Jelena, sluškinja Božija (V)

Feljton Antene M

Piše: Lav Lajović, prezviter Crnogorske pravoslavne crkve

Zaista, samo rijetki su sposobni da prihvate sa radošću iskušenje koje donosi sloboda. Oni primaju silu Milosti Božije za nadnaravni život i život podviga.

Koji ne bježe od suočavanja sa nevoljom i iskusenjem, jer znaju da nema slobode ako se bježi od pustinje. Jer sloboda je jedna mnogo uzvišenija pustinja od one pustinje koje donosi ropstvo.

To je Jelena znala gledajući svoga hrabroga oca kako se sprema za “Veliki rat”.

Velji rat, kako su ga Crnogorci zvali, je bio prava pustinja slobode, onaj osjećaj snažne ugroženosti male vojske pred nadmoćnom imperijom, kao jagnje koje je poslano među vukove.

A zar nije svaka pravedna bitka isto kao ono Hristovo poslanje, ona plemenita misija da se položi život za prijatelje stvoje, da se poniznošću i požrtvovanjem služi Bogu i ljudima.

Taj karakter jagnjeta koje se prinosi na žrtvu, on se dobija krštenjem u ime Oca, Sina i Svetoga Duha, i na taj karakter smo svi pozvani da ga izgrađujemo. Oduvijek je to bila "ludost" u svijetu velikih ratova, a i danas u vremenu velikih prevara, kada svi koji se bore za profit i vlast hoće da prožderu ono "slabo i nevino".

Jelena je bila prva stanovnica slobodne i nezavisne Crne Gore, ponosna podanica Kraljevine njenog plemenitog oca.

Kraljevine u kojoj stanuje sloboda i u kojoj će moći da kaže i da živi istinu. Ona je to i činila i istini se pokoravala. Nijedan građanin, činilo se, pa ni njena braća prestolonasljednici, a još manje njene starije sestre, nijesu imali taliko hrabrosti da stanu pred Kralja da mu iznesu svoj stav i kažu istinu, kao što je umjela i smjela princeza Jelena.

Jelena je bila djete novog mentaliteta, ikona slobodne i moderne Crne Gore koja se upravo rađala. Samo takav promijenjeni duh je bio spreman da živi pustinju slobode i pobjeđuje onaj strah od oskudice da kada svoje daješ drugima nećeš osiromašiti i umrijeti.

Ili onaj lažni strah da kada služis drugima da ćeš izgubiti sebe i svoje dostojanstvo jer si bogata i moćna kraljica najveće svjetske sile.

Ovaj duh je pokazala od samog djetinjstva do kraja svoga života.

Princeza Jelena, kao četvorogodišnja djevojčica, bila je svjedok strašnog rata koji je tada zadesio njen narod. A sve to propraćeno jednom ličnom porodičnom tragedijom, jer je iste godine knjeginja Milena rodila djevojčicu Sofiju, koja je živjela nepunu godinu dana i umrla u tom olujnom ratnom vremene, punom zebnje i neizvjesnosti. Mala Sofija je umrla dok su je krstili.

Tako je Jelena u ranom djetinjstvu spoznala bol koji je zadesio njenu porodicu i njen narod. Previše za ovo malo srce koje se sa smrću vrlo mlada suočila.

Sa fronta su počeli da pristižu ranjenici pa se zbog toga na malom trgu ispred knjaževog dvora podigla poljska bolnica, gdje je knjeginja Milena tokom čitavog rata, uz pomoć drugih žena, prikupljala pomoć za žrtve rata.

Aktivno se bavila radom u Crvenom krstu. Mala Jelena se mogla ugledati na svoju majku, koja je bila ozbiljna, jednostavna žena u ponašanju, imala praktičan duh, a iznad svega uživala u porodičnom životu i pomaganju nevoljnima.

U svom eseju o Jeleninim dobročinstvima, Bosiljka Čelebić-Mitrović zapisala je sljedeće:

"U te poslove pomaganja knjeginja Milena je uključila i svoje kćerke, čak i najmlađu Jelenu, koja je imala melanholičan majčin karakter. Ova je slijedila njen primjer i velikodušno uzela učešće u svim tim poslovima. Nije željela da ostane po strani, već je htjela da radi što i sestre.

Noću je ostajala da sjedi pored ranjenika vodeći računa da je uvijek tu ako se koji uznemiri i zatraži pomoć. Željela je da bude od koristi pa je tako malena sjedjela nepomično i čekala da je neki pozove. Znala je da tako satima sjedi u besprijekornoj tišini i da klati nogama i udara petama u sanduk samo da slučajno ne bi zaspala.

Njeno udaranje potpeticom primijetio je jedan ranjenik i pozvao je da dođe kod njega. Kada joj je kazao da je žedan bila je sva ponosna i zadovoljna što je konačno dobila neko zaduženje, pa je hrabro otrčala do centra male bolnice da bi prenijela poruku i donijela vode bolesniku.

Jedne noći prolazeći tuda njena baba Stana, očeva majka, primijetila je kako pospana i prozebla nepomično sjedi i pozvala je da ide kući. Međutim, Jelena nije htjela da napusti svoju dužnost. Tada je stara knjeginja zatražila ''da joj se donese pokrivač''. Potom je polegla unučicu na dušek i dopustila joj da nastavi svoje malo čudesno djelo pomaganja. Jelena nije osjetila da se uspavala i da su joj noćni sati prošli u snu. Kada se probudila već je bio dan a guvernanta joj je ponudila šolju mlijeka i hljeba. Jelena je bila srećna: nije napustila "svoje mjesto”.

Jelena je u svojoj maloj duši nosila sjeme tog karaktera jagnjeta ali i zračila tom plemenitošću kao predukusom te slobode koja ima doći. Slobode kojoj je sveta tuđa sloboda.

Slobode koja poštuje i voli ljude, ali se ne stidi i ne spušta pogled pred tiraninom i pred zastrašivanjem, jer joj je čista duša i jer je hrabra. To je ono stanje duše koja osjeća drugu dušu, proniče je i sagledava. Ali i ona hrabrost koja se odvažuje da u toj slobodi živi i pusti druge da žive. Jer za slobodu treba imati kuraži.

Ipak, kroz cijeli njen život, narednih 70 godina pokazeće se da je to sloboda koja je svjesna da će joj svaka izgovorena istina donijeti krizu i nesigurnost, odnijeti nekog prijatelja slabog karaktera i donijeti neprijatelja čvrste volje. Ova mala djevojčica, staće uz nevoljnike i ranjenike i u Mesini, i tokom Prvog i tokom Drugog svjetskog rata.

U jednoj reportaži koju je u Korijere dela Sera, 19.jula 1940.zapisao novinar Ugo Ojeti, piše:

“Otići na ručak kod kraljice bio je izuzetan događaj za jednog rimskog princa. Za siromašnog iz zone Salarije to je bila uobičajena stvar... Kraljica u svojoj vili servira 350 porcija za nevoljnike. Obilazi ranjenike. Obučena je u sivo i crno. I šešir je sivo-bijeli. Popriča sa bolničarkom i uputi se u salu.

Govori lagano i tihim glasom. Ljubazno i kratko se osmehivala: to je više svjetlost očiju nego poreti lica. Još nije ušla u bolničku sobu, a oko sebe je već stvorila onu atmosferu poštovanja, naklonosti i očekivanja koja vlada u polutami sobe jedne bolnice. Prije nego što bi išta uradila pitala bi ranjenika: Kako ste? Od kada nemate novosti od kuće?”