Vjeridba u Valdinosu

Piše: Jovan Nikolaidis

(odlomak iz rukopisa romana “Nemoj plakati”)

Uputio se rano za Valdinos, ide kod Andraša Kneza.Vijugavom turskom kaldrmom pješači Nikola Naumov. Između maslinovih stabala, uskom kozjom stazom, nizastranu valovite Mandre. Praćen mirisom pelina i zujanjem nevidljivih pčela. Dobar sat muškog hoda. Čovjek koji je posjedovao vrlinu da zna što je i kad je čemu red, sad naliči površnom siledžiji, samozadovoljnom putniku - kani da uradi ono što ne treba da na taj način čini: ide sȃm da Veneru isprosi od njenog brata.

Stao je pred žalo. Južna strana valdinoškog zaliva još je bila u sjenci. Istočnjak sa vrha visoravni donosio je prijatnu student. Lijevo, iznad niza suvomeđa, zarobljen spletenim granama stare murve, tek se nazirao kućerak podno velike stijene. Kao da ga je pod kamenom gromadom uvukla neka sila, u želji da ga sakrije. Prozor sa gvozdenim rešetkama virio je između dva čempresa koji su strijemili visini, spleteni svojim vitkim vrhovima o gustiš lovorike. Kraj otvorenih vrata naslonjena klupa. Viknu dva puta Andraševo ime. Niko se ne odazva. Uz kamenito stepenište, preko livadice sa sašušenom djetelinom, on stiže na prag, proviri - na gvozdenoj postelji hrče spavač. Viknu mu i ovaj se najzad trže. Poskoči kad vidje ko je stigao. Kao da je u uniformi, a ne u olinjalom radnom mantilu, u stavu mirno pozdravi pridošlicu. “Uđi, prijatelju, samo što stigoh sa svjetionika, san me prevari, uđi, uđi”, i krenu ka Nikoli ispružene ruke. “Da nije neko zlo, ovamo te dosad nisam gledao?” “Nema se kad, Andrašu.”

Osvrće se, posmatra dom u kom je rasla njegova ljubavnica. Teška sirotinja virila je iz svakog ćoška. Bi mu od prizora muka, ali se ne sažali, samo strese od gađenja. Ljut zadah čamotinje, polumrak, čađavi zidovi. Na sredini prostorije - ognjište sa nagorelim suvarcima. Nad njim verige, o njih obješen kazan, sav garav. Kraj postelje bjehu uska vrata, nekad u bijelo odarbana. Miris satrule ribe i rakijsko isparenje draže nosnice. Sto od tesanih oblica i dvije stolice. Na zidu, gdje je i prozor, vidje veliku fotografiju u okviru od tankih lajsni.

Priđe da vidi što je na njoj. Kalendar života. Trouglasto stepenište nad oblacima, usred nebesa, a na svakoj skali figura: novorođenče, dijete, momak, na vrhu brkati čovjek, pa niz drugu stranu debeljko u godinama, starac sa štapom, i na dnu, grbava nakaza nad otvorenim grobom; slikoviti tok ljudskog života od rođenja, zrele dobi, pa do smrti; ilustracija o rastu i padu. Unutar stepeništa kitnjastim slovima natpis. Nikola ga pročita naglas: “Sa deset si malen đak, sa dvadeset još i jak, sa trideset još si jači, četrdeset - um prednjači, sa pedeset kosa sijedi, sa šezdeset štap ti vrijedi, sedamdeset - glava klima, osamdeset - zima, zima! Devedeset srce hladi, od sto ljeta još smo mladi!“ Okrenu se Andrašu: „Mora da te riječi sa fotografije kuraže, a?!“ Andraš se trže: „ Ne rugaj se, prijatelju. Majka je to donijela udajom za oca. Hoćemo li sjesti pred kućom? Evo me začas“, kaza i zamače iza onih uskih vrata. Ču se iz tame lupa, Andraš promrsi psovku. Gost izađe pred kuću i sjede na klupu.

Klupica pod njih zacvili, ali ne pade. Nikola se osvrnu po okolini. Ukraj suvomeđa vodila je široka staza. Pomisli: put ka svjetioniku. U plićaku šumjeli su talasi, vukući za sobom oblutke. Sav je prostor bio crven od sunca, izdigla se užarena kugla nad uvalom. Krik galebova koji se ne vide. U brdu reve magarac, neko u šumarku psuje. Na drugoj strani uvale srebri se lišće maslinjaka. Grane se povijaju, sve do litica koje se uzdižu na kraju uvale. Andraš izađe: „Čuješ li Jančića kako pjeva, tako se on veseli - psujući. Bere drva za pazar.“ Prinese okruglu, plitko udubljenu dasku od grubo tesane murvovine. Na njoj poredane fete pršuta, suve crne masline, rukom iskidani komadi kukuruznog hljeba, i na pjadelici komadi dimljene ribe, posute bijelim lukom i uljem. „Nisam se gostu nadao, ma dobro je da si došâ, nije valjda po nevolji?! Bogu hvala, stigȃ mi je stidni gost. Posluži se, sad ću ja i piće iznijeti: vino oliti rakiju?!“ „Rakiju.“

Andraš ga je slušao ne progovarajući. Nutkao ga jelom. Sam bi među prstima uzimao maslinice, dugo ih vrteći u ustima. Košpicu bi ispljunuo, prste otirao o mantil. Nikola je svjetioničaru rekao zašto je tu i što namjerava. Ostadoše jedno kraj drugog dobar dio dana, naiskap prazneći čašice, kao po komandi. „Daješ li mi je?“ „Dajem od srca, prijatelju! Valjaće ti, zdrava je moja seka za rad i porod.“ Rukovali su se, pijani. Svjetioničar se ljuljao kao da je na barci. Nikola osjeti da mu koljena klecaju. Pomisli: s mukom ću se vratiti doma. Reče: “Ovim je, Andašu, tvoja sestra za mene isprošena. Svjedok nam je Bog i naša zadata riječ. Idem skoro u Skadar, tamo ćemo obaviti vjenčanje. Bez svatova.” Izvadio je novčanik i na pižunu uz vrata ostavio poveći svežanj novčanica. “Ne kupujem je od tebe, svom šurjaku pomažem, kako je i red među svojtom, odsad pa navijek.” Andraš je pogledao na svežanj, pa u Nikolu, primakao se i zagrlio ga. Okrenuo se, uzeo novac, sabio ga u džep mantila. Zasuzio je. Nastaviše da piju. Proveli su popodne pričajući o maslinovom rodu, o jeseni kad cipol zađe u zaliv. Da je ko mogao da ih čuje - bješe to muljanje riječi bez smisla i reda.