Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

CRNOGORSTVO – Od Njegoša do naših dana (14)

| Postavio/la: Antena M

CRNOGORSTVO – Od Njegoša do naših dana (14)

Piše: Vladimir Jovanović

„CRNOGORCI su u novoj Jugoslaviji obnovili svoj politički subjektivitet, a stvaranjem CRNOGORSKE REPUBLIKE, jednake Srbiji, otvorene su mogućnosti za stabiliziranje – pa i kreiranje, tamo gdje ga nije bilo ili je bio slab – CRNOGORSKOG NACIONALNOG IDENTITETA. Njima je socijalistička Jugoslavija vratila ono što je predratna Jugoslavija negirala: postojanje CRNOGORSTVA kao političke činjenice. Kao najmanji jugoslavenski narod, Crnogorci su u većoj mjeri od drugih malih naroda, uživali povlasticu natprosječne zastupljenosti: iako 15 puta manji narod od Srba – i unatoč tome što se velik broj Crnogoraca smatrao Srbima – u saveznim su institucijama bili predstavljeni (gotovo) jednakim brojem glasova kao i Srbi”.

Ovo je opšte mjesto postjugoslovenske istoriografije. Konkretno, ispisao ga je dr Dejan Jović, po vlastitoj tvrdnji Hrvat-Srbin. Je li CRNOGORSTVO starije od Jugoslavije? Ispada da nije, te da će tek u Jugoslavijama Crnogorci postati – Crnogorci. Identične zamjene teza zastupljene su i u nekim radovima savremene istoriografije u Crnoj Gori.

„Crnogorski nacionalni identitet” u Jugoslaviji od 1945. je definisao Milovan Đilas, tada 34-ogodišnjak, sa kvalifikacijama nesvršena studenta književnosti. Tvrdi da su Crnogorci po porijeklu i u osnovi Srbi, ali docnije su izgradili vlastitu nacionalnost. Na kojim konkretnim dokazima se Đilas temelji? Nije naveo niti jedan.

Objavljen na stranicama partijskoga glasila „Borba”, članak „O crnogorskom nacionalnom pitanju” je šablon krivotvorina, ignoranstva, propagande. Ako ne volens-nolens i svojevrsna doktrina pripreme utapanja Crnogoraca u jugoslovensku naciju – onda barem u „bratstvo-jedinstvo”, „jugoslovensko socijalističko zajedništvo” u kome, navodno, nacionalne posebnosti neće biti važne.

Međutim, Đilasov članak i nije pisan sa ambicijom da postane neprikosnoveno štivo komunistima za tumačenje crnogorske nacije. Takva će svojstva naknadno pridobiti. Đilas je, sa prerogativima ličnosti br. 4 Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) i saveznoga ministra za Crnu Goru, članak pisao u banalnoj dnevno-političkoj polemici sa predstavnicima ostataka Demokratske, Jugoslovenske republikanske i Narodne seljačke stranke – predratnih srpskih partija čiji su lideri, Milan Grol, Jakov-Jaša Prodanović, Dragoljub Jovanović, sa nekolicinom svojih saradnika, prihvatili kolaboraciju sa komunistima i ušli u saveznu, i-ili vlade Srbije i Crne Gore. Oni, ili njihovi saradnici, pokušavali su da uvijenom retorikom ospore pravo Crnogorcima na naciju koje im komunisti velikodušno priznaju.

„Đilas nije krio svoje nezadovoljstvo, i o tome je pisao u ‘Borbi’”, navodi u memoarima Dragoljub Jovanović, „što Jaša Prodanović, Nedeljko Divac i Grol nisu priznavali da postoji posebna CRNOGORSKA NACIJA”.

Đilas je tvrdio: „Koji su argumenti protivnika (i onih koji se kolebaju i kojima nije jasno) protiv prava Crnogoraca na federalni položaj, protiv posebne CRNOGORSKE NACIONALNOSTI? […] Crnoj Gori (za sada!) treba dati federaciju [status jedne od federalnih jedinica] iz političkih razloga, ali ne treba - ne dao bog! – govoriti o posebnoj nacionalnosti. Federaciju – kao privremenu mjeru – dati dok se Crnogorci ne stišaju, dok ne izžive svoju posebnu državnost koju su imali, dok se ne oslobode snažnog provincI[j]skog osjećanja. Za ljude ovih shvatanja federalni položaj Crne Gore već unaprijed je smišljen kao manevar, kao privremeno zlo koje se mora trpjeti zbog ‘komunističkih zabluda’ i ‘tvrdoglavosti’ komunista koji ‘izmišljaju’ nacije i guraju, za sada, na cijepanje, slabljenje Srpstva, jer se boje hegemonista kao djeca bauka i u svemu vide prste starih režima i partija, povampirivanje hegemonizma. Ti ljudi vele: neka sad bude federacija, neka je đavo nosi, a istovremeno napominju – da NE BI TREBALO UPOTREBLJAVATI NAZIVE: CRNOGORSKI NAROD, CRNOGORSKA NACIJA. Ovo shvatanje, MAKAR BILO I DOBRONAMJERNO, NIJE NI DOBRO NI PRAVILNO”.

„Mi komunisti nijesmo za federalnu Crnu Goru ni iz kakvih ‘političkih’ razloga (tj. iz potrebe za privremenim manevrom) niti mi – cijepamo Srpstvo”, objašnjava Đilas. „Mi smo za to, jer smo uvjereni, znamo da to hoće CRNOGORSKI NAROD, a on to hoće jer se OSJEĆA, JER JESTE NEŠTO POSEBNO, POSEBNI, DRUKČIJI ‘SRBI’ OD SVIH SRBA – CRNOGORCI”.

Kao disident, svakako rezigniran što nikakvu podršku nije dobio iz Crne Gore u sukobu sa Titom i partijskim vrhom, Đilas se do kraja posrbio, opozvavši svoje ranije stavove o crnogorskoj nacionalnosti, Ipak, njegova doktrina, sa neznatnim modifikacijama, ostaje na snazi i nakon što su ga smijenili s vlasti početkom 1954. godine.

Interesantno je jedno, našoj javnosti nepoznato, otvoreno pismo, koje je 1970. u emigraciji publikovao dr Živko Topalović, Srbin, svojevremeno među osnivačima KPJ, kasnije njezin disident, pa socijalista, a 1944. predśednik Centralnoga nacionalnoga komiteta Dragoljuba-Draže Mihailovića. To je pismo Topalović poslao Veselinu Đuranoviću, nakon što je u Titogradu 1968. održan „Simpozijum o crnogorskoj nacionalnoj kulturi i putevima daljeg razvoja” – prvi takve vrste uopšte.

Sa stanovništva tumača izvorne anticrnogorske doktrine KPJ, docnije i Ravnogorskoga pokreta, Topalović negira da Crnogorci kao nacija postoje i kritikuje stavove Đuranovića, šefa partijske organizacije u Crnoj Gori koji je pročitao glavni referat na pomenutome simpozijumu. Između ostaloga, reinterpretirajući Đilasa iz 1945, Đuranović tvrdi da crnogorska nacija – za koju naglašava da ima isto porijeklo kao i srpska nacija – ima zauvijek riješen status u federaciji socijalističke Jugoslaviji.

Topalović se, dakle, obraća Đuranoviću, pa kaže da je „Vaš zemljak Đilas pisao svoja tupava sočinjenija; ali i on Vas demantuje; i nije kasno uvideo šta je i za čiji račun radio”. „Jednoga dana ćete i Vi, kao i Đilas”, piše Topalović Đuranoviću, „kad Vas Tito ritne, tvrditi da ste Srbin i Crnogorac u isti mah. Samo, dotle ćete i Srpstvu i Crnogorstvu učiniti svojim neznanjem i titolistvom mnoga zla”.

Đuranović se, međutim, nakon pada s vlasti 1989, nije odrekao svoje nacionalnosti. Dakle, negirao je i projekciju Dobrice Ćosića, koji, dok komunizam traje, zapisuje u svojim dnevničkim bilješkama da Đuranović sa drugovima u Titogradu njeguje nekakvo i njemu neprihvatljivo CRNOGORSTVO.

„To CRNOGORSTVO”, veli Ćosić, „danas je politička stranka antisrpske i reakcionarne osnove; to će u Crnoj Gori imati pristalice sve dok pripadnost toj stranci bude donosila vlast, privilegije, neku dodatnu taštinu”.

Đuranović je, skupa sa Veljkom Milatovićem i Vidojem Žarkovićem, od kraja 1960-ih snažno uticao na „nacionalnu ideologiju” Saveza komunista Crne Gore, zapravo, zbrku stavova čija se apsurdnost ogleda u tome da, tumačeći marksizam, vjeruju kako će i crnogorska nacija, kao i sve druge, prelaskom u epohu komunizma – iščeznuiti! Doslovno, tvrdili su da će se „definitivnom realizacijom tog glavnog cilja” – kojem, navodno, teži i radnička klasa Crne Gore – „stvoriti društveno-ekonomski, politički, kulturni – dakle, svi potrebni uslovi ZA PREVAZILAŽENJE NACIJE KAO DRUŠTVENO-ISTORIJSKE KATEGORIJE”.

Vladajući komunisti Crne Gore su u potpunosti izjednačavali crnogorski i srpski nacionalizam. Sistematski su gušili slobodu i naučnih istraživanja koja, snagom provjerljivih arhivskih činjenica razgolićuju i besmisleno njegovanu Đilasovu doktrinu. Međutim, dok su srpski nacionalisti imali sigurne institucionalne pozicije u Beogradu i tamošnje nebrojene medije kroz koje su uvijek mogli plasirati svoje anticrnogorske stavove, stavljanje, od strane komunista Crne Gore, na indeks zabranjenih autora je za protagoniste crnogorskoga nacionalizma – nekolicinu javnih ličnosti iz oblasti kulture – znači i gotovo potpunu izolaciju, ali i obeshrabrivanje onih koji bi ih slijedili.

Tako su Centralni komitet SK Crne Gore i Sekretarijat Opštinskoga komiteta SK Titograd 9. januara 1973. usvojili dokument „Ispoljavanje nacionalističkih i drugih idejno neprihvatljivih tendencija u javnim glasilima i nekim kulturnim institucijama u Titogradu“, nazvan interno „Bijela knjiga“. Napravljen je popis i crnogorskih nacionalista kojima je za neko vrijeme onemogućena ili ograničena javna djelatnost. Bili su to: dr Pavle Mijović, književni kritičar i publicista Radoje Radojević, dr Vojislav Nikčević, dr Danilo Radojević, zatim dr Radoslav Rotković, dr Dragoje Živković, književnici Branko Banjević, Sreten Perović, Milorad Stojović, Jevrem Brković.

Na drugoj strani, Titu se vjerovatno ne može pripisati da je bio prikriveno neprijateljski raspoložen prema Crnogorcima. Objektivno, najmanja nacija u Jugoslaviji, čak i da je nesputano razvijala svoj nacionalizam, nije ga mogla ugroziti. Ali, nekakva je Titova podozrivost postojala. Naime, činjenica je da su mu upravo Crnogorci priredili velike nevolje tokom karijere lidera KPJ. A to su: obračun 1939. na život i smrt sa Petkom Miletićem, drama oko Rezolucije Informbiroa – koja, poznato je, ima posebne, masovne i zloćudne rezonance u Crnoj Gori, te koncepcijski sukob sa Milovanom Đilasom. S tim u vezi je i frapantan podatak da Tito nije obišao Titograd, śediše jedne od republika, punih 23 godine, tj. tek je u maju 1969. „došao, drugi put, u grad koji je ponio njegovo ime”!...

Sve u svemu, posmatrano u cjelini, ta jugoslovenska epoha, zapravo je u različitim formatima i anticrnogorska kalvarija. Trajala je od 1918. do 2006. godine. Dovešće CRNOGORSTVO, asimilacijama i izazivanjem bratoubilačkih podjela, na rub nestanka.

Prva Jugoslavija se u Crnoj Gori legitimisala okupacionom Vojskom Kraljevine Srbije, a druga oružanim formacijama KPJ – pobjednice u građanskome i ratu protiv sila Osovine. Naravno, ove vojske su imale vrhovne komande van Crne Gore. U oba slučaja, interesantno, nominalni vrhovni komandanti su im Karađorđevići: mada efektivnu vlast ima regent Aleksandar to je 1918. Petar I, a 1945. Petar II, koga je, makar iz taktičkih razloga, Tito od 16. juna 1944. priznavao za suverena.

Jugoslavije, dakle, nijesu baštinile legat istorijske Crne Gore. Karađorđevićevska Zetska oblast ili Banovina, odnosno, titoistička Narodna ili Socijalistička Republika ili posttitoistička Republika Crna Gora su surogati državno-pravne tradicije CRNOGORSTVA.

Mijenjajući kulturološke obrasce, ali očuvavši etničku homogenost i kolektivnu državotvornu memoriju, iskonsko CRNOGORSTVO je nastalo, egzistenciju, opstanak, obnovu i razvoj zasnivalo uvijek u nezavisnim knjaževinama, vladikatima i kraljevinama Vojislavljevića, Balšića, Crnojevića i Petrovića-Njegoša.

Niko od naših vladara ne planira utapanje CRNOGORSTVA u neku veću zajednicu u kojoj bi se gubila narodna samobitnost i neopozivi prerogativi državne suverenosti. Razgovori na konfederalnoj platformi – o carinskoj, vojnoj i diplomatskoj uniji nakon balkanskih ratova i uspostave zajedničke granice – sa Kraljevinom Srbijom su vođeni bez rezultata. Kada pobjedničke sile Antante, favorizacijom Srba, optiraju da se na dijelu i razvalina Austro-Ugarske, stvori južnoslovenska država, 7. oktobra 1918. – bezmalo dva mjeseca prije proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, dakle i prije tzv. Podgoričke skupštine – u toj dakle iznudici, kralj Nikola se iz egzila obraća proglasom „Jugosloveni!”

„Svečano izjavljujem da želim – a uvjeren sam da istu želju ima i sav moj vjerni narod u Crnoj Gori – da i naša mila Crna Gora bude sastavni dio Jugoslavije, da časno uđe u jugoslovensku zajednicu” – ali, poručuje stari kralj – „da se složimo i bratski uredimo u JUGOSLOVENSKU KONFEDERACIJU, u kojoj će SVAK OČUVATI SVOJA PRAVA, SVOJU VJERU, UREDBE I OBIČAJE, i u kojoj niko neće nametati prvijenstvo, već svi da budemo jednaki”.

Ostaće zapisane riječi kralja Nikole iz proglasa „Crnogorcima!” na Božić 1919, iz jedne vrste njegova političkoga testamenta:

„CRNA GORA JE CRNOGORACA. To je bilo, to će i biti!”

Jugoslavija je stvorena odnosno obnovljena neposredno po okončanju svjetskih ratnih sukoba. Stanovništvo Crne Gore, suočeno sa bolom za desetinama hiljada upravo poginulih, izloženo je doslovnome gladovanju i drugim teškim posljedicama austrougarske, odnosno, italijanske i njemačke okupacije.

Od utemeljenja, do svoga nestanka, Jugoslavije su nasilne i „ideokratske tvorevine” – od 1918. srpska, a od 1945. (i) komunistička. Poglavari tih država, autokrate koje su imale sve poluge izvršne vlasti u svojim rukama – Karađorđevići i Tito – nijesu birani ili potvrđeni na demokratskim izborima, niti su po ustavima ili u praksi za života mogli biti opozvani.

Takođe, Jugoslavije su nametnute od manjina: na nivou Jugoslavija Srbi nikad nijesu brojčano iznad apsolutne većine stanovništva; a komunisti – čije je predratno članstvo numerički marginalno – makar nastupali i pod promijenjenim partijskim imenima i sa stečenim monopolima 1990-ih na slobodnim izborima u većini republika su izgubili vlast.

Osnivanje i obnova Jugoslavije, dakle, nijesu u Crnoj Gori prethodno legitimisani slobodno izraženom voljom Crnogoraca. I Srbi i komunisti su u Crnoj Gori zabranjivali temeljna ljudska prava – slobodu govora i zbora. Srbi su ograničavali i slobodu štampe. A pod komunistima nezavisni mediji u Crnoj Gori nijesu ni postojali, niti su dozvoljavali ili tolerisali neki oblik organizovanja i djelovanja opozicije, makar u naučnim ustanovama – kao što je to u različitim intervalima bilo u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu ili Skoplju.

Takozvana Velika narodna skupština srpskog naroda u Crnoj Gori, kao i Crnogorska antifašistička skupština narodnoga oslobođenja (CASNO), nijesu ni legalni ni legitimni reprezenti političke volje CRNOGORSTVA koju je bilo moguće utvrditi samo u regularnim društvenim prilikama, na slobodnim izborima, referendumu ili plebiscitu.

Naprotiv, obje su i sazvane radi negacije tradicije samobitnosti i nezavisne države CRNOGORSTVA, tj. da bi se na njima u ime obećane svijetle budućnosti Srpstva, Jugoslovenstva, komunizma – CRNOGORSTVO nastojalo moralno diskvalifikovati kao anahroni „separatizam”, kojem su pripisivani „izdajstvo”, kolaboracije sa Austro-Ugarskom, Italijom i-ili Njemačkom.

Potpredśednik Podgoričke skupštine, Savo Fatić, 1918. kaže: „Ja vas molim, gospodo, da OSTAVIMO NA STRANU ISTORIJU CRNE GORE. Što se, pak, tiče njene političke istorije, ja je dijelim na dva dijela: na do juče i od juče. MI VIŠE NIJESMO CRNOGORCI, NEGO SRBI“.

Ivan Milutinović , kako smo već citirali, na zasijedanju CASNO-a 1944. reče: „Drugovi, ko nije dobar Crnogorac, taj nije dobar Srbin. […] Crnogorci i Srbijanci su narod jednog plemena”.

No, istina, postoje i nezanemarljive razlike između ovih skupština. Dok je prva 1918. sazvana ad hoc, za jednokratnu upotrebu da, za račun Srba, od strane nekih sinova Crne Gore, prije nego se trajno raspušti, kanibalizuje vlastitu državu, druga, CASNO – neplanirano u momentu kada se okupljala –po slomu komunizma, a pod egitom Skupštine Republike Crne Gore, doista postaje reprezent demokratske volje CRNOGORSTVA – te je u njoj, na temelju rezultata referenduma, 3. juna 2006. usvojena Deklaracija o nezavisnosti Republike Crne Gore.

Time je ispunjen i zavjet kralja Nikole, nesporna tumača CRNOGORSTVA, kada je 1919. poručio:

„CRNA GORA ĆE BITI USPOSTAVLJENA SA SVIM NJENIM PRAVIMA. […] Sami Crnogorci, i niko više, odlučiće slobodno, zakonskim putem, o budućnosti Crne Gore, koja će, uvjeren sam, biti dostojna svoje prošlosti. […] Sačekajte čas, koji tek što nije nastupio, kada ćete moći slobodno i dostojanstveno reći, kako priliči Crnoj Gori i Crnogorcima, vašu riječ o budućnosti Crne Gore. UVJEREN SAM DA ĆE PRAVO POBIJEDITI SILU I ISTINA LAŽ”.


(Ovo je sadržaj emisije „Dopunska iz istorije", koja je na programu Radija Antena M poneđeljkom od 17,30)

(Kraj)

CITIRANA LITERATURA: „Crnogorci”, „Glas Crnogorca”, br. 62, Neji kod Pariza, 1919, str. 1; Milovan Đilas, „Članci 1941–1946”, Beograd, 1947, str. 212-215; Veselin Đuranović, „Ostvarivanje koncepta federacije kao samoupravne zajednice i uloga Saveza komunista“,„Praksa”, Titograd, 1970, br. 2–3, str. 17; Dragoljub Jovanović, „Ljudi, ljudi: Medaljoni 56 umrlih savremenika“, knj. 2, Beograd, 1975, str. 113; „CASNO – Crnogorska antifašistička skupština narodnog oslobođenja 1944–1945: zbirka dokumenata”, priredio Zoran Lakić, Titograd, 1975, str. 527; Marko Milunović, Đorđe Radovanović, „Iz života i rada dr Živka Topalovića: prilozi za biografiju”, Stokholm, 1988, str. 402, 403; Jovan R. Bojović, „Podgorička skupština 1918. – dokumenta“, Gornji Milanovac 1989, str. 87; Ilija Vuković, „Moć i pad vlastoljubaca”, Beograd, 1990, str. 143; Dobrica Ćosić, „Piščevi zapisi: 1969-1980”, Beograd, 2001, str. 159; Dejan Jović, „Jugoslavija država koja je odumrla, Zagreb”, 2003, str. 121-122…

Komentari

Zlire,

Osnovnu I gimnaziju u DG sve knjige na ekavici mada od djaka se na to niko nije obrta svi smo citali po naski e kad su dosli u BG svi po njiski sto ce reci da smo nista roba

Hajdana maras,

Srbin nije Srbijanac,vec Pravoslavac/Kolacar koji potice sa Balkana ,dakle Srpstvo se odnosi na Vjerski status Narodanikako Nacionalni,sto znaci da vi diskriminisete svoje sugradjane na racun njihovog Vjerskog opredjeljenja!!!!

Monica Bellucci,

@E, pa vrijeme je...,Živa istina,sve su trčali u BG ,a onda se posrbljavali.

Zoran,

Opratih ceo feljton i svaka pohvala za vladimira jovanovica.

Vanja,

Komunisti jesu lansirali truli kompromis o dvojnom identitetu Crnogoraca, jesu nastavili s reprodukovanjem teza velikosrpske građanske istoriografije, no ime Veljka Milatovića ipak treba izuzet iz te priče. Žali bože što nijesmo imali više takvih ljudi.

E, pa vrijeme je...,

.....konačno da neko smjesti komuniste cg u prave okvire da su bili uvijek sa one strane barikade - protiv crne gore, a to što ih istoricari peru kao nekakve patriote cg to nema veze...SVI SU SE CG KOMUNISTI KLELI U BEOGRAD

Ostavi komentar

0/300