Preneseno iz književnog časopisa Život, Sarajevo; Razgovarao: Mirza Skenderagić
Jedne bokserske rukavice i jedan ring za odbranu od nasilnika. Jedan papir i
jedna olovka za razjareni pjesnički dar. Sva književnost za dublje i
kompleksnije razumijevanje svijeta. Jedna ljubav prema Crnoj Gori i dvije
izubijane šake bez rukavica za njenu odbranu. Jedna borba i jedan
mladalački inat za crnogorsko i regionalno izdavaštvo. Jedno lice za časopis
Život. Milorad Popović.
Nakon jučerašnjeg prvog dijela, prenosimo i drugi dio intervjua sa Miloradom Popovićem.
INTERVJU (1) Popović: Umišljenost i tanušan dar sprječavaju ove sa diplomama da me ozbiljno ospore
U svom debitantskom romanu naslova “Karnera” objavljenom 2012. godine, Vi se vraćate svom prošlom životu, podzemlju, kriminalu I bokseru kao glavnom protagonist, sa dijelovima iz stvarnih života. U kojoj mjeri je taj roman autorefleksija kroz čiju prizmu propitujete vlastitu ličnost? Da li je taj lik stvoren da bi se Vi suočili ili sukobili s krvavom historijom Vaše zemlje?
Roman je, u klasičnom smislu, za razliku od poezije (de)konstrukcija, hibrid znanja i poluznanja, fikcije i fakcije, narativnih tehnika, kompozicijskih varijeteta. "Karnera" je klasičan roman sa mnogo likova i geografskih toposa, u tematskom i kompoziciskom planu fragmentiran i višeslojan.
Pomenuću tri njegova najvažnija nivoa: to je saga o nekolike crnogorske porodice kroz čije sudbine se oslikavaju prijelomni događaji dvadesetog stoljeća; priča o propalim bokserima, koji su postali čuvari reda, krupijei, i okončavaju u umobolnicama; treći nivo je autobiografski, utoliko što se bavi balkanskim prostorom u doba pada komunizma i ratova u bivšoj Jugoslaviji.
Ja sam u tom pogledu imao privilegiju da upoznam gotovo sve balkanske zemlje u doba pada komunizma, jer sam sticajem okolnosti – nakon jednog neuspjelog atentata i dojave o pripremanju drugog – morao pobjeći iz Crne Gore, pa sam u prvoj polovini devedesetih godina boravio u Hrvatskoj, Albaniji i Makedoniji.
To je bilo neponovljivo vrijeme, u kojemu sam sreo mnoge ljude koje u normalnijim okolnostima ne bih upoznao. Posebno su mi drage stranice o Albaniji poslije Envera Hodže, koja je bila terra incognita: o njenoj neviđenoj transformaciji, pretvorbi zemlje proletkulta, u kojoj je bilo zabranjeno držati i kokoške u privatnom vlasništvu, u vašarište najbizarnije prvobitne akumulacije kapitala. Kao i slike Zagreba, u jesen 1991., Kluba kulturnih radnika, "Kavkaza", bifea "Gavela", legendarnog džez kluba "BP", "Vinodola", "Talije", "Interkontija", mladih ratnih reporterki, pisaca i glumica, starih emigranata i novih nacionalista, bivših gorljivih titoista…
Jedina dosljedna poveznica između brojnih likova je to što su svi gubitnici, na neki način marginalci. Uostalom cijela je svjetska književnost prosto prenapućena marginalcima, apatridima, diletanatima, umišljenim veličinama, raznim neostvarenim ekscentricima.
Ne znam ni jedno veliko istorijsko ime, nijednog nacionalnog heroja koji je postao uspjeli književni lik. Da je to bilo moguće sigurno bi Gabo Markes napisao roman o svom velikom prijatelju Fidelu Kastru, zavjereniku, hedonsti, lukavom demagogu, neustrašivom revolucionaru.
Poslije svega, taj svijet palih anđela, marginalaca i apatrida, iako me je život natjerao, iz tzv. viših razloga, da očijukam i s raznim ministrima i velikodostojnicima, i danas mi je najbliži srcu. I danas, kad god sretnem svoje drugove iz mladosti koji su prerano ostarili, rano se predali u borbi koju ionako nijesu mogli dobiti, oko mi zaigra.
Da zaključim, kad su u pitanju književne teme Crna Gora je bogomdana, jer nigdje drugdje sudbina jedne zemlje nije toliko isprepletena sa osobnim sudbinama takozvanih malih ljudi.
Nigdje srazmjerno toliko tzv. običnih ljudi ne pretenduje na neku istorisku ulogu, makar u okviru svoga bratstva ili plemena. Inteligentno je primijetio jedan strani diplomata koji je poslije referenduma službovao u Podgorici: da je, po kvadratnom metru, jedino Vatikan uspio proizvesti više istorije od Crne Gore.
Ova crnogorska umišljenost, mitomanija, sama po sebi je majdan za prozne pisce, ali mi smo nacija usmene tradicije, to jest nacija pjesnika, i još čekamo svoga Valtera Skota, Gogolja, Markesa…
U romanu “Čovjek bez lica” iz 2016. godine također ste odabrali historijsko-politički okvir za Vaše likove. Kada balkanskom ili preciznije crnogorskom čovjeku oduzmete lice, šta ostane? Kome to lice na koncu ostane, ideologiji, sistemu, historiji?
Naslov romana je metaforičan, i odnosi se na kafkijanski lik glavnog junaka Tripka Dragišića, Italo-Crnogorca, neuglednog, neprozirnog, bizarnog ilegalca, potom agenta komunističke tajne službe, koji je u stvari idealista-fanatik.
Radio je najprljavije stvari s uvjerenjem da je to jedini način da se iskorijene recidivi pohlepnog buržoaskog i zaostalog klerikalnog svijeta. Drugi glavni lik, Borko Daković, takođe udbaš, njegova je sušta suprotnost: kockar, sladostrasnik, ubica, koji uprkos svemu nije lišen izvjesne idejne čistote i ideološke dosljednosti.
Kroz njihove sudbine – u tome je ključna, ako ne i jedina, sličnost "Čovjeka bez lica" s "Karnerom" – ispričao sam sudbinu tri generacije njihovih familija, od sloma Crne Gore 1918. do našeg vremena. Riječju, to je roman o jednoj velikoj ideji – i maloj zemlji – koja je klicu propasti nosila u svojoj osnovnoj mantri.
Tačnije, to je priča o propasti jedne velike utopije, koja je, prema rasprostranjenosti, uticaju i posljedicama, pandan velikoj hrišćanskoj revoluciji. Ključna razlika između komunizma i hrišćanstva je to što su prvi propovijedali eudemonističko carstvo na zemlji, a drugi na nebu.
Čovjek bez lica je, dakle, roman i o vjernicima svjetske revolucije koja je bila izvanredno prijemčiva za taj megalomanski agonalni karakter ondašnjih Crnogoraca.
Upravo sam kroz svijet tajne policije, koja je u komunizmu imala sličnu ulogu koju su u predmodernim društvima imali monasi, htio ocrtati taj naizgled moćni, strahovidni partijsko-policijski svijet iznutra, bez predrasuda, i želje da ih pokažem boljim ili lošijim nego što vjerujem da su bili u stvarnosti.
No, tematski okvir romana mnogo je širi od Crne Gore, jer glavni junak se kreće od Italije, zemlje svog rođenja, Istre, odakle je njegov očuh, do Zagreba, Beograda, Kosovske Mitrovice…
Svoj cjelokupni esejistički opus ste posvetili historiji Crne Gore ili preciznije “crnogorskom pitanju”. Koji je danas, u 21. stoljeću odgovor na “crnogorsko pitanje”, 13 godina otkad je Crna Gora vratila svoju državnost?
Ja sam postao “nacionalno osviješteni” Crnogorac tek onda kad mi je sredinom osamdesetih godina jedan stariji kolega, Srbin s adresom u Parizu, kazao da su Crnogorci “izmišljena nacija”. Dotad svoje “crnogorstvo” nijesam smatrao posebnom i važnom činjenicom.
Čak sam imao odbojnost prema uskogrudosti naših balkanskih nacionalista, jer sam te njihove tlapnje o izuzetnosti svog naciona smatrao naivnim, neinspirativnim, patetičnim, pretencioznim, priprostim brbljarijama. No, kad je grunuo velikosrpski nacionalizam, uoči Antibirokratske revolucije, nije bilo više od dvadesetak ljudi koji su se tom silnom masovnom pokretu – koji kao da je izbijao iz same zemljine utrobe – javno suprostavili i branili prava Crnogoraca na sopstvenu tradiciju, kulturu, politički izbor.
Zato sam smatrao pitanjem časti, i da nekim slučajem nijesam rođeni Crnogorac, da stanem u odbranu jedne malobrojne ljudske skupine kojoj prijeti asimilacija i nestanak.
Onda sam ozbiljno počeo iščitivati istorijska štiva i teorijske knjige o naciji, jer ono što sam već bio pročitao u odbranu crnogorskih prava nije me zadovoljavalo, najviše zbog toga što je tim tekstovima i studijama nedostajao kritičko-dijalektički pristup i sposobnost sagledavanja cjelokupnog problema u širem regionalnom i međunarodnom kontekstu.
1997. desio se veliki strateški preokret koji niko nije predviđao, pa ni politički lideri u Podgorci i Beogradu, kad se vladajući DPS, glavni Miloševićev saveznik, raspao i njegov većinski dio, na čelu s Milom Đukanovićem, priklonio indipendistima. Nezavisnost je obnovljena 2006., ali nijesu riješeni ključni identitetski problemi koji su uzrokovani stogodišnjom velikosrpskom asimilacijom i malobrojnošću nacionalnih Crnogoraca.
Podsjetimo se da je na posljednjem popisu bilo samo 278.000 državljana Crne Gore koji su se nacionalno izjasnili kao Crnogorci, kao i to da su glasovi nacionalnih manjina presudili da na referendumu pobijedi opcija nezavisnosti.
Pravoslavni Crnogorci su, po definiciji, podijeljena nacija, kojoj se iz Beograda još osporava originalnost i pravo na postojanje, bez obzira na to što je Crna Gora u međuvremenu obnovila državnost. (Naizgled je paradoksalno, da velikosrbi samo još Crnogorcima ne priznaju nacionalnost: Bošnjacima i Makedoncima više ne osporavaju pravo na posebnu naciju, bez obzira na to što pretenduju na djelove BiH i što ne priznaju autokefalnost makedonske crkve).
Crna Gora je nakon referenduma imala određenu stabilnost, ekonomski napredak i uspjehe u evroatlanskim integracijama, ali, sve je to krhko i privremeno, u velikoj mjeri vezano za ličnu i političku sudbinu jednog čovjeka, i ukoliko se ne dovrši proces konstituisanja crnogorske nacije, koja neće biti moguća bez suzbijanja nezakonitog, uzurpatorskog djelovanja Srpske pravoslavne crkve, koja je posljednji bastion velikosrpskog nacionalizma, država u državi, svojevrsna paravojna, paraobavještajna, parapolitička tvorevina.
Za kraj, nešto o izdavaštvu. Godinama unazad izdavaštvu nagovještavaju konačnu smrt, međutim, knjiege se, češće i brže štampaju nego ikada prije. Da li je u toj regionalnoj povezanosti izdavaštva koji Vi njegujete, upravo nada za opstanak ili čak razvoj književnosti u svim njenim oblicima?
Saglasio bih se da se publikuje možda više knjiga nego ikad prije, ali je i mnogo više nereda, diletantizma, nedostatka profesionalnih kriterijuma i uređivačke politike.
Za to postoji više sociopolitičkih i ekonomskih razloga, ali ključni su nestanak velikih državnih izdavača, poput Prosvete, BIGZ-a, Svjetlosti, Mladosti, Otokara Keršovanija…, raspad nekadašnjeg cjelovitog kulturnog prostora, i osiromašenje, takoreći nestanak, srednje klase u neoliberalnom kapitalizmu.
Danas dominantno imamo dvije vrste izdavača: malih nakladnika, entuzijasta koji, poput misionara, objavljuju nekomercijalne knjige iz lijepe književnosti, i izdavače koji zapravo žive od prodaje rječnika, udžbenika, popularnih biografija i publikacija o kuvanju, astrologiji, zdravom životu, nacionalnoj mitologiji, a knjige proze i poezije domaćih autora štampaju sporadično, u malim tiražima, tek toliko da bi figurirali u javnom mnjenju i kod raznih komisija za potporu knjizi da im je u agendi i domaća književnost.
Tek nekoliko privatnih izdavača na cijelom prostoru štokavskih jezika koncepcijski se profilisalo, i u kontinuitetu publikuju recentna djela naših ozbiljnih pisaca.
Komunizam je imao sto mana: izvršne sekretare kao cenzore, forsiranje ideloškog šunda, pjesmica o Titu i NOB-u, cijele biblioteke o samoupravljanju i marksizmu koje niko nije čitao, ali u kulturno-ideološkom sistemu knjiga je bila od posebnog javnog značenja, pa gotovo nije bilo radničke porodice, kamoli činovničke, koja nije na kredit bez žiranata uzela djela Tolstoja, Balzaka, Remarka, Stendala, Andrića, Krleže, Njegoša…
Sadašnja politička elita potpuno je ravnodušna u odnosu na književnost, jer ona tržišno veoma malo vrijedi, promocije knjiga su scenski neatraktivne, i na zidovima svojih ureda i dnevnih soba umjesto polica za knjige vješaju umjetničke slike koje imaju neku literarnu potku, na primjer, djela Mersada Berbera ili Dimitrija Popovića.
Posebno se delikatno baviti izdavaštvom u Crnoj Gori koja ima samo 600.000 žitelja, malo više od Sarajevskog kantona. Ja se nekako održavam, jer dugo trajem, imam saradničku mrežu pisaca, prevodilaca, izdavača, časopisa, još iz vremena SFRJ, i odavno bih odustao, da se u međuvremenu nije se pojavila jedna izuzetno darovita generacija mlađih autora. Meni je bio veliki motiv da pomognem da ti rukopisi i knjige što prije dođu do većih centara, većih izdavača, književnih festivala, prevodilaca, jer Crna Gora je u vrijeme Jugoslavije važila kao književna provincija, iz koje su bježali daroviti pisci: sjetimo se Borislava Pekića, Danila Kiša, Mirka Kovača, Miodraga Bulatovića, Brana Šćepanovića, Novice Tadića, Marka Vešovića… koji su se afirmisali izvan svog zavičaja.
Još ima u meni nekog mladalačkog inata, ali sam već u godinama kad bih trebalo da podvlačim crtu, i da ostatak života, dok me pamet služi, posvetim dovršavanju nekih započetih ili planiranih rukopisa.
Čekam da se pojavi neki mlađi čovjek koji je dovoljno pametan i spretan da preuzme to što sam radio u izdavaštvu. Bilo bi šteta da se neke stvari, prije svega časopis "Ars", ugase – kod nas ništa dugo ne traje – nakon što odustanem ili više ne budem mogao raditi.
“Opet su pobijedili oni”, kažete u pjesmi “22 maj 2006.” Ako su oni pobijedili, ko je izgubio, pojedinac, narod, zemlja? Da li čovjek danas u Crnoj Gori živi zaista slobodno, da li je ona nezavisnost koja se toliko čekala? Da li ijedan narod bivše Jugoslavije živi slobodno, neovisno?
To je pjesma o noći nakon refendumske pobjede. Ona ima nostalgični prizvuk, iako sam je zabilježio samo par sati nakon objavljivanja rezultata referenduma.
Već onda sam slutio da će takozvana normalizacija, prividno stavljanje ad acta pretpolitičkih pitanja, promijeniti prioritete, dakako, i jedne aktere zamijeniti drugima.
Dakle, priroda stvari, našeg mentaliteta, i političke tradicije, sugerisala je da će u toj tranziciji biti marginalizovani oni koji su počeli tu bitku za samostalnost, bez lukrativnih, karijerističkih motiva.
Je li Crna Gora mogla bolje napredovati u ovih trinaest godina? Ovo pitanje traži kompleksne odgovore, i reći ću lapidarno: Jeste. Ali, moglo je biti i mnogo gore. Na primjer, da je u oktobru 2016. uspio plan ruskog puča danas bismo ličili na Siriju ili Libiju, i taj sukob ne bi mogao ostati samo unutar crnogorskih granica.
Inače, sve postjugoslovenske zemlje, izuzev Slovenije, i donekle Hrvatske, liče na latinoameričke banana republike. Ova društva su kontaminirana korupcijom, kleronacionalizmom, nepotizmom, užasnim socijalnim razlikama.
Naivno bi bilo vjerovati u radikalne promjene nabolje u kratkom roku u postjugosloveskim zemljama – velike promjene ovdje su moguće samo nagore – jer ionako neveliki modernizacijski potencijal društva, u ekonomiji, nauci, kulturi, obrazovanju, razoren je, i samo se uz vanjsku pomoć može postepeno obnavljati.
No, oni koji bi trebalo da nam pomognu u velikom su previranju: globalna psihologija grabeži inaugurisala je neoliberalizam, novi fundamentalizam, čije je poimanje svijeta i čovjeka krajnje stupidno i opskurno: svijet doživljava kao globalni market u kojem svi nešto prodaju i kupuju, a čovjeka isključivo kao konzumenta, lišenog duhovnih i kulturnih potreba.
Urušavanje zasada starog liberalizma i socijaldemokratije, marginalizacija intelektualnih autoriteta, inaugurisali su ekscentrike i populiste – populizam je fašizam 21. vijeka – poput Trampa, Putina, Džonsona, Salvinija, raznih azijskih i latinoameričkih kriminalaca i despota.
Lakomislenost i pohlepa neoliberalnih protagonista je zastrašujuća, ugrožava opstanak civilizacije, jer velike države raspolažu takvim razornim oružjem koji mogu uništiti dvadeset planeta veličine Zemlje.
Slušajući ove današnje, bizarne i opasne političke lidere, nameće nam se zloguko proročanstvo Stivena Hokinga, koji kaže da civilizacije na određenom stepenu razvitka imaju nagon za samouništenjem.
Preneseno iz književnog časopisa Život, Sarajevo
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR