Najmlađi član Senata Univerziteta Crne Gore i dekan Elektrotehničkog fakulteta za portal Antena M ove sedmice govori o naslovima koji se posebno urezuju u sjećanje.
Naučna karijera i napredovanje profesora Mujovića usko su vezani za podgorički ETF; od osnovnih studija, pa do čelne pozicije na koju je nedavno naimenovan. Osim redovnih nastavnih aktivnosti i funkcija koje obavlja, ističe se Mujovićev naučno-istraživački rad u domenu eksploatacije i planiranja elektroenergetskih sistema. Objavio je veliki broj naučnih radova u etabliranim publikacijama, časopisima sa SCI liste i monografijama svjetski poznatih izdavača.
Nije se uz taj rad izgubila ni želja za lijepu riječ. “Strast prema literaturi i čitanju sam veoma rano osjetio i rezultat svega je prilično veliki broj pročitanih djela”, kaže Mujović. Prednost daje klasici u odnosu na prolaznu modu i trenutno aktuelne pisce, te stoga izdvaja pet kapitalnih, snažnih djela, s porukama koje se ne zaboravljaju.
***
“Derviš i smrt”
Sjajno djelo velikog Meše Selimovića, sa sijaset antologijskih poruka. Rado se prisjetim da "Ljudi preziru one koji ne uspiju, a mrze one koji su se popeli iznad njih" ili onoga da "Ništa nemam osim uvjerenja da sam častan, ako i to izgubim, biću ruševina". Mogao bih još navoditi i uvijek isto zaključiti - da je ovo djelo riznica mudrosti, pandan Andrićevim "Znakovima pored puta".
“Kroz život s Vladikom Nikolajem”
Snažno duhovno djelo, sa jevanđelskim porukama za svih 365 dana u godini. Svako novo čitanje donosi novo razmišljanje i spoznaju. Uz ovo djelo se načešće zamislim i otkrijem svoje mane, ili bolje reći koliko sam daleko od smjernog, krotkog i bezazlenog hrišćanina, kakav bih želio biti.
“Braća Karamazovi”
Teško je porediti razne epohe, pisce i djela, ali za mene je Dostojevski prvi ili među prvima. Nevjerovatna sublimacija psihologije, filozofije, duhovnosti i neočekivanih obrta. Dostojevski je sve osim lako štivo i “Braći Karamazovima”, a isto važi i za “Zločin i kaznu”, se vraćam onda kada sam svjež i duboko koncentrisan, kako bih na pravi način živio sa njegovim likovima i prolazio njihove uspone i padove. Moram priznati da sam se i za turističko putovanje u Sankt Peterburg pripremao čitajući Karamazove.
“Roman o Londonu”
Miloš Crnjanski je napravio upečatljivu priču o ljudima koji svoju sreću traže pod tuđim nebom. Kada god pomislim da mi je u Crnoj Gori "tijesno", da sreća stanuje daleko odavde, da tuđe Sunce bolje grije, sjetim se Crnjanskog, sjetim se Nikolaja Rjepnina i golgote koje prolazi u tuđini. Moje misli se razbistre i Crna Gora opet postaje najljepše parče zemaljskog šara.
“Luča Mikrokozma”
Ne mogu se smatrati književnim stručnjakom, ali se usuđujem reći da je upravo ovo djelo jedno od nakompleksnijih i najboljih prosteklih iz pera crnogorskih pisaca. U dilemi sam da li je ovo književno ili filozofsko djelo, ali to ne mijenja stvari. Njegoševoj “Luči mikrokozma” se često vraćam i još ne mogu reći da sam njome ovladao. Divne su i duboke ove riječi: "Ako istok sunce sv’jetlo rađa, ako biće vri u luče sjajne, ako zemlja priviđenje nije, duša ljudska jeste besamrtna, mi smo iskre u smrtnu prašinu, mi smo luča tamom obuzeta".
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR