih i širokih, kao što govori Biblija, mogu voditi narod u odlučujuću bitku za slobodu i mir. Kao što se i desila u ovom starozavjetnom izvjestaju o Izabranom Božjem narodu, koji je uzeo mač i krenuo da zauzme ono sto je Bog obećao njihovim patrijarsima Abrahamu, Isaku i Jakovu. Više nije bilo nevjerice, premišljanja i laži, narod je ovog puta zaista bio spreman za kvalitativno novi zivot. Biblija svjedoči da ropskim mentalitetom nije mogao ući u slobodu u pustinji je ostao sav onaj nevjerni naraštaj, morao je umrijeti u pustinjima svoje nevjere.
Morala se zato skinuti “sramota Misirska”. Moralo se desiti obrezanje i promjeniti taj robovski mentalitet u jednom narodu, koji je vjekovima bio pod pritiskom, pod nevoljom, pod terorom. To robovanje je stvorilo kod mnogih jedan stav inferiornosti i nesigurnosti, nevjere da se uopšte može živjeti slobodno i izobilno u svojoj zemlji, živjeti od svog rada, u miru i blagostanju.
Razumio je to ovaj mladi vođa svoga naroda, na nivou državničke intuicije je prepozao pravce djelovanja. Razumio je da ako je Stara Crna Gora, na maloj i nepristupačnoj teritoriji nalazila u sebi snage i prkosa da odolijeva osmanlijskom carstvu, nije i preostala većina naroda koja je živjela po varošima ostalim okupiranim teritorijama, koje danas pripadaju Crnoj Gori. Većina gradskog življa i neki bogatiji sloj, imao je dosta nizak nivo nacionalne samosvjesti i samopoštovanja, živio je u jednom mirenju sa sudbinom, u nepotizmu, korupciji ili kohabitaciji sa okupatorima.
Varamo se ako mislimo da je Nikoli bilo lako motivisati narod na borbu za slobodu. On je trebao narod obrezanog srca, koji će biti kadar da uđe u najvažniju bitku u svojoj novijoj istoriji, a to je bitka stvaranja jednog modernog, civilizovanog i slobodnog društva, posvećene crkve i jake države.
Jer sloboda je teška, a ropstvo je lako. Sloboda traži da izađeš iz komfora (zvuči paradoksalno) robovanja ili partizanskog vojevanja i uskočkog sistema ratovanja i otimanja. Sloboda traži pravdu i zakone, da preuzmeš odgovornost za svoja djela i život svoga plemena. Nekima je lakše presretati karavane i bajonetima otimati, nego živjeti od svoga rada. A nova država i sloboda je zahtjevala upravo da se uvedu zakoni i da svi počnu drugačije da žive i privređuju, da plaćaju poreze i žive u miru sa dojučerašnjim neprijateljima.
Sloboda je veliki blagoslov, ali i odgovornost. Sloboda je put u neisvjesnot, put kroz pustinju nezavisnosti, oskudice, odbačenosti, ali i samobitnosti, u kojoj ima malo prijatelja u svijetu a mnogo neprijatelja (vanjskih i unutrašnjih), tih gladnih hijena koje bi da proždru jednu malu i mladu naciju u nastajanju.
Sloboda je poziv da položiš svoj život za nju, za neke buduće naraštaje i vrijeme u kojem tebe neće biti. Zato sloboda nije za kukavice, nije za nevjernike, nije za kalkulante i kompromisere. Ona je samo za hrabre i strastvene ratnike, oslobođene u Duhu, kao što je bila naša junakinja.
Da bi se to desilo svaki ropski mentalitet, svaka nesigurnost i zazor, činom krštenja, morao je da spadne. Jer taj zarobljeni um nije u stanju da sagleda Božiju ljubav, da mu povjeruje da je On kadar da ih dovede u blagostanje, u mir, u prosperitet, u "zemlju gdje teče med i mlijeko, gdje neće sirotinjski jesti hljeba i gdja će živjeti u kućama koje nijesu gradili i jesti od vinograda koje nijesu sadili".
Zato su slobodni ljudi rijedak cvijet na ovome svijetu. Jer i na kamenu katkad nikne cvijet, i tada je najljepši. A najljepši među tim cvjetovima bila je princeza Jelena, koja je rošena i krštena u sudbonosnom trenutku za njen narod. Tome cvijetu su se divili najglamurozniji dvorovi tadašnje Evrope, koji su imali privilegiju razgledati raskoš mnogih "vrtova" poznatog svijeta. Ali nijedan nije mirisao unutrašnjom slobodom i karakterom kao ovaj sa cetinjskog ljutog krša.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR