Jovan Nikolaidis
Jedan Zid je pao. Drugi se podiže. Ljudi se ne mijenjaju.
Roman. Jedna vrsta pisanog svjedoka dobu koga smo ispratili, a koje je vrijeme suza i strave, pljačke i nemilosti. Krvi nije bilo: sreća glavnih junaka i parola nesmjenljive vlasti. Početak, novi, ali jednako izazovan: stasanje još jedne izgubljene generacije koja će recidive sljepila i zloće svoji roditelja tek da spozna.
Pogubnost crnogorske politike za koju nas ubjeđuju da je najbolja na Balkanu. Malo je vremena prošlo od sticanja nezavisnosti, a pitanje: ima li tome smisla, nameće se i onima koji su je svim srcem željeli. Ne lažu oni koji njeno ostvarenje vezuju za potrebu da se zametnu tragovi otimačinama. Sebičnost inteligencije i strah intelektualaca. I falanga puzećih dvoličnjaka, horda štakora. Još jedan krug pakla na Balkanu: sluzav trag puževa u mrklini.
Moguće, nema spasenja izvan Hrista, kao što sam uvjeren da ga izvan crkve i te kako ima. Ako Bog stanuje u svima nama čemu služe zdanja u koja po Njegovu milost treba ući i izmoliti je. Svaki je čovjek katedrala u kojoj se prisustvo božje očituje. U bogomoljama, doista, „on progovara iz magarećih usta“. Ta magarad ne zaboravljaju pjesmicu: „čim u škrinjicu novčić uskoči, duša iz čistilišta iskoči“. U raj će se, vele fariseji, staniti onaj koji plati. Stoga: čemu odlaziti na daleka hodočašća, biti na putu umoran i bolestan, s dušom navrh nosa, kad u svom dvorištu imaš pogodno mjesto da se bogu predaš. Da šapućeš: kirie eleison, ili da spasa nađeš sričući pod svojom odrinom: allahu ekber - ima jedna kruška, jedan granati limun, stoljetna maslina nad tobom. Klekni, glavu sagni, odrecituj sve što ti uznemirena duša hoće. Ali oproštaj tražiti nemoj, zaludu je molba. Ako ga, griješivši, od čovjeka nisi izmolio, od boga češ ga zaludu iskati.
Poznavao sam muslimana, Albanca, mirnog trgovca štofovima, inače bogatog čovjeka, na glasu efendiju. Bijaše otišao u mirovinu i otada do smrti provodio je dobar dio dana u svom maslinjaku, nedaleko varoši. Okopavao je stara stabla, čistio okoliš od drača i ceruce, gulio s hrapave kore štetnike, podrezivao i prihranjivao. Uzorit maslinar. Tokom šetnji podno Bijele Gore volio sam da stanem kraj njega. Vodili smo blagorodne razgovore. O koječemu iz malovarške prošlosti, najviše o maslini. Za koju je rekao da mu je pod njom kao da u džamiju ide. Zapamtio sam njegovu rečenicu: „Ulcinjani se dijele na one koji su mirni stavom ili nemirni savješću, na one koji odlaze u svoj maslinjak i one koji odlaze u džamiju. Ja idem u maslinjak.“
Sjećam se, podstaknut današnjim previranjima i sterilnom kombinatorikom albanskih nacionalnih stranaka, kako sam, od vremena nastanka prve albanske nacionalne stranke, Demokratskog saveza u Crnoj Gori, potom sa svakim 'liderom' ostalih, koje su nastajale kao frakcije te prve, vodio rasprave, uglavnom jalove. Bili su oni moji poznanici, pokoji od njih i provjereni prijatelj - dopuštao sam sebi takve vrste delikatnih dijaloga. Mislio sam, i danas mislim, da je osnivati nacionalnu stranku, pored građanskih (a bilo je takvih u Crnoj Gori tri: Demokratska partija socijalista, Socijaldemokratska partija i Liberalni savez) loš politički naum. Počesto i zlokoban. Tim više što je Albanaca, nemali broj, bilo u sve tri građanske partije. I onda i danas je tako.
Činjenica ostaje da je ondašnje vrijeme bilo nesklono Albancima, pa je takav naum njima mogao biti podsticaj da se očuva etnička samobitnost i kroz političko djelovanje. Uprkos dobrim praksama života sa ostalim narodima. I taj je narod, doduše koliko i svi drugi, posjedovao predgrađansko naslijeđe, saborsko okupljanje pokazivao, autohtonost do dosade isprazno dokazivao, etničku monolitnost sanjao. Bila je Crna Gora zemlja nedovršenih naroda. Danas je ta kusa socijalna osobenost kod nas tek dijelom poboljšana.
Albanski političari u Crnoj Gori, u novim uslovima, svom su narodu leđa okrenuli. Ponijeti ličnim interesima liderčića, svaka od partija, u krajnjem, replika je vladajućoj crnogorskoj partiji: maleni oligarsi pored velikog, jednako korumpirani, jednako nezasitni. Ograđujući se torovima na kojima stoje natpisi: ovdje se rađa demokratija, nije dockan (jer je čudna na Balkanu mater Demokratija, koja pozivom na opštu slobodu mišljenja i djelovanja, nametne neznavenima i nesnošljivo ropstvo od sebe samih), u kojima je više blejanja nego razložnog objašnjenja), isprva su partije Albanaca u Crnoj Gori isticali stijeg zastave, potom parole iz prošlosti: puzajuću strategiju velikoalbanstva. I dalje je njima magistrala ka Tirani i Prištini rezervno političko opredjeljenje, iako se čvrsto drže skuta crnogorskih institucija, crpeći iz njih sve što mogu pomusti. No, tim politikantima, dan za danom sve više, sam narod njihov ne vjeruje. Svaku koaliciju razbiju neslogom, izuzev sa onom koja im omogućava opštu komociju i pljačku, i od svog naroda otetu tekovinu. Danas su te partije politički mutanti koje vode prevejani manipulanti. Kumovi onima srpsko-crnogorskim.
U mojoj malenoj državi Albanci imaju nekoliko jednonacionalnih partija. I s vremena na vrijeme, da svoje birače ubijede u sabornost etničku, gotovo po klišeu - redovito krenu u sklapanje koalicija među sobom. Uime saborske sloge. Koje namah puknu kao baloni na vašarima taštine. Koaliciju sa onima koji drže vlast na nivou države, međutim, čvrsto drže.
Svi prepoznajemo te parazitske družine čvrsto pripijene na leđima kita. Narod ne prestaje da aplaudira i jednima i drugima. I trećima će, onima za koje se govori da uskoro silaze sa padina Sijera Madre, a u koje kane sjutradan vjerovati jednako strasno.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR