Petra Bubanja jedina je u istoriji crnogorske muzike stekla status doktora violine.
Kao djevojčica voljela je da pleše i pjeva. Kada je bila đak Muzičke škole "Petar Drugi Petrović Njegoš“ roditelji su predlagali da uči gitaru. Ona je maštala o klaviru. Profesori su vjerovali da je violina pravi izbor. I nijesu pogriješili.
Za Pobjedu, osvrnula se na dugu stazu koju je prešla od rodnog Bara do SAD-a, gdje je ostvarila i živi svoj san. Početak i nije bio obećavajući. U prve tri godine školovanja u Baru imala je pet profesora. Kako kaže, tu je bilo mnogo različitih mišljenja o osnovama postave i nakon tog vremena, vjerovatno nije bila na nivou na kojem je za to vrijeme mogla biti. Onda je u Bar došao novi profesor violine, Vatroslav Simić.
"Bez obzira na sve moje loše navike, imao je volje, strpljenja i upornosti da mi pomogne. Na tome sam mu beskrajno zahvalna. Sjećam se da sam učila muziku po sluhu i da do kasno nijesam znala note, iako smo u muzičkoj školi imali sjajne nastavnike. Kada je to otkrio nije dopustio da se to nastavi.
Imali smo naporan period od par mjeseci kada me je ispitivao note u violinskom i bas ključu. Tada mi časovi violine i nijesu bili baš omiljeni. Sigurna sam i da je osjećanje bilo obostrano. Naravno da bi i on radije predavao violinu umjesto solfeđa, ali znao je da je to tada za mene bilo neophodno. Zbog svega, dugujem mu puno", kaže Petra.
Sarađujući sa profesorom Simićem, brzo je počela da osvaja nagrade na Republičkim takmičenjima.
"Od 2000. do 2007. godine, osvojila sam tri zlatne i jednu specijalnu liru u solo kategoriji i dva zlata i specijalnu nagradu u kamernoj kategoriji. Među ostalim nagradama su i jedno srebro i dvije bronzane lire", prisjeća se mlada violinistkinja.
Pod instrukcijom profesora Simića ostala je i u vrijeme kada je pohađala Umjetničku školu osnovnog i srednjeg muzičkog obrazovanja za talente "Andre Navara“.
"Razredi su nam bili poprilično mali. Pažnja i znanje koju smo dobili od profesora bili su visokog kvaliteta. Zbog toga sam na osnovnim studijama bila oslobođena mnogih predmeta i mogla sam da položim ispite bez pohađanja nastave", ističe Petra Bubanja.
I danas se često sjeti škole i profesora, svakodnevnih putovanja vozom iz Bara za Podgoricu.
"Tada je to bilo poprilično naporno. Nijesam mogla da vježbam koliko je trebalo. Mislim da me je srednja škola očeličila i pripremila za sve što me je čekalo u budućnosti.
Atmosfera je uvijek bila pozitivna. Profesori, ljudi iz administracije, direktor Aleksa Asanović, svi su bili voljni da mi pomognu. Radujem se i danas kada čujem za uspjehe kolega i novih generacija škole. Naročito me je obradovala vijest da je direktor Aleksa dobio Trinaestojulsku nagradu - kaže Petra. Kako to najčešće biva u lijepim životnim pričama, odlučujuću putanju odredila je čista slučajnost. Naravno, ako slučajnost uopšte postoji. Profesor Adrej Kurti sa Nortwestern State University u Luizijani, doputovao je jednog ljeta u Bar. Vježbao je u jednoj lokalnoj galeriji. Petrina majka i otac koji je slikar, pošli su da obiđu izložbu. Upoznali su Kurtija i u razgovoru pohvalili se kćerkom koja takođe svira violinu. Narednih dana, postalo je jasno da je Luizijana njena sljedeća destinacija", prisjeća se Bubanja.
U Luizijani je upoznala i svog supruga. Edvard Čariti bio je ko-koncertmajstor orkestra i prva violina kvarteta u kojem je svirala. Kako kaže, "hemija za pultom“ rodila se vrlo brzo i srećna je što većinu muzičkih iskustava mogu dijeliti zajedno. Naravno, na samom početku nije bilo lako, jer su oboje violinisti, ali naučili su da podržavaju jedno drugo bez obzira na situaciju.
"Zajedno smo upisali magistarske studije na Southern Illinois University, u klasi Majkla Barte, gdje smo radili kao asistenti. Ovdje smo, opet, oboje pobijedili na univerzitetskom takmičenju i svirali sola u pratnji orkestra. I ovdje smo bili ko-koncertmajstori i smjenjivali pozicije violine u kvartetu škole. Koristili smo stipendiju kamernog udruženja i dobili priliku da sviramo u ansamblima sa profesorima škole, što je bilo korisno iskustvo - priča Petra. Nakon završenih magisterija, ona i Edvard položili su audicije za doktorske programe i oboje dobili pozicije asistenta na Florida State University u Talahasiju.
Imala sam priliku i da sviram u orkestru festivala, pored Dejvida Kišeronona i Dejvida Kima, koji su mi nesebično dijelili savjete o sviranju u orkestru i od kojih sam naučila puno. Na festivalu sam takođe dva puta služila kao koncertmajstor studentskog orkestra. Prošle godine, Edvard i Petra polagali su audiciju za koncertmajstora univerzitetskog orkestra (Florida State). - Oboje smo dobili šansu da dijelimo tu poziciju. Ponovo. Na audiciji, svirala sam sola u Štrausovoj simfonijskoj poemi „Život heroja“. Dobila sam puno pozitivnih komentara", kaže Petra.
Pored univerzitetskih orkestara, ona i Edvard svirali su i sviraju kao članovi, sa dosta regionalnih orkestara. Spisak je podugačak. Simfonijski orkestar Talahasija, Pensakola S.O, Sinfonia Gulf Coast, Mobile S. O... Dirigent Simfonijskog orkestra u Talahasiju je Darko Butorac koji je i muzički direktor orkestra u Ešvilu (Sjeverna Karolina). - Darko je harizmatičan, odlučan u interpretaciji i sjajan dirigent. Edvard i ja uživamo u probama i koncertima simfonijskog orkestra - ističe Petra.
Kao jedan on važnih rezultata ostvarenih za sada u SAD ističe da je, dvije godine za redom, bila koncertmajstor „Northwest Florida Ballet“ orkestra, za izvođenja „Krcka Oraščića“. Naglašava da su joj upornost i talenat pomogli u dostignućima, ali da tu gdje danas jeste ne bi bila bez podrške porodice.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR