Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

Što o nama i dalje govore heroine Živka Nikolića

| Postavio/la: Lejla Hadžimuhović | Izvor: Analitika

Što o nama i dalje govore heroine Živka Nikolića Foto: Analitika

Mnogi tvrde da niko od domaćih filmskih autora nije tako snažno sišao u podsvijest našeg naroda kao što je to učinio Živko Nikolić.

I bez sumnje, riječ je o unikatnom, razigranom i do kraja beskompromisnom autoru koji nije zazirao da nam pokaže kakvi smo – ali i da nam baš takvima, grešnima i smiješnima u sopstvenim manama, potpuno pripada. I da baš zbog nas takvih ima potrebu da stvara takve filmove.

Opusi velikana kakav je Nikolić imaju ogromnu težinu, što je i dobro i loše u isti mah. Dobro je, zato što djela takvih umjetnika oplemenjuju, postaju ponos, uzor i inspiracija, govore istinu onima koji su spremni da je čuju – i prežive njen bič.

No, nekada mogu i da postanu opterećenje, naročito mlađim stvaraocima, koji ne žele da izlaze iz bilo čijeg šinjela i spremaju se da puste neka potpuno drugačija djela da išetaju u svijet.

O drugim problemima da ne govorimo. Takvi su, recimo, ne dozvoljavanje da se o „ikonama“ raspravlja ili dovede u pitanje njihova vrijednost. Ili, totalno suprotna mantra – da se djela velikana tumače kroz prizmu jeftine politike.

Živko Nikolić je bez sumnje jedan od naših najvećih umjetnika. No, to ne znači da ne bi trebalo kritički da raspravljamo o njegovim djelima. Jedna od interesantnijih tema koje se mogu pokrenuti u vezi sa njegovim filmovima jeste Nikolićev tretman žena na velikom platnu.

Koliko je Živko Nikolić bio realan dok je slikao sudbine heroina sa ovih prostora? Da li se ogriješio o neku od njih? Kakve bi bile njegove junakinje da je živ i da još snima?

O Jovani Lukinoj, drugim heroinama velikog Nikolića i mogućnosti da se na ovim prostorima rodi neki „novi Živko“ razgovarali smo sa tri dame i dva džentlmena koji se bave filmom. Pročitajte što su nam na pet istih pitanja odgovorili glumica Dubravka Drakić, režiser,  scenarista i predsjednik Udruženja filmskih producenata i reditelja Crne Gore Ivan Marinović, doktorantkinja istorije i teorije filma, saradnica na Fakultetu za kulturološke studije (GER) i novinarka Zerina Ćatović, direktor Filmskog centra Crne Gore Sehad Čekić i režiserka Katarina Bulajić.

Dubravka Drakić, glumica

Živko je ismijavao mizoginiju

ANALITIKA: Koja je heroina Živka Nikolića ostavila najsnažniji utisak na Vas? Zbog čega? Što je kroz takav lik rekao o crnogorskoj, ali i o arhetipskoj ženi?

DRAKIĆ: Sve što je Živko stvorio na filmu, kako u igranoj, a jednako snažno i u dokumentarnoj formi, duboko zadire u intimu i suštinu ženske prirode. Zato su njegove heroine ranjive, a njegovi filmovi nadilaze lokalne okvire i predstavljaju najznačajnije domete crnogorskog i regionalnog filma. Merima Isaković je izuzetna kao Jovana Lukina.

Njena suptilnost i glumačka ličnost su za nezaborav. Imala sam sreću da budem na snimanju Živkovog filma 1995. godine, dok sam bila studentkinja prve godine FDU. Snimali smo na Karuču, bilo je tu više od 20 djevojaka. Njegovo strpljenje, plemenitost i posvećenost projektu razbile su sve predrasude o odnosu koji je gajio prema ženskim likovima. Nažalost, taj film nikad nije objavljen... Falilo je još nekoliko dana snimanja da se zaokruži priča. Ne znam ni kako je trebalo da se zove.

ANALITIKA: Pojedinim gledaocima smeta mizogini odnos prema ženama u filmovima Nikolića i brojnih eks-Ju autora. Smatrate li da je riječ o realizmu koji odgovara slici tog vremena ili ste saglasni da je odnos prema tim filmskim junakinjama mogao biti „nježniji“?

DRAKIĆ: Sudbina žena u Živkovim filmovima uvijek je podređena sredini u kojoj žive, prostoru koji guši, ograničava, sputava njihovu pravu prirodu. Živko je imao širinu i elokvenciju da stvara čarobni filmski svijet lucidnih odnosa i hrabrih stavova.  Ne bih poredila Živka sa drugim režiserima.

Sve što je mizogino u njegovim filmovima vjerujem da je takvo iz potrebe da se to isto ismije, podcrta, da mu se naruga. Zato i bole Živkovi filmovi. Poigravao se krajnostima. Jedva sam mu grob pronašla na groblju u Ozrinićima, kad sam Miru Banjac vodila da mu se poklonimo... Mnogo, mnogo toga dugujemo Živku.

ANALITIKA: Zar ne postupaju mnogi moderni filmski autori iz regiona mnogo gore sa modernim junakinjama, pretvarajući žene u hodajuće karikature? Možete li da navedete dobre tretmana žena u novijoj domaćoj i regionalnoj kinematografiji, one koji se, prema Vašem mišljenju, mogu porediti sa Nikolićevim?

DRAKIĆ: Živko je uglavnom pisao scenarije, a onda i režirao. Noviji filmovi u dobroj mjeri zavise od scenarija koji se uvijek usklađuje sa budžetom. Teško je porediti sadašnji sa tadašnjim filmom, a Živko kaže da svako vrijeme ima svoj pečat. Naše vrijeme nije dobro prema filmu.

Kakav god tretman imale žene, interesovanja publike, ukusi i popularizacija sadržaja većinom jesu proizvod marketinga, a ne stvarnog kvaliteta.  Žene su i dalje „teška“ kategorija. Radeći na seriji i filmu „Grudi“ sa Marijom Perović, u dominantno ženskoj ekipi, to pouzdano mogu i potvrditi. Žene u sadašnjoj Crnoj Gori nijesu pokretačka snaga, a imaju sve kapacitete da budu, i te kako.

ANALITIKA: Da je Nikolić živ, kakve bi filmove sada režirao, kojim bi se temama bavio, kakve bi bile njegove heroine?

DRAKIĆ: Najbolje.

ANALITIKA: Može li nam se dogoditi neki „novi Živko Nikolić“? Novi - i kad je riječ o temama kojima se bavio, i kad je riječ o umjetničkoj ubjedljivosti, kvalitetu?

DRAKIĆ: Ne treba da tražimo novog Živka. Trebalo bi da pomažemo mladim stvaraocima da rade. Treba da im pružimo ne samo finansijsku, već i širu društvenu podršku. Film je izuzetno specifična grana umjetnosti. Traži ogromne žrtve, odricanja, rad... i razumijevanje i podršku sredine.

Samo u takvoj atmosferi mogu da stasaju hrabri, pouzdani umjetnici koji će stvarati u kontinuitetu.  Bez takvog odnosa prema filmskim stvaraocima i dalje ostajemo mali, zavidni mračni svijet iz Živkovih filmova. Bez kvantiteta u stvaranju, teško se može postići kvalitet, a i umjetnička ubjedljivost, kako ste je nazvali.

Ivan Marinović, režiser i scenarista, predsjednik Udruženja filmskih producenata i reditelja Crne Gore

Jaglika izaziva i najtvrđe konzervativce

 

ANALITIKA: Koja je heroina Živka Nikolića ostavila najsnažniji utisak na Vas? Zbog čega? Što je kroz takav lik rekao o crnogorskoj, ali i o arhetipskoj ženi?

MARINOVIĆ: Neizbježno je pomenuti lik Jaglike koju tumači Mira Furlan u „Ljepoti poroka“. Vjerujem da je taj film i najtvrđe konzervativce i tradicionaliste suočio sa njihovim duboko pogrešnim doživljajem uloge žene u crnogorskom društvu. Preko Jaglikinih leđa sukobljavaju se liberalizam i srednjevjekovni postulati, čime se opisuje kompletno balkansko društvo. Ona samo pokušava da sagleda i doživi svijet koji postoji van naših kamenih međa, ali čim zakorači preko njih sačeka je „maca u glavu“ od najbližih.

ANALITIKA: Pojedinim gledaocima smeta mizogini odnos prema ženama u filmovima Nikolića i brojnih eks-Ju autora. Smatrate li da je riječ o prijeko potrebnom realizmu koji odgovara slici tog vremena ili ste saglasni da je odnos prema tim filmskim junakinjama mogao biti „nježniji“?

MARINOVIĆ: Može se onda pričati o mizantropiji jer Orle iz „Iskušavanja đavola“ recimo ili brojni drugi Nikolićevi junaci – graniče se sa imbecilima. Mislim da nema smisla fokusirati kritiku na samo jedan fragment njegovog opusa i izvlačiti ga iz konteksta vremena u kom je stvarao. Nikolićevi filmovi su različiti i po formi i po stilu, pa su često likovi i karikaturalni i stereotipni, ali to ne znači da nijesu istiniti. On je opisao kompletan univerzum različitih likova, muških i ženskih, na duhovit, istinit i bolan način.

ANALITIKA: Zar ne postupaju mnogi moderni filmski autori iz regiona mnogo gore sa sopstvenim, modernim junakinjama – i to nauštrb kvaliteta, pretvarajući žene u hodajuće karikature? Možete li da navedete dobre tretmana žena u novijoj domaćoj i regionalnoj kinematografiji, one koji se, prema Vašem mišljenju, mogu porediti sa Nikolićevim?

MARINOVIĆ: Mislim da se u regionalnoj kinematografiji, čast izuzecima, jednako površno pišu i muški i ženski likovi. Scenariji su tanki zbog lijenosti scenarista, zbrzavanja produkcija koje funkcionišu u „take the money and run“ maniru, a ponekad je i doslovno pitanje zdravog razuma svih faktora sistema.

U filmskom poslu je tradicionalno bilo više muškaraca, pa je i statistika takva da je mnogo manje ženskih protagonista. To će se promijeniti jer je sada akcenat na svim festivalima pitanje 50/50 odnosa pri selekcijama i slično, pa to mijenja kompletnu politiku i fondova i produkcija.

U narednom periodu favorizovaće se ženski autori i priče sa ženama u prvom planu. Vjerujem da će, ipak, na kraju dana da se uspostavi ravnoteža, što u krajnjem slučaju i treba da se desi i jedino i ima smisla. Ako se ravnopravnost polova ne uspostavi u umjetnosti čemu onda da se nadaju žene u drugim profesijama?

Kao pozitivan primjer naveo bih film „Neposlušni“ režiserke Mine Đukić, ostvarenje zasnovano na snažnom a istovremeno nježnom liku koji ima dovoljno kontrasta i dimenzija da se zapamti kao dobar primjer junakinje koja u narativu ne mora da prođe kroz omiljeni postjugoslovenski motiv - silovanje ili samoubistvo, kako bi bio upečatljiv.

ANALITIKA: Da je Nikolić živ, kakve bi filmove sada režirao? Kojim bi se temama bavio, kakve bi bile njegove heroine?

MARINOVIĆ: Nezahvalno pitanje, grubo je spekulisati. Vjerujem da bi nastavio da razobličava sredinu kako je uvijek i činio. Njegov opus je po mnogo čemu i dan-danas jednako aktuelan kao i prije 30 godina.

To mnogo govori o nama i našoj nemogućnosti da se kao društvo izdignemo iznad usuda provincijalnog mentaliteta. Ko ne vjeruje neka pogleda opet „U ime naroda“. Iznenadiće se koliko je i dan-danas aktuelan taj film.

ANALITIKA: Može li nam se dogoditi neki „novi Živko Nikolić“ kad je riječ o uvjerljivom slikanju našeg mentaliteta na velikom platnu? Novi, i kad je riječ o temama kojima se bavio, i kad je riječ o umjetničkoj ubjedljivosti, kvalitetu?

MARINOVIĆ: Može, naravno, samo treba da sipamo para u produkciju, pa će biti svega - i talenata i tema i umjetničke ubjedljivosti. Bez finansiranja domaće kinematografije neće biti ničega, nego ćemo zauvijek pričati samo o Živku kao jedinom i najvećem talentu sa ovih prostora.

Zerina Ćatović, doktorantkinja istorije i teorije filma

Nikolić je kažnjen jer nam je osvijetlio mit

 ANALITIKA: Koja je heroina Živka Nikolića ostavila najsnažniji utisak na Vas? Zbog čega? Što je kroz takav lik rekao o crnogorskoj, ali i o arhetipskoj ženi?

ĆATOVIĆ: Najgrandioznija njegova junakinja vjerovatno je Jovana. Najprije zato što je oslikana u vizuelno monumentalnom djelu, a zatim jer je stamena, prkosna, crnogorska... Autentična, vanvremenska karijatida. Ona je, navodno, Lukina. Determinisana kroz muškarca od samog naslova.

Osuđena na pokornost i podređenost, obezvrijeđena bez muškog potomstva, oduzete seksualnosti i osjećanja. Režiser, pak, uzima taj motiv zakržljalog stereotipa samo da se poigra i ukaže na anomalije u raspodjeli moći. Te tako upoznajemo istinsku Jovanu, samo svoju i samo Jovanu, koja lomi kolijevku, pleše naga i suprotstavlja se zajednici, vlasti, crkvi... goleti u kojoj se rodila.

Ovo provociranje mita siže je svakog njegovog filma. Nikolić uzima rudimente običaja kojima je toliko fasciniran, minuciozno i urnebesno duhovito razlaže i naposlijetku razbija višestrukim simbolizacijama.

Svaka je, dakle, upotreba stereotipa u Nikolićevom filmu zapravo angažovani filofeminizam, čak i kada ne prikazuje heroine. Jer, svaki kadar posvećen je dekonstrukciji autoritativne dogme koja je žene dovodila (i još ih dovodi) u subordiniran položaj.

ANALITIKA: Pojedinim gledaocima smeta mizogini odnos prema ženama u filmovima Nikolića i brojnih eks-Ju autora. Smatrate li da je riječ o prijeko potrebnom realizmu koji odgovara slici tog vremena ili ste saglasni da je odnos prema tim filmskim junakinjama mogao biti „nježniji“?

ĆATOVIĆ: Da filmovi iz našeg kulturnog miljea obiluju unakaženim prikazima žene, teško će ko razuman sporiti. Ti filmovi nijesu nastali u nekom paralelnom univerzumu, nego su naprosto upili mulj seksističko-šovinističke i autoritativne vaseljene u kojoj obitavamo.

Nikolić se s tim fenomenom obračunavao subverzivno, preuveličavanjem raskrinkavajući suludost retrogradnih političkih obrazaca. Ne bi možda bilo precizno nazvati ovakav autorski postupak realističkim, ali vjerovatno jeste mogao da se ispostavi na način (pa, recimo nježniji), tako da osigura bolju komunikaciju s gledaocima. Ovako nam zatupljenost i otrovanost predrasudama nijesu dopustili čitanje njegovog djela do kraja, već je stereotip našao još jaču potvrdu sebe.

Ako se što može spočitati Nikoliću u oslikavanju ženske figure, onda je to što je previše vjerovao publikumu. Upropastili smo njegovo estetsko opažanje ispraznim kolektivnim predstavama. Nikolić je ukrao vatru da nam osvijetli mit, ali je za donošenje vatre očigledno kažnjen ako pojedincima i dalje moramo objašnjavati da se režiser nije rugao nego borio protiv ogrezlosti u izopačenosti.

ANALITIKA: Zar ne postupaju mnogi moderni filmski autori iz regiona mnogo gore sa sopstvenim, modernim junakinjama – i to nauštrb kvaliteta, pretvarajući žene u hodajuće karikature? Možete li da navedete dobre tretmana žena u novijoj domaćoj i regionalnoj kinematografiji, one koji se, prema Vašem mišljenju, mogu porediti sa Nikolićevim?

ĆATOVIĆ: I sam Nikolić je često bježao u karikaturalan prikaz, ali on je na taj način nijansirao sve, tako da „ženskost“ nikada nije kasapljena kao sada. Žene se sada portretišu bez boje, motivacije, snage, definisanosti i često služe ne kao suštinski bitne za narativ, već samo kao epizoda u djelanju muškarca: ljubavnica, dama u nevolji, ludača, žrtva...

Neka recentna djela inače nadarenih autora, poput Brešana, Dragojevića, Marinovića ženskim likovima se bave toliko tipizirano i konvencionalno, da je to više za iščuđavanje, nego za prijekor kako im je to uopšte pošlo za kamerom. Izuzeci su upravo to – izuzeci, do kojih široka publika ne dolazi lako. A čak i režiserke nerijetko potonu pod teretom kapitalističkog patrijarhata, tako da se savremena produkcija ne može pohvaliti svijetlim primjerima.

ANALITIKA: Da je Nikolić živ, kakve bi filmove sada režirao? Kojim bi se temama bavio, kakve bi bile njegove heroine?

ĆATOVIĆ: Teško je zamisliti da bi poetika kakvu je njegovao mogla biti pretočena u projektne ciljeve ili kakvu drugu šturu sintagmu i prozaičnu kvotu koju zahtijevaju davaoci fondova. Još teže da bi sredstva obezbjeđivao poznanstvima iz kafana oko ministarstva ili se uljuljkivao državnim priznanjima o kojima odlučuju individue upitnih diploma i integriteta.

Cijenim, stoga, da ne bi snimao ništa! A čekale bi sve te drame... o ženama koje moraju da vagaju svaku riječ ili komad odjeće da ne bi bile pogrešno shvaćene; o seksualnosti koja se jeftino eksploatiše; o muškarčinama i duhovnim pastirima koji bi da kontrolišu ženska tijela; o prekarijatu koji se sistemski ignoriše...

ANALITIKA: Može li nam se dogoditi neki „novi Živko Nikolić“ kad je riječ o uvjerljivom slikanju našeg mentaliteta na velikom platnu? Novi, i kad je riječ o temama kojima se bavio, i kad je riječ o umjetničkoj ubjedljivosti, kvalitetu?

ĆATOVIĆ: Nedvojbeno će biti nekoga ko će kvalitetom zavrijediti poređenje sa Nikolićem. U dokumentaristici i kratkom filmu sve vrvi od inovativnih ljudi koji misle svojom glavom. Čak i maltene amaterski film, bez budžeta, poput „Lijenštine“ (Aleksa Stefan Radunović, 2018) pokazuje da potencijala ima na pretek.  Da će secirati mentalitet precizno kao Nikolić malo je vjerovatno, ali nije ni neophodno. Pred tim novim Živkom stoje svježa problematika i drugačije manifestacije učaurenosti, populizma, površnosti, klijentelizma...

Sehad Čekić, direktor Filmskog centra Crne Gore

Moderni izazovi traže drugačiji pristup ženskim likovima

ANALITIKA: Koja je heroina Živka Nikolića ostavila najsnažniji utisak na Vas? Zbog čega? Što je kroz takav lik rekao o crnogorskoj, ali i o arhetipskoj ženi?

ČEKIĆ: Skoro u svim Nikolićevim filmovima žene i njihove sudbine su, moguće, i ključni fokus. Preko njihovih sudbina upoznajemo i poziciju autora. U filmu „Ljepota poroka“ ispituje se odnos tradicionalnih normi i izazova savremenosti i tu je cijeli niz ženskih likova koje su zauzele ili im je dodijeljena pozicija u zajednici. Lik Mire Furlan u tom filmu i njena sudbina jesu jedna vrsta poetske, ali i socio- političke autorove konstatacije, te je stoga i to dobar primjer istraživanja režiserovih preokupacija, ali i predstavljanja crnogorske žene.

Tradicionalna odjeća u svakodnevnom životu i uniforma koju nosi na radnom mjestu poput oklopa su koji sputava i pozicionira ženu u društvu. Tako da njihovo skidanje predstavlja jedan od epskih, amblematičnih trenutaka naše kinematografije, ali i kulture. Naravno, mogli bi se iz današnje pozicije izazvati određeni stavovi, ali je Nikolićev pristup uvijek filmski uvjerljiv, uz mnogo humora.

ANALITIKA: Pojedinim gledaocima smeta mizogini odnos prema ženama u filmovima Nikolića i brojnih eks-Ju autora. Smatrate li da je riječ o prijeko potrebnom realizmu koji odgovara slici tog vremena ili ste saglasni da je odnos prema tim filmskim junakinjama mogao biti „nježniji“?

ČEKIĆ: To je uvijek pitanje konteksta. Dakle, filmove i likove u njima neophodno je posmatrati u kontekstu ukupnog djela, stila i unutrašnje logike, ali i vremena u kojem djelo nastaje.

Ono što se nameće kao norma javnog nastupa, ponašanja u javnosti i slično ne može biti uvijek nametnuto i umjetničkom djelu. Posebno je to osjetljivo u filmu, koji je negdje najbliži našem doživljaju realnosti, te je pitanje autentičnosti i uvjerljivosti poseban izazov kako za autore, tako i za javnost. Naravno, iz ove perspektive posmatrano, moglo bi se pronaći tu i tamo i ponešto grubih zahvata u prezentaciji ženskih, ali i likova iz drugih rodnih, socijalnih i ostalih grupa.  

No, valja u interpretaciju uključiti i elemente društvenih standarda vremena u kojem nastaje određeno djelo, ali i racionalno, bez osjećaja koji stvara provokacija vezana za re-evaluaciju djela velikih autora, ispitivati i preispitivati određene teme i u Nikolićevim filmovima. Kroz tu interpretaciju možemo mnogo toga reći i o savremenom svijetu i inspirisati nove inicijative i umjetnička djela.

ANALITIKA: Zar ne postupaju mnogi moderni filmski autori iz regiona mnogo gore sa sopstvenim, modernim junakinjama – i to nauštrb kvaliteta, pretvarajući žene u hodajuće karikature? Možete li da navedete dobre tretmana žena u novijoj domaćoj i regionalnoj kinematografiji, one koji se, prema Vašem mišljenju, mogu porediti sa Nikolićevim?

ČEKIĆ: Ne bih se složio sa konstatacijom o „modernim filmskim autorima“. Prvo, zato što postoji veliki broj primjera da su ženski likovi protagonisti, a drugo – promakli su mi pojedini naslovi, te bi moja konstatacija bila utemeljena na skraćenom pregledu.

Pitanje je što je uvjerljivi ženski lik i da li postoje određena očekivanja u odnosu na reprezentaciju žena? Smatram da je nemoguće odvajati muške i ženske likove i da oba pola u sebi sadrže paradokse, nedostatke, kao i druge odlike koji ih čine uvjerljivim ili nedovoljno uvjerljivim.

U odnosu na Nikolićeve heroine, današnji izazovi pred ženama, ali i uslovi vremena u kojem živimo zahtijevaju drugačiji pristup i senzibilitet, te je upoređivanje nepotrebno. U regionalnim filmovima sve je više ženskih likova, svih dobi, koje su protagonistkinje, provociraju radnju i donose samostalne odluke u određenim okolnostima.

Primjera je mnogo. Kod Hane Jušić u filmu „Ne gledaj mi u pjat“ ili u filmovima Teone Mitevske-Strugar, ali i drugih autorki imamo vrlo uvjerljive likove, kojima se dogodilo da su i žene uz to. Svakako, i u određenim savremenim crnogorskim filmovima imamo uvjerljive ženske likove, bilo kao glavne protagoniste, bilo u drugim ulogama.

ANALITIKA: Da je Nikolić živ, kakve bi filmove sada režirao? Kojim bi se temama bavio, kakve bi bile njegove heroine?

ČEKIĆ: Odgovor na ovo pitanje priziva mogućnost intimnog doživljaja Nikolićevog stvaralaštva, te bi u tom dijelu djelovalo poput kakvog leksikona. Međutim, interesantno je pratiti u medijima kako se svako malo čuje: „Eh, da je Živko živ, snimio bi film o tome!“, kao i razne reakcije na to.

Dakle, svako ima svog Živka Nikolića i to, naravno, potvrđuje njegov značaj u ovom društvu, koji je nesporan i uticajan. Međutim, čini mi se da se, kao i u slučaju nekih drugih crnogorskih stvaralaca, bez argumentacije utvrdimo u sopstvenu interpretaciju djela tih autora. Katkad, sa nesagledivim posljedicama.

ANALITIKA: Može li nam se dogoditi neki „novi Živko Nikolić“ kad je riječ o uvjerljivom slikanju našeg mentaliteta na velikom platnu? Novi, i kad je riječ o temama kojima se bavio, i kad je riječ o umjetničkoj ubjedljivosti, kvalitetu?

ČEKIĆ: Nikolićevo djelo je osobeno, a i nad našom kinematografijom će zauvijek stajati taj biljeg koji je ostavio. Štoviše, slike u njegovim filmovima su snažne i pitanje je da li će to ostati kao vanvremenska slika Crne Gore na velikom platnu.

S tim u vezi, pitanje je koji su nam autori potrebni i da li možemo uticati na to. Živimo u novom ambijentu, lokalnom i globalnom, pitanje identiteta i njegovog predstavljanja donosi nove izazove, uz mnogo više zahtjeva za određenim oprezom, manje ili više opravdano... Tako da je pitanje „novog“ Živka Nikolića mnogo komplikovanije. Valjalo bi, zapravo, da za početak novim generacijama na pravi način predstavimo Nikolićev, ali i rad drugih autora, koji predstavljaju naše veliko umjetničko nasljeđe. Svakako, crnogorski autori jesu svjesni Nikolićeve zaostavštine. I s namjerom ili nehotično, komuniciraju sa njom.

Katarina Bulajić, režiserka

Zapostavljamo pitanja sopstvenog mentaliteta

 

ANALITIKA: Koja je heroina Živka Nikolića ostavila najsnažniji utisak na Vas? Zbog čega? Što je kroz takav lik rekao o crnogorskoj, ali i o arhetipskoj ženi?

BULAJIĆ: Junakinja kratkog dokumentarnog filma ,,Prozor“ iz 1976. godine, i kada govorima o heroinama Živka Nikolića, i kad pričamo o crnogorskoj/arhetipskoj ženi. Na delikatan način, atmosferskim zvukom i slikom bez ijedne riječi ispričana je surova i dirljiva, ali istinita priča. Kroz svakodnevni život jedne porodice predstavljen je nezavidni položaj žene u društvu.

ANALITIKA: Pojedinim gledaocima smeta mizogini odnos prema ženama u filmovima Nikolića i brojnih eks-Ju autora. Smatrate li da je riječ o prijeko potrebnom realizmu koji odgovara slici tog vremena ili ste saglasni da je odnos prema tim filmskim junakinjama mogao biti „nježniji“?

BULAJIĆ: Slažem se da pojedine scene nijesu najprijatnije, ali ne i da bi to moglo da se svrsta u autorovu ličnu potrebu da ponizi žene. Živko Nikolić je veliki autor zato što su njegova djela kompletna i za svako njegovo izražajno sredstvo postoji opravdanje u samoj priči.  Svaki autor ima određeni stil, a njegov filmski rukopis treba da bude istovjetan u cijelom djelu.

Tako da, prema mom mišljenju, nema selektivnog tretmana kad govorimo o koherentnom djelu. Takođe, neke priče ne bi trebalo previše šminkati da bi bile prijatnije za gledanje, jer jedna od funkcija filma jeste da skrene pažnju i opomene.

ANALITIKA: Zar ne postupaju mnogi moderni filmski autori iz regiona mnogo gore sa sopstvenim, modernim junakinjama – i to nauštrb kvaliteta, pretvarajući žene u hodajuće karikature? Možete li da navedete dobre tretmana žena u novijoj domaćoj i regionalnoj kinematografiji, one koji se, prema Vašem mišljenju, mogu porediti sa Nikolićevim?

BULAJIĆ: Neosnovano „nagrđivanje“ likova, bilo da je u pitanju žena ili muškarac, kada preovladaju lične frustracije autora - u većini slučajeva nema ni ideju, ni poentu. Samim tim takvi likovi nijesu ni vrijedni pomena. Ne mogu da poredim druge filmove sa onim što je Živko Nikolić ostavio iza sebe. U tome je, valjda, vječna vrijednost njegovih priča.

ANALITIKA: Da je Nikolić živ, kakve bi filmove sada režirao? Kojim bi se temama bavio, kakve bi bile njegove heroine?

BULAJIĆ: Kada želimo da ilustrujemo neke aktuelne situacije često možemo da čujemo: ,,Ovo je kao scena iz Živkovog filma“. I odmah je sve jasno. Pokušavam, ali ne mogu da pretpostavim koje bi bile njegove teme ili heroine, vjerovatno zato što su filmovi koji je ostavio za sobom primjenljivi i na 21. vijek.

ANALITIKA: Može li nam se dogoditi neki „novi Živko Nikolić“ kad je riječ o uvjerljivom slikanju našeg mentaliteta na velikom platnu? Novi, i kad je riječ o temama kojima se bavio, i kad je riječ o umjetničkoj ubjedljivosti, kvalitetu?

BULAJIĆ: Nije dovoljno samo da postoji autor koji odgovara na sve pomenute zahtjeve, već i društvo koje ima senzibilitet za takve teme. Kad kažem društvo ne mislim samo na gledaoce. Naše teme postaju sve univerzalnije zato što pokušavamo da se ukalupimo u globalni okvir i time zapostavljamo sopstveni identitet i mentalitet.

 

Ostavi komentar

0/300