Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

Čitajte i smijte se životu u lice! Preporuke Nade Bukilić

| Postavio/la: Zerina Ćatović

Čitajte i smijte se životu u lice! Preporuke Nade Bukilić

Nagrađivana novinarka i dramska spisateljica Nada Bukilić odabrala je pet važnih književnih naslova za našu rubriku. Njoj nije bilo lako odabrati svega pet, ali dobili smo preporuke za redove koji se rijetko spominju, a u kojima ćete sigurno sresti sebe.

Bukilić je bila urednica i kolumnistkinja brojnih crnogorskih časopisa (od Liberala i Monitora do Montenegro Mobil Arta i Inflight-a). Objavljuje priče za djecu, kratke priče i eseje; a autorka je i nekoliko radio drama i tv scenarija.

***

Elza Morante, Istorija - sablazan koja traje već 10 000 godina

Riječ je o velikom romanu - velikom po mnogim karakteristikama, čak i po obimu, što je, vjerujem, mnoge odbilo da ga pročitaju. Međutim, radi se o izuzetnom djelu. No, ovdje ću podsjetiti samo na jednu njegovu dimenziju - mada je to više dubok i jeziv eho, nego li kompletna dimenzija. Naime, dok čitate, jasno osjećate da ste sve, ama baš sve što se nalazi u tim redovima, sami doživljavali, te da Morante od tog dubokog eha nekadašnjih života (uporno  vam se čini da ste ih imali bezbroj i da se svih jasno sjećate), i iz tih nemjerljivih i sapetih uspomena, kreira lik žene koja je i ja, i ti, ali i ona, i sve mi...

Opisujući nekoliko godina u životu jedne žene, Morante ustvari ispisuje predivne i emotivno iscrpljujuće stranice o istoriji jedne polovine čovječanstva - one ženske polovine - iako ničim ne buni feminističku gorčinu, niti zajedljivost i zluradost potčinjenih. Istorija one druge polovine jeste istorija kakvu znamo, učimo, pratimo, živimo, čitamo i sl, ali je, suštinski, to samo dugački niz jezivih događaja - sablazan koja guta i jednu i drugu polovinu čovječanstva.

Žena u zoni sumraka (prilično neprecizno, ali se ne može pobliže - morate pročitati!), ostavši sama sa djetetom u polurazorenom gradu, u vrijeme najvećeg rata koji je svijet do tada vidio, pokušava da oboje prežive. Međutim, biva silovana, a kasnije i rađa dijete, plod tog sumanutog čina.

I jednako ga voli, kao da je rođeno iz najveće ljubavi. Majka je majka. Morante dominantno pokazuje veličinu svog spisateljskog dara upravo time što prikazujući život jedne žene, uspijeva opisati živote svih nas - sve mi žene živimo baš tako: predugo traje civilizacija tj. civilizovanost kojoj je mjera uspješnosti posvemašnja kontrola žene, ženskog, ženinog, i bezglasno, podrazumijevajuće ne uzimanje za ozbiljno ičeg što se žene tiče.

Mora da smo mnogo opasne (po okolinu i sebe) kad se nad nama tako, sistematski i prilično unisono, vrši okrutna osveta. Za neki pra-grijeh? Za nekadašnju superiornost? Ne. Samo čekamo dan kada će Majka Zemlja izručiti svoju utrobu van, kao što Sablazan zvana Istorija, svakodnevno baca na sve nas ostatke očajnih ljudi - očaj ljudskosti i uzaludnost očiju punih suza.

Sve ostale dimenzije ovog velikog romana, koje su, moguće je, i važnije ili validnije za književnu kritiku (a ima ih!), a i same čitaoce, red je da sami pročitate i pronađete. Na nekoj od stranica, u nekom od makar najkraćih redaka, srešćete sebe.   

Radovan Zogović, Kožuh sa pola rukava   

Iako je Radovan Zogović, više od svega (i više od drugih) pjesnik, i iako mislim da su pojedine od njegovih pjesama (ljubavnih) u samom vrhu, ne samo crnogorske poezije, preporučujem njegov roman Kožuh sa pola rukava, jer je to djelo intrigantno na više načina.

Prvo, nepojmljivo je da je rijetko čitano i još rjeđe preporučivano, pa izgleda da ga nijesu čitali ni filolozi koji uobražavaju da su pisci, ni profesori književnosti koji uobražavaju da su književni kritičari, pa ni lokal-patriote, koji, opet, uobražavaju da su sa Zogovićem ovce čuvali. Zatim, jezik koji Zogović koristi i sam stvara (jer, veliki pjesnici grade jezik), otvara jedan veći, širi svijet, sa bojama u više nijansi i sa zvucima neočekivanih tonaliteta.

Prosto da se pluća raspuknu kao cvjetna čašica od ponosa - kakav jezik!?! Kao pjesnik, Zogović pjesnički piše i prozu, sve njegove rečenice imaju svoj razlog, a njegov stil... e, to je već dodatno uzbuđenje. To je za one prave sladokusce!

Zogović posjeduje, rekla bih, posebno inteligentnu estetiku, i baš ta inteligencija izdvaja njegove rukopise, i čini da ga doživimo svevidjećim, sveznajućim i, nadasve, duboko moralnim. Hoću reći: ako je negdje estetska tananost vrijedna, onda je to u filigranskim konstrukcijama etike.

To je Zogović. U samom romanu, u kojem se opisuje nekoliko dana u vrijeme ratnog zatišja, glavni junak se sudara sa psihologijom ratnika, koji nijesu ništa drugo osim ratnici, i ni po čemu važni do po tome što su na "istoj strani" tj. na istoj ideološkoj liniji, a haos u njegovim osjećanjima naraste do kraja, kada shvati da ti njegovi saborci, ljudi za koje bi inače glavu dao, nikako  i ne shvataju sadržaj, bit i smjer te ideologije kojoj pripadaju.

Stranac među svojima - jeziva situacija. Koliko je samo pojedinaca stradalo jer su vjerovali da su jednaki sa onima iz "iste ideologije"! (To je još jedan momenat važan za ovaj roman: nije bilo baš preporučljivo u ono doba kada se država tek uspravljala na svoje komunističko-socijalističke noge, napisati roman sa ovakvom tematikom.)  

Jedan detalj: glavni junak gleda kako partizani (a mogli bi biti bilo koji ratnici i u bilo kojem vremenu), stoje u redu i čekaju da prime svoju porciju kačamaka; pritom nemaju posude, nemaju kašike, i onako - šakačke, rekli bismo - uzimaju vreli kačamak, a potom zabijaju svoje vilice u njega i - jedu!

Vrhunac žrtvovanja za bolje sjutra. Magla u glavama, psihologija krda, bijeda onih koji vape da budu vođeni... Gradi li se sa takvima budućnost? Uz sve to, glavni komandant, polupismen i osion, iako junačina, nikako ne podnosi obrazovanog i od strane Glavnog štaba poštovanog i zaštićenog novinara (pjesnika, knjigoslovca...), ne podnosi i donekle (koliko smije) ponižava njegovu "učenost", pokušavajući da dokaže da je puška važnija od pisane riječi.

Komandant će odahnuti kada shvati da taj "pismeni gospodičić", koji ih je naučio da naprave krevete od dasaka, da ne liježu kao stoka po podovima, i koji nije mogao ništa da proguta  vidjevši kako ratnici jedu, odlazi na novi položaj. Studeno je, mećava i noć, a novinar (urednik partizanskih novina) mora na put - pa mu komandant (kobajagi da mu pomogne) dodjeljuje kožuh koji nema rukave. Licemjerje na djelu. Bijeda duha koji se ne može suspregnuti. Posljednja osveta, sa nadom da će pisca progutati noć i led. Zgađen i bez riječi, pisac odlazi...

Orhan Pamuk, Zovem se Crveno        

Volim Orhana Pamuka, volim lepršavost njegovih rečenica, trku njegovih riječi... prosto osjećam da jedva ruka stiže napisati (tj. otkucati) ono što misli naređuju... Međutim, nešto i nijesam očarana cjelinama u kojima se ta trka riječi, taj veleslalom burnih i bučnih rečenica i taj duboki jaz nježnih i suptilnih opisa, u završnicama nađu.

Razliku pravi roman Zovem se Crveno, koji me je potpuno okupirao jedno vrijeme i držao pod svoje, ono - istinski! Ideja da se napiše roman sa takvim zapletom (neko je ubica, treba odgonetnuti ko), način na koji pisac vodi čitaoca kroz detektivske muke, opisivanje starih zanata i tajni velikih majstora, potvrda da je majstor samo onaj koji za svoje djelo sebe daje, i da nikakvo drugo uzdarje ne očekuje do tog običnog naziva - majstor - uzbuđujuće je i dokazuje istinskog velemajstora pisane riječi.

"Dobližiti", kako je govorio moj mali sin, nešto i nekog do te mjere, nekog ko je van našeg kulturološkog sistema, otvoriti nam oči da vidimo kako diše i miriše kultura drugačija od naše, opisati sebe i svoje, baviti se detaljima strpljive, viševjekovne tradicije, mogao je da učini samo veliki, svjetski pisac.

I ovdje je istorija i sve njene naslage, svaka njena devijacija i sva njena dekadentnost, ostavila ugrize jakih joj zuba, ali - ako pažljivo čitate ispovjesti osumnjičenih - možda ćete prije nego vam to pisac pojasni, shvatiti ko je ubica. Međutim, u tom traganju vam neće pomoći ni stotinjak detektivskih filmova i serija koje ste odgledali, pa ni romani sa takvom tematikom koje ste pročitali - dakle: drugačija, nevjerovatna, neočekivana i bogata kultura zahtijeva i sasvim drugačiju detekciju. Zato je roman prijeko potrebno pročitati. Ima, na radost!, još pisaca na ovom svijetu! Nijesu svi otišli u takozvane postmoderniste.

Jurij Poljakov, Jare u mlijeku   

Uistinu, knjiga je kod nas objavljena u ekavskom prevodu, pa je roman naslovljen Jare u mleku - ali, mi smo, je li, dovoljno obrazovani da znamo i taj "jezik". J. Poljakov je savremeni ruski pisac, nasljednik (u najboljem smislu) dobre, stare, rekla bih i sjajne ruske književne tradicije -  bar sudeći po mom skromnom čitalačkom sudu.

Jednostavno - vidite da to piše ruski pisac. Jare u mlijeku je duhovita, farsična, burleskna, humoristička, zabavna, očaravajuća, zavodljiva i dovitljiva priča o tome koliko je svijet izopačen, pa i sam svijet književnosti (književnika) iliti kulture.

Poljakov se spretno i inteligentno bavi kulturnom razinom društva koje je, uz male, gotovo kozmetičke razlike, jednako onom od prije koji vijek, kada je suvereno vladao veliki Gogolj. Uostalom, i red je da se, kad se sprdaš, sprdaš svom esnafu!

I u ovom romanu se "mrtve duše" ponašaju kao da su žive, "kultura" nekulturno rješava sve svoje dileme, a zaplet se koncipira oko jednog jedinog pitanja (koje pokriva sve nedoumice i trivijalnosti tranzicionog društva): može li nepismeni čovjek dobiti najveću književnu nagradu? Naravno da može! Može, jer je za to potrebno tako malo! Malo podmićivanja, malo dodvoravanja, malo neznanja, malo nečitanja, malo "nijemebriga", i još čitav niz takvih "malo", i eto ti ogromnog romana, između čijih korica ama baš ništa ne piše, a ovamo najveća nagrada za književnost!?

Ovaj roman, između ostalog, predlažem, ne samo zato da se smijete, i to do suza, nego i zbog toga što je Poljakov opisao i ono što se može desiti bilo gdje,  ili se dešava, možda baš sada, možda baš kod nas. Neko se sjeti da mu fali nagrada, pa se povjeri nekom drugom, taj drugi naredi nekom trećem da mora  tako biti, a neko četvrti, jer mu je tako rečeno, to i izvede, a onaj prvi - primi nagradu, ni kriv ni dužan!

Neko potom svima ostalima kaže da imamo sjajnog pisca i još sjajnije djelo! Smijeh za sve! A Poljakova volim, evo, i zbog ovoga što je rekao u jednom intervjuu: Dobar pisac, zvuči banalno, može biti samo onaj ko ima književnog talenta... A po mom mišljenju, pisac mora da ima tri dara: izoštren osjećaj za jezik, izoštren socijalni osjećaj i izoštren osjećaj morala. Sva tri, jer ako nedostaje i jedan od njih, nivo pada... Mislim da je ovim objašnjeno i sve što je važno za roman Jare u mleku. Čitajte! Smijte se! Smijte se našem životu pravo u lice!

Tanja Bakić,  Brian Jones i njegov bend

Nije ovo roman - Brian Jones i njegov bend - već storija o osnivaču benda The Rolling Stones, a preporučujem je, jer ju je napisala naša sugrađanka, i to veoma lijepo. Zamislite mladu ženu, odličnu pjesnikinju i vrsnu prevoditeljicu, koja ničim izazvana i ni od koga plaćena, putuje, skita, istražuje, ispituje... i piše o muzikantu Brajanu!?

Može li išta biti neočekivanije od toga? Umjesto da razvrstava stanare Crne Gore na muške i ženske, na one jedne i druge i treće vjere i bezvjernike, na ove nacione i one nacione; umjesto da crpi inspiraciju iz naše bogate, junačke prošlosti; ili da piše o velikim žrtvama žena ovog podneblja; da kuka u stihovima o majčinom mlijeku ili da, bar, zavapi za kakvom svelom ljubavlju, ona, eto - pravo u Englesku, u rokenrol otišla!?

Dakle, odmorite se, oživite, čitajte Tanjinu knjigu. Da biste, bar dok čitate, osjećali kako ste i vi djelić svijeta i kako imate pravo na svaku zraku svjetla koja vas obasja. Ne stanuju svi u našoj avliji, ma što vam rekli političari ili oni sa "nagradama".

 

Komentari

elf,

osim ove poslednje , sve ove knjige sam procitala, i sve su fantsticne, ali sam odusevljena nacinom na koji ih je ova dama predstavila.

Ostavi komentar

0/300