ADRIANSKE KARTULINE

Milan Rakovac & Jovan Nikolaidis

U pripremi je izdanje iznimno zanimljive knjige, rijetke po temi, potrebne našem vremenu, u kome dva stara prijatelja, dva Druga, naklonjeni lijevoj misli, epistolama ogoljuju neoliberalne opačine svih vrsta u državicama ex-yu prostora. Iskreno, sa gotovo nostalgičnim pasažima o vremenu, za njih najboljem od svih svjetova, vremenu socijalizma, neskloni trulim kompromisima koje im nudi sadašnje vrijeme, po njima najgorem od svih svjetova, vremenu nihilizma, pišu oni jedan drugom pisma, 'pisma elektronična'. Neskloni mijenama kvaziliberalnih politika na Balkanu, šalju lamentn budućnosti. Ne da se vrati vrijeme koje se ne vraća, već da se ukroti luda budućnost u koju ulazimo nespremni. 

Posrijedi je desetljetna prijepiska ovih autora, (2010-2019.) s kraja na kraj Jadrana: epistolarno propitivanje, gotovo ispovijedne naravi, sažimanje povijesnog iskustva, istina i zabluda minulih stoljeća, s naumom nalaženja sutrašnjih staza.

MILAN RAKOVAC:

„Rekosmo da ćemo si pisati, guščjim perom elektroničnim koje ne ostavlja mrlje, i to s podlim naumom da ova naša Epistolaria Mediteranea et Balcanica et Adriatica bude ukoričena jednom u tvrde korice i uvezana dobrim koncem svilenim, (bješe li ono katuli ferman?) e da bi netko jednom uzeo ovo u šake, pogladio dlanom, otvorio k'o da neće, očuo škriput uveza i omirisao ćuh prvih papirusa s egipatskih strana.

Čemu to?.. Da vežemo u grop ovaj čarobni južni europski svijet, koji je i azijski i afrikanski, u grop kojeg neće moći ni sablja Ace Golemog (sjajna autoironija makedonska o kralju Aleksandru) presjeći, i nadajući se da će i drugi za nama dovezivati i privezivati, i zaplitati i saplitati čvor u čvor, uzao za uzlom, grop na grop. Jer treba splitati i splesti sve ovo, do nerazmrsivosti, u novu Kulu Babilonsku (by Ulderico Bernardi) kao vrhunaravni dar Starom kontinentu, a ne više kaštig božji.
Povijesno pamćenje Istre bilježi svoja čvrsta uporišta; buntovnu glagoljašku vertikalu, hereze, epidemije, reformaciju, migracije, conquiste, dominacije; mi nismo morali „trovarsi un altro signore“ (Krleža) i signori venivano da soli, a vicenda, gospodari su dolazili sami, jedan za drugim; Rim, Bizant, Venecija, Habsburzi, Napoleon, opet K.und K. i Italija i Jugoslavija... kako Jugoslavija? Pa ona je bila Sloboda. Je, Nama, a Njima – ergastolo, doživotna robija.

Dvije konstante (uzajamno povezane kao historijski kontinuitet), međutim, drže Istru uspravno kroz vrijeme - mletačka convivenza i antifašizam. Jer unatoč hrvatskom antimletačkom mitu (Nazor, Krleža) upravo je Serenissima, anticipatorica merkantilističnog liberalizma, ovdje uspostavila i hrvatsku kulturu, od glagoljaša do protestanata, od Hermana Dalmatina do Jure Žakna i Matije Vlačića i Stjepana Konzula Istranina i biskupa Vergerija, talijanska i hrvatska (i slovenska) kultura u Serenissimi traje neutrnuto sve do propasti Republike. Carevine, Napoleonova i Habsburška, i industrijska revolucija i ovamo donose sustave velikih brojki, i stupidni Ottocento razvit će i tu ideju nacije-države, poraznu po nas, jer umjesto convivenze narodnjaci i iredentisti vode politiku aut-aut, ili-ili.

Hrvati i Slovenci, narodnjaci, klerikalci i liberalci, Borba i Tigr teroristi, komunisti, sve se to opire fašističkom kulturocidu, koji će zapaliti Narodni dom u Trstu i Puli, konfinirati viđenije narodnjake u šezdeset pet logora diljem Italije (deset godina prije Hitlerovih konc-logora), ukinuti naše škole i ustanove, zabraniti naš jezik, mijenjati toponime, imena i prezimena; bili smo Židovi koji nisu smjeli biti Židovi, nego silom zakona Arijevci“.

JOVAN NIKOLAIDIS:

„Krenuti hoćemo, plemeniti istrijanski prijatelju! Pa kud nas volja odnese, potreba natjera, starost priuči: ti o svojoj Istri, ja o Montenegru, koji je odavno postao moja bolest i lijek najedno. Crna Gora je za me bolnica, a Ulcinj psihijatrijsko odjeljenje... Dualitet crnogorskog pravoslavnog življa danas je najveća prepreka napredovanju moje domaje. Ta struja podstiče zbrku oko identiteta. Crnogorskog i srbocrnogorskog. Prvog, koji je u svom pamćenju očuvao, voli i oživljava duh kraljevstva dukljanskog, i koji hoće koegzistentnost.

I drugog, srbocrnogorskog, a zapravo velikosrpskog, kome je Beograd centar svijeta i uzdanica; kome su Bošnjaci-Muslimani odrodi - poturčenjaci i turkešine, Albanci ljuti i primitivni Arnauti s kojima pogodbe nema, a Hrvati lacmani i vatikanska kopilad... Teška paranoja danas visi nad mojom Crnom Gorom... A ono će, po mom sudu, biti riješeno onog trena kad svaki od naroda u Montenegru, umetnut u regiju evropsku, shvati i prihvati da je identitet stanje duha koje pripada personalitetu, a ne plemenu. I da smo svi Crnogorci, jednaki građani države Crne Gore“.

Ova romansirana, esejizirana epistolaria adrianska, svakako je izniman ogled, pružanje ruke susjedu, Europljaninu, Mediterancu, Balkancu, sa ciljem zbliženja i postavljanja temelja sjutrašnjice.