CRNOGORSTVO – Od Njegoša do naših dana (9)

Piše: Vladimir Jovanović

U članku „CRNOGORSTVO u novom Jugoslovenstvu: Nacionalizam Milovana Đilasa” – objavljen je 1985. u američkome časopisu „Modern Age” – istoričar dr Denis Rajnharc veli da je „od skromna Crnogorca seljačkoga porijekla, kroz evoluciju u lidera, disidenta i pisca, Đilas doživio razvoj događaja u kojem se ogledao rast Jugoslavije i integracija u nju pojedinačnih južnoslovenskih područja, posebno Crne Gore”.

„Razvoj Đilasova nacionalizma je od suštinskog značaja za njegovo intelektualno sazrijevanje”, navodi dr Rajnharc. „Tako, počevši od romantična CRNOGORSTVA i SRPSTVA u međuratnome periodu, Đilasove ideje nastavile su se ka KOMUNIZMU i TITOIZMU. Na kraju, u neslaganju, stigao je do onoga što se može nazvati NOVIM JUGOSLOVENSTVOM”.

Ostavši bez vlasti – popljuvan 16. i 17. januara 1954. na Trećem (vanrednom) plenumu CK Saveza komunista Jugoslavije i nakon njega od partijskih drugova Crnogoraca, izolovan od Crne Gore, napušten u Beogradu – odrekao se javno CRNOGORSTVA, najprije optirajući za Jugoslovenstvo, pa za Srpstvo. Ni tada, ni bilo kada, Đilasa pravo Srpstvo nikada nije prigrlilo.

Još 1957. – kad je Đilas zbog kritike jugoslovenskoga stava neutralnosti povodom sovjetske invazije kojom je ugušena revolucija u Mađarskoj osuđen na tri godine zatvora – iz emigracije, jedan srpski autor je pisao:

„Tu skoro, pre neku nedelju, bilo je u Beogradu suđenje Milovanu Đilasu, ocu i kumu crnogorske narodnosti u isti mah. I kad su čitane generalije optužnice, on je skočio, kao vatrom oparen, i tražio da se to ispravi: da NIJE CRNOGORAC, NEGO JUGOSLOVEN. I sud je, kako saopštavaju strane novine, učinio ispravku. To je protivno stalnoj praksi kod javnih akata. No, daleko veći kuriozum je u tome što Đilas demantuje sebe: on se odriče CRNOGORSTVA, ali u isto vreme ostaju njegovi zakoni koji to odricanje svakome drugome zabranjuju”.

Sahranjen je Đilas 24. aprila 1995. u rodnome selu Podbišće, na lijevoj obali Tare, kod Mojkovca. Okupilo se nekoliko stotina ljudi. „Crnogorci su u Đilasu, na groblju u Podbišću, viđeli Crnogorca, Srbi – Srbina. Đilas ih je spajao i razdvajao na svoj način”, zapisaće Borislav Jovanović. „Svako je mjerio svoje ćutanje, njegov sadržaj, svoju riječ i pogled. Oko mrtvog Đilasa bila je prikrivena, žestoko podijeljena Crna Gora”.

Tužila je i Kosa Novaković, iz obližnje Štitarice:
„Milovane!
Grdna rano,
bez prebola...
Nekad glavo Crne Gore!”

„Neko je – u trenutku kada je pominjala narodne heroje – viknuo, bolje reći dreknuo: ‘A, ćuti tu, prekini više!’“

„Tužilica kao da to nije ni čula. Nastavi sa svojom tečnom, lirskom, melodijom koju raznosahu udari vjetra. Malo poznatih lica. Iz crnogorskoga političkog establišmenta – niko. Ništa ni od nekih očekivanja da će govoriti neko u ime boraca Narodnooslobodilačkog rata”, zapisuje Jovanović. „Na sahrani je rečeno da ukop uz vjerski obred ‘nije bila Milovanova oporuka, već želja sina mu Alekse’“…

Još u dječačkim godinama – rođen je 1911. – na Đilasa, u Podbišću, te u Kolašinu, Beranama i Bijelome Polju kao učenika, neizbrisiv trag ostaviće 1918. i događaji neposredno nakon nje. Istraumatizirani dječak svjedoči nacionalnoj drami Crne Gore, ali, posljedično – i „bjelaško-zelenaškome” razdoru u svojoj poriodici.

Otac, Nikola Đilas, nosilac Obilića medalje, pogazio je zakletvu crnogorskoga oficira i pristupio okupacionim trupama Kraljevine Srbije. U memoarima, objavljenim u inostranstvu 1958, Milovan Đilas piše da se „s ocem, u stvari, dogodilo što i sa većinom crnogorskih glavara – on je bio protivnik Ujedinjenja”. Ali, „ni sa kakvom dovitljivošću nije se moglo grijati na dvijema vatrama; BIRAJUĆI IZMEĐU UVJERENJA I BOLJEGA ŽIVOTA, VEĆINA SE ODLUČILA, PA I OTAC, ZA OVO DRUGO”.

Nikola Đilas – komandir 11. čete 2. bataljona 2. žandarmerijske brigade u Kolašinu – učesnik je progona crnogorskih boraca Za Pravo, Čast, Slobodu i Nezavisnost Crne Gore – uključujući i masivne srpske operacije u kojima su ustanička Rovca bombardovana, zapaljena, a stanovništvo izloženo zločinačkim represalijama i djelimičnoj internaciji. „Ni moj otac”, piše Milovan Đilas, „nije mogao izvrdati da ne učestvuje u pohodu na Rovca”, mada, tvrdi, „lično se nije isticao surovošću”, a „zbog rovačkoga pohoda uvijek ga je pekla savijest”.

Ta „rovačka pobuna i borbe sa komitima”, pisao je, „unijeli su RAZDOR I NEMIR I U NAŠU KUĆU, KAO DA SE I ONA PODIJELILA NA BJELAŠE – PRISTALICE UJEDINJENJA, I ZELENAŠE – PRISTAŠE NEZAVISNOSTI CRNE GORE I KRALJA NIKOLE”.

„Otac nije ubijedio ni svoju porodicu da je iskreno prihvatio uvjerenja koja mu je služba nametala, a kamoli druge, svoje starješine i satrudnike”. I zaista, Vasilija-Vaja Đilas, rođena Radenović, Milovanova majka, bila je jatakinja Todoru Duloviću, vođi komitskoga pokreta na području savremene Opštine Mojkovca.

Todor Dulović se odmetnuo, navodi Đilas, nakon što mu „u Bijelome Polju, nasred pijace, nekakav srpski podoficir skide s glave kapu na kojoj je bio inicijal crnogorskoga kralja ‘H.I.’ tj. Nikola Prvi; Todor se odmah podžombao s podoficirom i smrvio mu petom kokardu njegova – srpskoga kralja Petra; žandarmi su pojurili da ga uhvate, ali im je ovaj umakao”.

Iako je – Đilas piše – „u drugim krajevima bilo glasovitijih odmetnika od Todora – [Petar] Zvicer [Milutin-Mujo] Bašović i drugi”, „Todor se od mnogih, a možda i od svih, odličio time što nije ni u čemu bio surov i nečovječan, iako je pobio mnoge ljude – špijune i žandarme; nikad se nije ostrvio”.

Sa svojom grupom u kojoj su komiti iz mojkovačkih sela – Radojica Orović (Štitarica), Boško Boričić (Podbišće), Mihailo Mišnić-Milikić (Bjelojevići), Mojaš Tomović (Lepenac), te iz drugih krajeva – poput Draga Prelevića, Radonje Pešića, Radomira Ivezića, etc. – Todor Dulović znao je usred noći pokucati na vrata kuće Đilasa u Podbišću, na konak i večeru.

„Otac je mogao slutiti da su komiti dolazili našoj kući. A naročito Todor sa družinom, iako je otac komandir žandarmerije u srezu. Izgleda da je ocu neko nešto prebačio oko toga. Usred noći, on je dojurio na konju, sam-samcit iz Kolašina. Odmah je NASRNUO NA MAJKU DA SE SJARANILA S ODMETNICIMA, PSUJUĆI JE I RIŠKAJUĆI JE ČIZMAMA. Odrekavši se svojih potajnih pogleda, već zakrvljen s odmenticima, otac je sada išao do kraja. PODIVLJAO, OĆERAO JE MAJKU IZ KUĆE. S NJOM SMO SE I MI ĐECA NAŠLI U ŠUMI, NA SNIJEGU, U RIDANJU I SUZAMA”.

„Kad je otac otišao, svi smo se vratili kao da ništa nije bilo”. I mali Milovan Đilas je jatak Todoru Duloviću i njegovoj grupi. „Komiti su i dalje dolazili”, zapisao je, „ali rjeđe i skrivenije; SAD TO SVI KRIJEMO OD OCA, DOGOVORNO BEZ DOGOVORA”.

Sklonosti Đilasa iz dječaštva ka onovremenim „zelenašima”, vjerovatno je doprinio i Teofil-Tofil Radenović, njegov ujak – brat majke mu Vasilije. U lokalnim predanjima, Teofil, inače vrsni lovac, osobito se istakao kao neustrašivi izviđač crnogorske kraljevske vojske u Mojkovačkoj bici iz 1916. godine. Obreo se nakon 1918. u Gaeti, koja je, piše Đilas, „bila centar crnogorskih izbjeglica, okupljenih oko kralja Nikole”. I Teofil je „prišao onima koji su bili za Crnu Goru kao samostalnu državu”. Kada se vratio u Crnu Goru, imao je oko 45 godina, „ali vlasti su bile nepovjerljive prema njemu”.

„Sumnjali su da se vratio sa skrivenim namjerama”, bilježi Đilas, „i pozvali su ga u sresko načelstvo. Tamo ga je pisar Adžić, poznat kao veoma bezobiziran i kao uporan i vješt u proganjanju komita i njihovih jataka i zelenaša, šamarao, udarao nogama i vrijeđao”.

K tome, Draguna i Milosav Ćetković, tetka i tetak Milovana Đilasa, iz Bakovića kraj Kolašina – kod kojih se s jeseni 1921. nastanio radi školovanja, takođe su jataci Todora Dulovića: „Tu se [Todor] ośećao dosta sigurnim, jer bi se teško iko dośetio da će on boraviti tako blizu grada”.

No što je sa ocem Milovana Đilasa?

Dječiji strah da mu komiti, koje simpatiše, ipak, ne ubiju oca, potrajaće godinama i vjerovatno ostaviti na Đilasa traume, bez kojih je nemoguće sagledati kontroverze, nedorečenosti, zapravo totalne obrte u njegovim tumačenjima CRNOGORSTVA.

„Jedne ljetnje večeri, dok smo smirivali goveda, petnaestak naoružanih ljudi izbiše iz šume i krenuše k našoj kući. Brat potrča da obavijesti oca, a za njim u trk najodaniji drug i pomoćnik Todora Dulovića – Radojica Orović, mladić sitan i živ kao oganj, rumen i crnomanjast. Otac je istrčao na stepenice s revolverom u ruci, ali Radojica mu doviknu da se ne plaši i ne puca”.

Koji je od Milovanove braće tada potrčao da upozori oca – stariji Aleksa-Bećo ili mlađi Milivoje? Igrom sudbine – tipično crnogorske – pomenuti Radojica Orović, presudiće Aleksi Đilasu. Po Aleksi će docnije Milovan dati ime svome sinu. U noći 2/3. novembar 1941, Aleksa-Bećo Đilas, komunista, član štaba Komskoga odreda, nakon uspješna napada mojkovačke partizanske jedinice na stražu i most na Ribarevini, samoinicijativno se izdvaja i sa nevelikom pratnjom napada na grupu „zelenaša” Radojice Orovića u Slijepač Mostu i – u tome sukobu jedini gine. Sasvim slučajno, na Slijepač Mostu je u grobnici već ležao Todor Dulović...

Vratimo se događaju dvadesetak godina ranije – kada u dvorište kuće Đilasa u Podbišću upadaju Todor Dulović i Radojca Orović sa petnaestak drugih komita. „Otac je sad bio u dobrim odnosima s Todorom”, svjedoči Milovan Đilas. „Ali, protiv oca je oglašeni rovački komita Milovan Bulatović. Izgleda da je Todor radio na tome da izmiri oca i Milovana. I doista, te noći se sastadoše u našoj kući Todor, Milovan, petnaestak komita i moj otac. Otpoče duga, mučna raspra među njima”.

Milovana Bulatovića, rođena 1900. godine, opisuje Đilas kao „plavuškasta momka, grubih crta, krupne glave”, „bio je i za seljačke pojmove markantno građen, od komada”. „Govorio je malo i zaobilazno. Smijao se još rjeđe i preko volje. Pričalo se da je vjeroloman i surov. Ovo drugo je i bio. Bio je on čovjek velike i divlje hrabrosti i izdržljivosti”.

„S revolverom u džepu, OTAC SE PRAVDAO PRED KOMITIMA, koji su ga zapitkivali čas ovo, čas ono – a u stvari pred mučaljivim Milovanom [Bulatovićem]. Otac nije bio”, tvrdi Milovan Đilas, „ni uplašen, ni zbunjen. Ali mu je bilo stalo, očito, da se sve mirno svrši. Na momente, razgovor bi dugo lebdio na ivici – da se pretvori u obračun ili izmirenje. RIJEČI BI ZAMIRISALE NA BARUT I KRV, DA POSLIJE NEKOLIKO TRENUTAKA DOBIJU NEKU SRDAČNIJU LJUDSKU BOJU. Iako đeca, JA I BRAT SMO SE DOGOVARALI ŠTO DA ČINIMO AKO NAPADNU OCA. Brat je smjerao da dograbi nečiju pušku, a ja… Todor je posredovao, ali rijetko, na takav način da se činilo, ponekad, kako drži stranu Milovanu. Bio je on pošten i pravedan: ako bi se uvjerio da otac zaslužuje smrt, prvi bi pušku podigao”.

„Izmirili su se kasno u noći. Sve dotad niko nije komite ničim počasttio. A onda je otac podviknuo i ubrzo su se gomile telećega mesa i rakije prosipale na sve strane. Ali, IZMIRENJE S KOMITIMA NIJE I SMIRILO OCA. Tek tada u njemu kao da su popuštile nevidljive opruge i počela da ga raspinje neka nemirna sila, goneći ga da uludo rasiplje i svoju i našu snagu”.

Strah od iznenadnih komitskih osveta – nije bezrazložan. Đilas piše da su u obližnjem selu komiti „upali u kuću jednoga seljaka, za koga su vjerovali, možda i s pravom, da je opasan špijun. Počeli su da piju i jedu. A dok su se tako gostili, njega su polako okretali na ražnju, uz ognjište”. Kod Umukla Vira, blizu Kolašina, „pobili su desetak vojnika, koji su tuda mirno prolazili”.

„Komitstvo je”, tvrdi, „opadalo brzo, ostavljajući za sobom krvave i nejasne tragove – kao da su komiti, ginući junačno i tonući u sve grublja nasilja – i sami šćeli da zamrače ono za što su se borili”. Ali, priznaje, nije uvijek bilo tako. Đilas, krajem 1923, tada 12-ogodišnji učenik škole u Kolašinu, svjedok je pogubljenja heroja Milovana Bulatovića, kada se „na izvršenje kazne – strijeljanje, slegao grdni narod”.

„Malo pognut i blijed, ali mirna i čvrsta koraka, Milovan je pošao vezan između žandarma, ka raki iskopanoj ukraj grada”, a „kada se našao vezan za kolac, nad rakom, gledajući otvoreno u niz puščanih cijevi – nije dao da mu oči zavežu. On je najednom dobio volju da se oprosti od svoje zemlje. Iz punih grudi uzviknu: ‘ZBOGOM CRNA…!’ Htio je reći: ‘ZBOGOM CRNA GORO!’ Ali nije stigao da dovrši – plotun ga je na toj riječi preśekao”.

U rano proljeće 1923. gine i Todor Dulović. „Bio je pošao u Vasojeviće, da sveti nekoga svoga pobratima”, veli Đilas. „Zanoćio je u kući pobratimova brata, taj ga je i izdao policiji i stavio mu u piće opoj”.

„Todor je zaspao u sobi. Radojica Orović zaspao je u predsoblju – žandarm ga nije ni primjetio kad su zapucali na Todora. Od plotuna se ugasila lampa. Radojica je jurnuo u mrak, ali su ga u hrvanju živa uhvatili. Žandarmi su ušli unutra. Izrešetan mecima, Todor je bio živ, iako u nesvijesti. Počeli su da pucanju u njega i da ga bodu bajonetima. Ali on – pričali su – nije htio da umre. POTPUNO SU GA ISKASAPILI, NIJE IMALO OD NJEGA ŠTO U ZEMLJU DA SE BAČI”.

U Kolašinu, mladi Đilas u junu 1924. gleda kad sa Bjelasice spuštaju leš na prevaru ubijena komite Draga Prelevića, oficira, još jednoga od onih kojima su on, njegova braća i majka u Podbišću jatakovali. Prelević je, prema službenim izvještajima, ubio 48 Srba, a srpska štampa je tada objavila da je „ubijen najveći crnogorski odmetnik”. Žandarmi su ga, svjedoči Đilas, donijeli „vezana za dvije motke, kao na nosila, koje je vuklo mršavo brdsko kljuse; glava mu se, pozadi, klimatala, po džombavome putu – ni mrtva mira nemajući”.

„Ova grupa se zaustavila iznad groblja, na pustoj poljanici, i tu istovarila lješinu. U tom času pljusnu kiša, svijet se razbježa, a hajduk [Drago Prelević] osta sam na poljani, u prljavu i podrtu odijelu. Bio je malen rastom, lijepih crta, plave kudrave kose i bradice. Metak, ušavši s potiljka, razbio mu je lobanju – poveći komad od nje izgubljen je neđe usput”.

„Kad kiša uminu” – pisao je Đilas o svome traumatičme odrastanju u krvavoj Crnoj Gori – „pojaviše se odnekud dva Ciganina i počeše da kopaju raku. Oni ne bjehu gotovi, a kiša poče opet. U onako mokru i glibavu raku bačiše odmetnika i zatrpaše, bez sanduka, čak i bez opijela – niko da mu poželi ni crnu zemlju laku. DVA DANA KASNIJE DOŠLA MU JE SESTRA. IZDALEKA SE ČUJE KAKO KUKA I NARIČE, U PUSTU POLJU, NA SAMOTNOME GROBU”…

Devet godina kasnije, Đilas sa grupom komunista u Beogradu planira da iz protvora nasilnom, oružanom akcijom oslobodi jednoga bivšega crnogorskoga komitu. U pokušaju sagledavanja kontroverzi Đilasove političke ličnosti, 1973. američki magazin „The New Leader” naglašava da će upravo taj događaj „označti ključni trenutak u njegovome razvoju kao komuniste”.

Još jednom igrom sudbinom, dvojica Crnogoraca – taj bivši crnogorski komita, potonji komunistički lider, i Đilas, budući komunistički lider – u različitim okolnostima, nezavisno jedan od drugoga, postaće, svako na svoj način, najveći unutrašnji, partijski rivali koje je Tito, tvorac druge Jugoslavije, ikada imao. I o tome u sljedećem nastavku…

(Ovo je sadržaj emisije „Dopunska iz istorije", koja je na programu Radija Antena M poneđeljkom od 17,30)

(Nastavlja se)

CITIRANA LITERATURA: „Ubijen najveći crnogorski odmetnik”, „Politika”, br. 5792, Beograd, 1924, str. 5; Lazo M. Kostić, „Srbija ili Jugoslavija – politička studija”, knj. 1, Hamilton, 1957, str. 97; Milovan Djilas, „Land without Justice”, Njujork, 1959, passim; Thomas J. Butler, „Remembrance of Politics Past: Memoir of a Revolutionary by Milovan Djilas”, „The New Leader”, Njujork, 14. maj 1973, str. 22-24; Nikola N. Tomić, „Crna Gora pod okupacijom”, Holivud, 1978, str. 96; Dennis Reinhartz, „Montenegrinism into a New Yugoslavism: The Nationalism of Milovan Djilas”, „Modern Age”, Vol. 29-30, Čikago, 1985 (summer), str. 233; Miloš-Mido Milikić, „Mojkovac, ratna i revolucionarna prošlost”, Mojkovac, 1983, str. 117-122; Borislav Jovanović, „Sa sahrane Milovana Đilasa, „Matica”, br. 46, Cetinje–Podgorica, 2011, str. 326…