Kad Marija Ivanović preporučuje knjige: Utjerivanje kosmosa u listu

Urednica Objektiva, Marija Ivanović ništa na svijetu ne voli više, niti istovremeno mrzi više od sačinjavanja listi. Stoga ovog četvrtka, osim u novom broju vodiča kroz film, TV i muziku, Marijine bilješke u šta valja uložiti vrijeme čitajte i na portalu Antena M u vidu liste književnih preporuka.

Ne zna, kaže, što bi na njen hobi rekao Umberto Eko, budući da je u jednom eseju ustvrdio da ljudi vole da prave liste zato što ne bi voljeli da umru. Na ovaj način pokušavaju da učine beskonačnost shvatljivom, da srede haos, da natjeraju kosmos da uđe u „razumni“, pojmljivi kalup.

Tako Marija ne prestaje da zida liste… „Vi kažite koje, imam ih sve. Književne, filmske, muzičke, životne, citatne, godišnje, decenijske, svakakve. I dovijeka se nerviram i paničim kad ukapiram da tu, poslije sveg dumanja, opet nešto fali – ili je debeli višak.“

Dodaje da i ovoj listi fali štošta, iako je podvalila sedam umjesto traženih pet naslova.

„Nijesam pomenula ni Dostojevskog, ni Kiša, ni Nabokova, ni Bucatija, ni Bulgakova, ni Tomaša, ni Popu. Plus, jedna od tih podvaljenih knjiga čak (još) ne postoji! Opet, dobro ste prošli... Ipak ste dali riječ osobi koja je 2009. godine, rukom stripocrtača i ilustratora Srđana Ivanovića, ovjekovječena u Indijana Džouns fazonu kao „Marija: The Book Rider“.“

Mistični kabare – Alehandro Hodorovski

„Velika planina je svojom sjenkom zaklanjala malo selo. Zbog nedostatka sunčeve svjetlosti, djeca su rasla rahitična. Jednog dana, seljani ugledaše najstarijeg u selu, kako je pošao izvan sela, sa keramičkom kašičicom u ruci.
- Kuda ćeš? – upitaše ga. On odgovori:
- Idem u planinu.
- Zašto?
- Da je pomjerim.
- Sa čim?
- Sa ovom kašičicom.
- Ti si lud! Nikada nećeš uspjeti!
- Nisam lud: znam da neću uspjeti, ali neko mora da počne.“

Kada je genijalni sineasta Alehandro Hodorovski osjetio umor od stvaranja djela koja su, kako kaže, bila samo odraz njegovih ega, napustio je umjetnost na dvije godine. Zaboravio je sam sebe – i pustio da mu na leđa padne sva bol ovog svijeta. Shvatio je da je bolest čovječanstva preduboka.

Ova stara kineska priča vratila ga je iz ponora. Vratio se u svijet i napisao „Mistični kabare“ čije svako poglavlje počinje takođe mudrom, ali i vrcavom, humorističnom pričom. Sigurna sam da su mnoge od njih, praćene njegovim opservacijama o psihomagiji, filozofiji, tarotu, astrologiji, psihoanalizi i još mnogo čemu - spasile i druge ljude u momentima njihovog spoznanja da je bolest čovječanstva preduboka.

Znam da mene jesu.

Magareće godine – Branko Ćopić

„Dule je u konviktu bio poznat po tome što je mogao začas da otključa svaki orman i svaki đački kofer. Sazna li da u nečijem koferu ima kakvog jela ili da je neko od kuće dobio paket s hranom, gotovo je – Dule će obnoć otvoriti skrovište ma kako bilo zaključano i spiskati slaninu, kolače, kobasice ili ne znam kakvo jelo unutra bilo.
– Braćo skauti, ja samo pogledam kofer s jelom, a on se već sam otvara! – ozbiljno je tvrdio on.
O njemu je u konviktu kružila pjesma:

Koliko je u godini dana,
toliko sam otključa ormana.
Koliko je na kokoški pera,
toliko sam pokrao kofera.
Koliko je Srba i Hrvata,
toliko sam provalio vrata.

Jedini kofer koji je u konviktu bio otključan i u koji Dule gotovo nije ni zavirio, to je bio njegov sirotinjski kofer, bez brave, gotovo prazan. Ono stvari što je imao, sve je držao u ladici svoga stola, u učionici: par veša, dvoje čarape, peškir i malo školskog pribora.
Dosjetljivi Krsto Buva zato je čitave jedne godine sve što bi dobio od hrane krio u Dulin kofer, jer se ovaj nikad nije sjećao da tu priviri. Tek jednom, slučajno, on otkri tu Buvinu smicalicu i otada je svaki dan zavirivao u svoj kofer gunđajući:
– Ček da vidimo da se nije što ulovilo!“

Kad je tata slavio 50. rođendan, kupila sam mu knjigu „Magareće godine“. Mislim da je on jedina osoba, od svih koje znam, koja u pola dana i pola noći zna da pobroji sve njene junake, opiše njihova nepočinstva i apdejtuje ih svojim pričama i anegdotama. Voljela sam je i prije, iako su oduvijek bile draže manje poznata „Glava na klancu, noge na vrancu“ i čuvena „Doživljaji Nikoletine Bursaća“. Ali, tata je presudio da se ovoj stalno vraćam. Nema mi ništa slađe nego da se smijem njegovim „dopunskim“ opisima Ćopićevih likova. 

Martirologijum: Dnevnici (1970-1986) – Andrej Tarkovski

„Pokušao sam da čitam pisma koja je Dostojevski pisao ženi. Odmah sam naletio na njegove kockarske probleme i novčane gubitke. To se ne može čitati. Odustao sam. Patnja se može fizički osjetiti.“

Trinaestog septembra 1970. godine, režiser Andrej Tarkovski otvorio je dnevnik i zapisao ovih pet rečenica. Isti osjećaj koji je imao dok je čitao pisma Dostojevskog imaće svaki čitalac koji se preda njegovom „Martirologijumu“. Patnja cijenjenog i prezrenog, ponosnog i slomljenog, smrtno bolesnog i besmrtnog Rusa može se fizički osjetiti. I važno ju je osjetiti. Evo zbog čega...

Na jednoj od stranica dnevnika, Tarkovski bilježi, bez ikakvog pojašnjenja: „Popeti se na planinu sa upaljenom svijećom...“ Iz ove misli vjerovatno je rođena razarajuća scena iz filma „Nostalgija“ koja prikazuje ruskog pjesnika, bolesnog od čežnje, sa upaljenom svijećom, kako pažljivo hoda kroz prazni bazen u italijanskom spa centru, trudeći se svim silama da zaštiti plamen.

Tarkovski je umro 29. decembra 1986. godine, uvjeren da se njegova svijeća ugasila mnogo prije vrha. I Dostojevski je napustio ovaj svijet sa sličnim osjećajem. To mora da boli sve ljude kojima su njihova djela pomogla i još im pomažu da održe svijeće upaljene, penjući se uz planinu života. Boli ih, jer Tarkovski, Dostojevski i njima slični martiri, zadubljeni u svijeće od straha da se plamen ne ugasi, nijesu vidjeli da sve vrijeme koračaju ka sebi. Nijesu vidjeli da su oni planine...

Pesme – Branko Miljković

„Oni koji imaju svet
Neka misle što će s njim
Mi imamo samo reči
I divno smo se snašli u toj nemaštini“

O Miljkoviću, svijetu i riječima – ni jednu jedinu riječ više!

Ako ti jave da sam umro... – Dario Džamonja

„Rejting u Oslobođenju mi je naglo porastao nakon što sam pao na prijemnom ispitu na Filozofskom fakultetu. Ali, krenimo redom… Za pismeni ispit sam imao temu Najdraža knjiga, što mi nije bio nikakav problem, jer prva koju sam pročitao, „Posljednji Mohikanac“ Jamesa Fenimorea Coopera, bila je i ostala moja najdraža knjiga. (...)

E, usmeni je bio nešto sasvim drugo. Šef prijemne komisije je bio onaj patuljak, ćelav kao bilijarska kugla, Šefkija Žuljević, poznat po tome što je bio jedini profesor na fakultetu koji nikad nije doktorirao: uvijek je imao neko opravdanje – te, posvađao se sa ženom i ona mu bacila doktorsku disertaciju u peć, te doktorsku disertaciju „pojela maca“, te vjetar dunuo i otpuhao je kroz prozor… Ali, kako je bio prvoborac i komunist sa velikim „K“, rok za doktorat mu se prolongirao sve od rata pa naovamo. (...)

Kako sam se prijavio za odsjek Svjetske književnosti, logično je da sam očekivao pitanja iz tog domena, ali sam se presjekao kad mi je Šefkijica uputio pitanje: „Moje prvo pitanje glasi: koje godine se rodio Spinoza?“ Tad sam vidio da sam ga popušio, pa sam se počeo zajebavati: „Ne znam tačnu godinu, ali pretpostavljam da je to bila neka godina poslije njegovog rođenja.“

Previdio je sarkazam u mom odgovoru, opet zaklimao glavom, kobajagi, brižnim glasom pitao: „Pa, dobro, kolega, znate li Vi išta iz filozofije?“ Kao da mi je sinuo tračak sunca, pa sam krenuo pričati o Ničeu (obično imena ne pišem fonetski, ali kad je riječ o Ničeu, tu činim izuzetak).

Na sam spomen Ničeovog imena, ćela mu se zacrvenila, skočio je sa stolice, uspravivši se u svoj svojoj – metar i žilet – visini, uperio optužujući prst u mene, baš kao da sam Goebels: „Niče je bio fašist, ideolog Hitlerove Njemačke, rodonačelnik teorije o arijevcima…“

Nastavak priče pročitajte OVDJE.

Nijesu baš sve priče Darija Džamonje ovakve, da sve vrijeme tjeraju da se kikoćeš – a onda rascjetaju grudi metkom u obliku posljednje rečenice. No, meni se baš takve najviše sviđaju. Ova, po imenu „Ničeanac“, dio je zbirke koju čini 277 kratkih priča. Isprala sam mozak svakom ko je bio voljan da me sluša da ih pronađe i otkrije svijet čovjeka što je predao sve šahovske figure životu – i odlučio da ga tuče tablom.

Upozorenje: ako pripadate soju ljudi, koje je Džamonja zvao PAPANI (Primitivac, Amoralan, Polupismen, Agresivan, Nacionalista), zaobiđite njegove priče u širokom luku. Ako ste, pak, oni drugi, sličniji njemu, budite slobodni da je potražite. Saznaćete štošta. Između ostalog, i u kojoj je sarajevskoj berbernici Van Gog izgubio uho.

Propast laganja i drugi eseji – Oskar Vajld

„Svako od nas traći svoje dane tragajući za tajnom života. Tajna života je u umjetnosti.“

Kritičari često srljaju u elitizam i pretvaraju se u nerazumljive „izmaše“ koji u potpunosti ubijaju svaki smisao kritike opisujući umjetnička djela komplikovanim terminima. Njihovi „izmi“ najčešće liče na matematičke tablice koje pokazuju koje je „operacije“ umjetnik koristio tokom stvaralačkog čina.

Kada je Kritika najbolja, baš ovakva – pisana velikim početnim slovom, nastaje novo umjetničko djelo, pisao je u eseju „Kritičar kao umjetnik“ sjajni Oskar Vajld. Po njegovom mišljenju, dobra kritika ima vrijednost JEDNAKU vrijednosti umjetničkog djela, zato što je u stanju da izazove emociju i prenese atmosferu samog umjetničkog djela njegovom ljubitelju.

Na primjer, kada je Vinsent Van Gogh naslikao čuveno djelo „The Starry Night“, on je u svoju sliku unio crne vrloge noći, nemire mraka i hladnoću zvijezda koje nastavljaju sopstveni život ne mareći za čovjekova stradanja. Onako kako je njega uznemirila priroda dok je posmatrao nebo sklupčan na podu ludnice u kojoj je bio zatvoren, tako će njegova slika nastaviti da uznmiruje svakoga ko je vidi.

Dakle, veličina umjetnika ogleda se u tome što je u stanju da nam prenese određeno osjećanje i atmosferu svojim djelom. Posao kritičara je da uradi istu stvar, ali ne gledajući kao u ovom slučaju Van Gog u tminu noći, već u – njegovu sliku.

Dugo nijesam mogla sama sebi da objasnim što mi smeta u vezi sa mnogim umjetničkim kritikama, posebno na eks-Ju prostoru, kad izuzmemo jednog i jedinog – Ranka Munitića. Oskar Vajld mi je posložio sve te nedovršene, izmještene, rasute kockice u glavi.

Untitled – Stojan Stamenić

„Sitna kiša nijemo se gubila u mekoti zelenog tepiha, pa tjerala opalo lišće u gomile, tu pod bijelom ogradom. Ribnica se mutila, pospano i tromo. Proputila je tog 1. novembra, prvi put nakon četiri mjeseca. I baš nikog nije bilo bilo tu, da oćuti na njenoj najljepšoj terasi, na dan kada je umro njen arhitekta Miško Dmitrović.

Jedna od nepravdi prema Predragu Mišku Dmitroviću bila je ta što je u javnosti skoro bez izuzetka predstavljan kao projektant Sportskog centra „Morača“. Tu je uvijek morala da slijedi spojnica za kompletnu sliku, jer Miško je bio i idejni tvorac, projektant Restorana „Ribnica“.

Restoran i sportski centar, to su dva dijela iste misli, koncepta, stvaralačkog zanosa. Autorove želje i tihe patnje - da vrati Moraču i Ribnicu svom gradu. Ili bolje rečeno, grad svojim rijekama. Baš onako kako se život Podgorice ogledao u njima u njegovoj mladosti.“

Cijeli tekst pročitajte na OVOM LINKU.

Potpuno je nebitno to što je Stojan Stamenić neko bez koga je Objektiv nezamisliv. Mnogo prije nego što smo počeli da ganjamo zajedničku priču sa ostatkom ekipe – znala sam koliko je plemenit, i kao pisac, i kao čovjek. Bez trunke cinizma, iskren, apsolutno nezainteresovan da bilo kome popuje o bilo čemu, voljan i željan da pruži ruku sebi sličnima, ali i da dopre do onih koji su drugačiji od njega... Stojan je sposoban da postidi čitaoca na najljepši mogući način – podsjećajući ga na nešto što je zaboravio, potisnuo, skrajnuo pokraj puta, a bilo mu je važno.

Zato mi nemojte zamjeriti što sam zatvorila listu njegovom još neobjavljenom knjigom. Jer, moj Starostamen je jedan od mojih omiljenih pisaca.