Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

Princ Nikola Petrović: Knjiga kao sudbinsko putovanje

| Postavio/la: Zerina Ćatović

Princ Nikola Petrović: Knjiga kao sudbinsko putovanje Foto: Marina Lopičić

Osnivač prestižne likovne manifestacije Cetinjski bijenale i Fondacije Petrović-Njegoš koja promoviše kulturna blaga Crne Gore i djela na polju zaštite životne sredine, ovonedjeljni je gost književne rubrike Antene M.

Princ Nikola Petrović upoznaje nas s naslovima koji su ga oblikovali, te s kojima čak želi da bude sahranjen.

Praunuk posljednjeg crnogorskog kralja i unuk princa Mirka odrastao je u Francuskoj.

Završio je Akademiju lijepih umjetnosti i autor je nekoliko značajnih arhitektonskih projekata. Dobitnik je Ordena Legije časti, jednog od najeminentnijih odlikovanja koje Francuska dodjeljuje zaslužnim pojedincima, u znak njegovoj posvećenosti vrijednostima dijaloga i razmjene, i neumornom zalaganju za razvoj i jačanje veza između Francuske i Crne Gore.

 „Svaka knjiga koju sam pročitao dala mi je osjećaj da sam preskočio jedan stepenik i da sam na taj način proširio svoju viziju svijeta. Zbog toga mi je teško da kažem koje su to meni najznačajnije knjige, kao što bi bilo nemoguće reći koje su to najvažnije stepenice na stepeništu.ʺ

***

Prva knjiga me je obilježila u uzrastu od pet godina.  Bilo je to moje prvo veliko putovanje… Na Grenland! Mala, divno ilustrovana knjiga istraživača Pol-EmilaViktora pričala je o svakodnevnom životu eskimskog djeteta - „Apucijak, mala sniježna pahulja“.

Zimi bih u krevetu listao stranice. Moj prekrivač postajao je krzno, moj krevet pretvarao bi se u sanke koje vuče pas ili u kajak koji siječe led, a buka od automobila sa ulice bivala bi huk vjetra na ledenom pokrivaču.

Za mene nije postojalo ništa čudesnije od tog bijelog i sjajnog univerzuma, ništa mekše od te krznene odjeće od glave do pete, ništa udobnije od igloa i ništa sigurnije od složne porodice, u vrijeme kad su se moji roditelji upravo rastali.  

Knjiga je izgubljena s vremenom, ali ostala je urezana u moje sjećanje, a Apucijak je ostao moj srećni dvojnik koji me je grijao. Zahvaljujući vama, dok sam pisao ovaj tekst, tražio sam i pronašao na internetu knjigu iz svog djetinjstva, koja me više neće napuštati i sa kojom želim da budem sahranjen. Hvala vam za ovaj lijepi podsticaj.

Ne bih mogao da kažem koliko knjiga mi je omogućilo da preskočim životne ljestvice, koliko knjiga mi je otvorilo horizonte, koliko knjiga mi je pomoglo…

Trebalo bi da kažem koliko prijatelja mi je pomoglo, jer iza svake knjige postoji ljudsko biće koje vam se obraća. Samo bih želio da iz svoje unutrašnje biblioteke izvučem dvije knjige koje sam volio, koje uvijek volim da čitam i koje su iznjedrile moja duboka ubjeđenja.

Prva je „Rat i mir“ od Lava Tolstoja, koju sam čitao kao adolescent sa strašću, zatim sam je ponovo pročitao sa ozbiljnošću odrasle osobe usred sukoba u bivšoj Jugoslaviji.

Iz ove lijepe i dirljive istorijske lekcije izvukao sam nesalomivu sklonost ka traženju Mira, koji za mene predstavlja istinsku hrabrost. Tu sam i naučio da je ljubav naš pravi razlog za život, više nego moć, više nego novac i da ljubav ima potrebu za Mirom. 

Drugu sam pročitao kada je objavljena u Francuskoj 1973, nekoliko godina od studentskih pobuna ’68, u kojima sam učestvovao po cijeli dan i noć. Riječ je o knjizi Ernsta Fridriha Šumahera „Small is beautiful, društvo po mjeri čovjeka“.

Upravo sam bio završio studije arhitekture i ova blistava knjiga otvorila mi je um. U meni je duboko usidrila ekološka ubjeđenja.

Ovu knjigu često iščitavam i sve što je nekada moglo da mi djeluje kao poželjna utopija, danas se pokazuje kao jedini mogući put da se sačuva čovječanstvo od veće propasti.

Ukratko, to je savršen vodič za ekološku državu. Ovaj ekonomista vizionar u njoj je obradio sve velike teme. Svako bi trebalo da pročita ovu knjigu, a prije nekoliko godina izdavačka kuća Kiša priredila je i na našem jeziku, pod nazivom „Malo je lijepo“.

Za kraj, želio bih sa vama da podijelim jedan od citata koji često imam na umu, poput refrena neke pjesme: “Priroda uvijek zna gdje i kada da se zaustavi. Veća od tajne prirodnog rasta jeste tajna prekida prirodnog rasta.“

Shvatićete čitajući ovu knjigu zašto sam poželio da povežem njen naslov uz imidž  Fondacije Petrović Njegoš.

Ako me budete pitali za nekoliko godina, kada budem bolje vladao našim jezikom, mogao bih da vam govorim o velikoj poemi koja me već dugo fascinira, jer samo možemo potpuno da prodremo u nju čitajući je u originalu.

Riječ je o Luči mikrokozma, djelu mog pretka Petra Petrovića Njegoša. Ona za mene predstavlja unutrašnje, sudbinsko putovanje. Na taj način, kao da sam počeo svjesni život jednim putovanjem, a završiću ga nekim drugim. Srećan vam put!

 

Ostavi komentar

0/300