POEZIJA SA STILOM (2): MIRKO BANJEVIĆ- PJESNIK PRAISKONAC

Druga epizoda- Mirko Banjević

Mirko Banjević rođen je u Pješivcima 1905. godine, a umro u Beogradu 1968. godine. Bio je bio poznati crnogorski i jugoslovenski pjesnik. Gimnaziju je učio u Nikšiću i Trebinju, a filozofski fakultet završio je u Beogradu.

Radio je kao novinar i urednik lista Pobjeda i časopisa za književnost i kulturu Stvaranje u Podgorici. Do Drugog svjetskog rata bio je profesor u Gospiću i Paraćinu i novinar beogradske Pravde. Radio je kao urednik u beogradskom izdavačkom preduzeću Rad. Penzionisan je na dužnosti urednika Tanjuga.

Često je progonjen i hapšen kao pripadnik revolucionarnog pokreta. Učesnik je narodnooslobodilačke borbe od 1941. Zbog svojih ideja robijao u zatvoru Glavnjača. Imao je težak život i pjesničku sudbinu. Banjević je pisac o kome je mnogo pisano, a najpoznatiji esej o njemu, u kome je pjesnik Milo Kralj dao njegov pjesnički portret, nosi naziv „Do iskapi, do iskona“.

Životni put Mirka Banjevića, kao i većine pjesnika njegovog vremena, bio je dramatičan, nesređen i nesrećan, te je i njegova poezija prelivena tugom i tragikom. Za mnoge svoje pjesme tvrdio je kako je čuo kao u bunilu i u snu. Upravo ta misao najbolje spaja se njegove pjesme, koje su kao neki strašni i mračni san koji želimo da odagnamo onoga trenutka kada se iz sna probudimo.Mirko Banjević pripadao je generaciji koja je „prošla trnovit put specifičan za onaj dio crnogorske literature koji je svoje domete poistovjećivao s uspjesima u razgrađivanju i pomjeranju društvenih odnosa“, napominje Milorad Stojović.

Poezija Banjevića kreće su rasponu od ratne, narodnooslobodilačke i socijalne poetike sve to modernizacije lirskog izraza prema univerzalnijim temama i značenjima. Njegova najvažnija djela su:

Pobune uma, Nikšić, 1930.
Šuma, Nikšić, 1930.
Ognjena jutra, Paraćin, 1940.
Njegošev spomenik, Cetinje, 1947.
Zemlja na kamenu, Beograd, 1950.
Zvjezdani voz, Zagreb, 1951.
Bezdani, Cetinje, 1956.
Sutjeska, Cetinje, 1961.
Do iskapi, Beograd, 1964.
Roždanici, Cetinje, 1968
 

Danilo Vušović kaže povodom Banjevića, da je to pjesnik čiji „duševni život odaje čovjeka koji je mnogo doživio i iskusio.“, da su njegove pjesme pune „jake misli i dubokog osjećanja.“ Ako se može reći da postoji neka tanka nit koja povezuje sve Banjevićeve pjesme a to je pjesnikovo tragično shvatanje svijeta kao surovog mjesta u kojem vlada zakon neravnopravnosti i nehumanosti što možemo pročitati u pjesmi koju vam ovaj pregled donosi, a to je pjesma Ko će koga.            

Ova pjesma, kao i mnoge druge iz Banjevićevog stvaralaštva, pripada žanru takozvanih kratkih poema, koje su maestralan lirsko-epski izraz i specifična forma Banjevićeve poetike. Ono što je Nikola Lopičić smatrao suviše lokalnom leksikomkoja kvari pjesmezapravo često je snažna i lična leksička osobenost Banjevićeve poezije koja pjesme čini originalnim i iznose crnogorski govoreni jezik na estetski i književni nivo. Poema, koje je dominantna pjesnička forma epohe romantizma, u Banjevićevome izrazu postaje lirskija, fragmentarnija, izlomljenija, slobodnija što su sve bile naznake modernizacije književnog izraza između dva rata.

Deskriptivnost, epska širina zahvata, lirska ekspresivnost, narativnost su osobine zvučnosti i slikovnosti pjesama kao što su Gosti, Tužba svetom Vasiliju Ostroškom, a koje govore o zaboravljenim i siromašnima, o potlačenima i tu se poezija čita, ne kao socijalna, već kao tragična epsko-lirska tužbalica koja osvjetljava živote onih koje politika, religija, socijalni poredak, sve vrste društvenih i klasnih odnosa zaboravljaju i čiji je život isti bez obzira na oblik koji on uzima i uvijek je isti i težak. Tu se Banjević otkriva kao antiklasni pjesnik, ali ne u romantičarskome smislu kako je to isticano u kritici, već kao nagovještaj budućih modernističkih tendencija u našem pjesništvu.

Samosvojnost Banjevićevog poetskog svijeta ipak počiva na tradiciji i na usmenoj književnoj kulturi. Zavičaj je prisutan u njegovim pjesmama, ali kao univerzalna slika crnogorske geografije i prirode koja je surova i neprijatelj čovjekova bitka na zemlji. To je romantičarsko nasljeđe koje je razbilo prosvjetiteljski doživljaj cjelovitosti čovjekova postojanja. Za Banjevića, kao i za cijelu generaciju kojoj je pripadao, život u društvu kao i prirodi je borba za goli opstanak i to se čita u većini njegovih pjesama, kao u pjesmi Zapis:

 O ko me dovede u taj kamen siv,

Gdje se i val morski izubija živ

A ni paklu ovdje nije sličan trag

Po kome skapava i sam ljuti vrag!

Često su se u ocjeni Banjevićeva pjesništva isticale slabosti njegovih poetsko-zvučnih izleta, ali se je isto tako zaboravljao isticati kvalitet njegovih rima, te najvažnije zvučne osobine poezije, koja je u službi tamne, oštre, čvrste, izdvojene, rubne slikovnosti njegovih stihova,  koje katkad podsjećaju na crnogorske kamenite predjele i zapravo jesu kako je to najpreciznije ocijenio Milorad Stojović - slika otpora. Zaboravljao se i ritam ponavljanja koji je na tragu crnogorske usmene tužbalice, a to je i ritam i osjećaj koji izrasta iz dubine i tame čovjekove duše, i primordijalni i praiskonski lirski krik. On piše uglavnom u nevezanom stihu, ili u distihu, često u strofi od tri, četiri ili više stihova i forme njegovih pjesama prilagođene su unutrašnjoj dinamici onoga osjećaja i doživljaja koji se želi pjesmom opisati.

Teme koje dominiraju u zbirkama poezije Mirka Banjevića su ljubavne, socijalne, revolucionarne, ali i patriotske, a njihov dominantni osjećaj je osjećaj je vapaja i patnje. Kod njega nema, uslovno rečeno, finih, nježnih osjećaja kao u poeziji Ratkovića ili Ivanovića; Banjevićeva poezija je samo za one čitatelje koji mogu da podnesu težak bol i očaj, koji mogu da podnesu surovost i jezu smrti, i ono što je nepoznato i mračno u našem postojanju: beznađe i bespuće. Otud toliko nerazumijevanje i nepopularnost Banjevićeve poezije. Ona je u modusu realistička, ali je često suprotna poetici svoga vremena koja je bila sva u znaku, kako i sam Banjević kazuje, borbenog i naprednog, takoreći utopijskog. Često takođe zaboravljana i nije isticana moralnost Banjevićeve pjesme onaj sušti kvalitet prave crnogorske poezije.

Mirko Banjević svojim počecima pripada ono što naša istorija književnosti naziva međuratnom književnošću koju karakteriše, kako ocjenjuje Danilo Radojević: „česta nedorađenost jezika, nedovoljna metaforičnost i izgrađenost forme, rezultat su i žurbe da se uhvati vrijeme, kao i teških prilika pod kojima se stvaralo.“ No, iako je sve tako, ipak ova književnost, kao i Banjevićevi stihovi, svjedočanstvo su da se u toj književnosti težilo izgradnji modernijeg izraza i da je žurba da se uhvati vrijeme, zapravo predosjećanje lirske svijest novih nesreća i teškog života koji ne prolazi, i da se nadoknadi izgubljeno vrijeme. Zato Banjevićeva poezija u smislu slikanja vremena jeste „između“ i „granična“.

Svaki put kada čujete ponavljanje samoglasnika, suglasnika i riječi na početku stiha, kao udar groma na svaki prvi takt, težak uzdah lirskog subjekta svaki put kada se on javi u pjesmi; onda nepogrješivo znate da se radi o pjesmi Mirka Banjevića!

Zašto Banjević slika zlo i nesreću u svojim pjesmama je najvažnije pitanje koje sebi postavljamo dok čitamo njegovu poeziju. On to slika pogled na svijet koji teži dobru, ljudskosti, humanosti, a čemu je krajnji cilj uspostavljanje društva koje počiva na harmoniji i sreći, na koncu pravednijeg svijeta, čemu teži zapravo sva vrhunska poezija otkad ona postoji.

Ovaj pregled Vam donosi i pjesmu Ponor često zaboravljenu u antologijama a koja govori o smrti i posvećena je njegovom bratu Dušanu, čiju je smrt gledao sopstvenim očima i otkriva nam lirskog subjekta zarobljenog između jezika i svijeta.

Uživajte u stihovima koje Vam ovaj pregled donosi.

 PONOR

(bratu Dušanu)

Bili smo mali siroti dječaci

Preminuo je uz moja koljena

Kad u kući nigdje nikoga nema.

Zalazi posljednji zraci sunca…

 I

Tražim ti dušu u travi i cvijetu

i mlićem ko pčela izgubljena

od žbunja do busenja

 Tu sam i nijesam tu

gdje sam tijelo stoput ogrebao

tu sam i nijesam tu

gdje sam nokte nogu otucao

tu sam tu sam…

 Tražim ti dah i pogled

kuda je jutrom lutao gladan

da ozebao dočekaš zrno sunca

 Tu sam i nijesam tu

gdje sam rosu zjenice izlivao

tu sam i nijesam tu

gdje sam padao nesvjesticom

tu sam i nijesam tu

gdje sam ležao na ranama

ko na očnjemu vidu

jer tamo su

naši izdasi izvlaženi

izgruđeni

i u njima sve je zemaljsko

sve što izmeđ neba i zemlja luta

i vraća odnekle s daleka puta

i vječno prolazi tako –

opet će se pojaviti.

II

 Tražim ti sjenu ko lud

što luda uz goru za hladovima

i jarugama

i opija se bezgranicom svjetova

Tu sam i nijesam tu

da ti pronađem rukotvorine

i utisnute stope po kamenu

kuda si bos vijugao za zamahom

Tu sam i nijesam tu

gdje si iz ruke krišku pločastu

puštao ko strijelu

i išla je pod nebo

zviždala uporedo

sa mojom izmahnutom

Tražim taj zvijuk

vazduhom

kao daleki avionski zvuk

i nikada ne pada

niti ikada

više vidim

tu zavitlanu

zabijeljelu plovku

VIII

Tu sam i nijesam tu

gdje magle brdom prolijeću

i nikad više ne dođe on

Tražim i vječno tražim

i tu sam i nijesam tu

i kad me umori ponesu

i kad mi zupci vijeka zapnu hod

i kad mi boju mijenjaju kose

u bijelo

i kada dan se navali ko rov

i kada prekinem svaku nit

i tada tražim

i tu sam i nijesam tu

a okrajci livada i baština

a njive i ograde

a bregovi glavice i hrastovi

a kamenovi i ulice

a kućišta međe i domovi

svi su i nijesu tu

i jave se i ne pojave

i zašume i zanijeme

Kuda te tražim i prolazim

kuda smo  „na vojsku“ išli

u tutnjavi žagora dječjeg

u prolijetanju ko zmajevi

i sve zaćutalo i doziva

i sve nestalo je i postoji

A kad moram biti ko i ti - -

već se nećemo sresti

ko kad si i ti bio kao ja

a možda će nas opet jedan povoj

opoviti

i nećemo se ni javiti

jedan drugome

 CRNA SLOVA

 Vise duge strane – vijek hoda.

O ko će beskrajnost upiti u snagu!

Hoće li surov masiv da se poda

stiša tutanj po našem teškom pragu?

Drug u jutro

pusto

pokraj puta pao:

u kosi mu slijepljen šušanj i zemlja

puška mu slomljena

a puške mu žao –

i na njoj ruka još se grči spremna. 

Koraci tupo uz strmine sežu.

Zjenice druga kao crna slova

nas prate –

u riječi se žive vežu

da skrate

patne

sate

prođe ponor ovaj.

 Dok se na nj odranja

usov između granja

zrak posljednji pao na tamne mu oči

pod našim hodom planina se sklanja

a preko druga sjen vrhova kroči.

 Sad tišina šume neznan lijes čuva

u njedra ga vije

i snagu mu pije.

Gdje se sniza kamenje i zemlja suva

sa kostima borca – u čvrst drum ga lije. 

Iz ciklusa Nad sobom nevječnim

III

 I što sam mogao ja

no slova da sastavim pasja

u glasove

u urlike

u urnjave

u jauke?

I jauk moj pretvori se u bezdane,

u taj nepomen koji ledom zasja,

u tu glasovnu slovku,

u tu povorku

od jektaja,

u bespomoćnu, svevapijajuću što diže ruke

-psvoku.

Postoji u meni kao ruglo i prokletstvo na sve dane

što osvaja

i povadim je kao handžar,

potrgnem je na svaki treptaj

i ističem svaki svežanj što je uzdar

i izustim potres taj

u odušak:

psovko moj korijenu,

i u grobu kosti da se krenu!

Sve mu gonim do prađedova

i u međi šuplje do krovova

i nebo i nebesa

i mrtvo i živo

i sve što tvorac stesa

pravom, krivom!

A kakva izgledaš u očima utančana

a kakva odzvanjaš u ušima usanjana

a kakve prsneš po pločnicima zasijanim

a kakva krikneš u zjenama zatamnjenim?

I što sam se domogao do snage psovačke

kad su me progonoli

no da zavrisnem!

Kad su me izgladnjeli na gomili

što sam zarežao i prosuo se u iskre kovačke

no da skrešem riječju zlom

izgaženih pod prijetnjom!

Na obojke da izgrdim u sječivice – u riječi.

 I znam:

ona se sjedinjuje slobodna,

niti je ogledalo niti ram, -

no ja

kod mene praiskonca

i tebe na rubu konca.

Kod mene od zemnih bedara neodvojena

kod tebe dahu prirode obraćena.

Postoji otkad zaustih usnama

i u post moj se uvukla,

ušla ko u zavlažene, tamne podrume,

i u crkve

i u zatvore

i u dvorove

javlja se nama

i u gradine

i u povorke

i u parkove

i na asfalte

i okrajine.

Njene su sijavice gorke i pregorke –

mogle bi da izbezume.

A što mogah no psovka da se u gromore

tučno otvori!

A šta mogu no – kada joj privlak nestane

da je u meke romore

pretvorim,

ili da je viju vjetrovi!