Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

Mit herojski i mit gubitnički

| Postavio/la: Mirjana Dragaš

Mit herojski i mit gubitnički

Piše: Jovan Nikolaidis

(Dvadesettreći dan, 15.4.1999. Četvrtak)

Crna Gora je tijekom svoje bogate istorije imala tu sreću kakva se malim narodima ukazuje često. Ta sreća se zove - patnja.

Samo je iz nje moglo da se iznjedri crnogorstvo kao pojam antičke časti i junaštva. Sve vrijeme, dok se pisala njena sudbina na izbrazdanoj koži Balkana, susretale su je nevolja za nevoljom. Drugi narodi gradili su sebe uz čvrstinu države, ona je izgrađivala mitologije kao zabludu. Mnogi drugi narodi digli bi, pod sličnim uslovima, ruke „od sebe“, Crna Gora je prkosila.

Što sirotija, to prkosnija. Neumjereni zanos ravan je gluposti. Odabravši na kamenoj pustinji otpor a ne kompromise sa bližim okruženjem, izgrađivala je od dukljanskih vremena do danas osoben pogled na život, smrt, čast i odricanje, slobodu i ropstvo. Steklo se ime primitivnog ratničkog naroda osuđenog na trpljenje, spremnog na vječiti otpor. Dakle: “neka bude borba neprestana.”

I dok danas nad glavama puka tutnje avioni Alijanse, siplju bombe i po Crnoj Gori (“a što ne bi i nama udaralo po rtenici, kad može Srbiji?!”), barjači se znamenjima koje savremeni svijet neće da razumije. Koji ni Crnogorcima nisu ures. Ignorisali su druge oko sebe, udisali u prsima srbofilstvo, puštajući da dvore Crnojevića rune kiše i vjetrovi. Vjekovima.

Mnogi putnici njenim kamenitim bogazama ostavili su trag o njima, pridajući im antičke atribute. Crnogorci: nepokoreni, surovi ali i djetinje milosrdni, suvi i snažni, lijepi i čisti, gostoljubivi ali oprezni, izuzetni ratnici i snažni supruzi i oci, pagani sa hrišćanskim manirima i hrišćani sa bogohulnim postupcima, zahvalni prijatelji ali i zlopamtila, oskudni u dobrima, a prebogati u časti i dostojanstvu. Gdje je puno časti i dostojanstva kriju se laž i površnost.

Štetnog previše, korisnog porijetko. Herojska Crna Gora. Junaci Crnogorci. Narod rođen za sanje i guslarska davorijanja. Bilo je zapisivača koji su pominjali i njihove naopake naravi, tvrdoglavost i infantilnost,  kukavičluk i podmuklost, udvorištva i špijanje, ali su ti dokumenti, doista rjeđi, skrajnuti od očiju i ušiju ratnika sa Crnih Brda, da se ne bi narunila moralna veličina u malome, dobrota u oskudnome. Lavirint je otvoren i  njemu crnogorstvo tumara do danas.

Romantizam je dokraja učvrstio sliku o njihovoj nepobjedivosti, pečateći u svijest Crnogoraca laži o svetosavlju i kosovskom boju, porijeklu nemanjićkom.

Za to bijahu krivi koliko misionarski izleti srpske crkve diljem crnogorskog brdovlja i primorja, te ostrvlja na Veljem Blatu, toliko i manje-više sve glavešine Petrovića, nudeći svetovno i duhovno naslijeđe po volji jednog sveštenovladara.

U religijskodogmatskom smislu, Crnogorci, inače pred strahom od boga relaksirani i spram božjeg poslanja ravnodušni, trovani su propagandom o svekolikom srpstvu, pravoslavnom sveslavenstvu. Majčici Rusiji kojoj su Srbi duhovno predvorje. Kad je po čistom kamenu dukljanske zemlje zapojao glas pravoslavlja, uselili su se njime tamjan i polumrak, jauk sa Kosova.

Jauče se i danas, gusla i usklikuje, uprkos tresku bombi.  Dobrano neobrazovan, a tašt i naivan, puk se odaje slatkoj priči o snazi ruskog pravoslavnog koda. Koji će ih sačuvati i od turskog i lacmanskog najedno.

Pagani su ulijetali u paučinu. Hranio se mit gubitništva sa izvorišta herojskog. Rodila se Srpska Sparta, rodili su se nasljednici Miloša i Lazara, rodila se ideološka čaura: Crnogorac, nikad nepobijeđen Srbin.

Bodin i Duklja, nejasna Ivanbegovina i njene zapuštene razvaline, iako pod nosom, bili su predaleko crnogorskoj naivnosti. Pametni su kupljeni, nadareni školovani, ambiciozni nagrađeni, neznaveni prevareni. Glib već pokorene ravnice Sjevera zalijepio se o čisti krš nad morem, Srbi su svoj talisman poraza ušili među  orlovska krila - tlapnju o veličini kraljevstva srpskog.

Ta skaska se i ovih dana, nakon avioudara, prepričava, eno četničkih rapsoda u Crnim Brdima, služe na čast pokoljenjima.

A bombe tuku li tuku, kao što vjetar puše li puše, kao što jauk gusala lomi mekoću klavirske sonate. Narod smo odvajkada svikao na ideološke podvale, prihvatamo iznova od srca i duše da se bombardovanja i na nas tovare, ne bi mi braću izdali, nidajakibog.

Traje ovih aprilskih dana tisućudevetstodevedesetdevete zanos jednog naroda sa dvije sudbine, naivni ratnici traže opravdanje što su nam nabacili krivi samar, kače o prsa medalje od lamarina. U dvadesetprvi vijek ući ćemo opancima iz devetnaestog, sa pameću iz osamnaestog stoljeća. Podstiču Crnogorce, pred tom prihvaćenom zakletvom o rodu, i crkva i plemenski vrhovnici.

Guši se mediteranska antička duša pred zdanjem srbopravoslavne isključivosti, vrag je opet došao po svoje.

A da je sve nekoć moglo biti drugačije - istinitije, ljepše i bolje, dovoljno jasno nam priča pop Dukljanin. Avaj! Čitaju li se u našim školama citati iz “Ljetopisa popa Dukljanina?”

Imaju li školarci nastavne jedinice o plemenitaštvu katoličkih gospoja dovedenih na prijestolja diljem srpskih kneževina od Soluna, Dunava, Bosne i Hercegovine, te Dubrovnika i Boke, slovi li ko ijednu o isposničkom zanosu pravoslavnih Albanki na školjevima jezera Skadarskog, o etnoporijeklu Vasojevića?

On će u mediteransku narav i starinsko postanje Crnogoraca vjerovati do kraja. Ponesen materinim zavjetom, dok sluša odjeke eksplozija avionskih bombi i rulanje motora sa visina, zna da Srbi danas plaćaju cijenu počinjenih grijehova zlih otaca od Svetog Save do Podgoričke skupštine, i da je kazna koju joj pečate avioni Alijanse tek početak otplate duga griješnog naroda.

Sve se vraća, sve se plaća. I Crnogorci plaćaju najam, jer su davali budzaštvo krv za splaku, mediteransko blještavilo za magle i vlage ravničarske, pobjede za fatalni poraz, koegzistentnost sa okruženjem za mrgodu srpskog šovinizma. Stasiti ratnik se pogurio, sa kamene uzvisine sišao u dolove, počeo da krade, laže i naveliko svakojako petlja, kliktavi zov Crnojevića zamijenio je deseteračkom jadikovkom: svuda turci i jauci.

Sporenje oko nacionalnog pitanja Crnogoraca traje, i traje, i traje. Koliko će još poteći, kao što mutna bujica s vodom nosi grmlje, okoštalih zabluda o našem etnosu? U opštoj nesreći crnogorskoj ovih dana i noći tuđin s nebesa smrću ovjerava silinu Otkrovenja Jovanovog, a srpska crkva i izdajnici propagiraju banalnu provincijsku kampanju o tome ko smo, što smo.

Crna Gora i Crnogorci, dakako, zaslužuju bolji tretman. Što će se izroditi iz plemenskorazbojničke kavge o srpskom i crnogorskom ka jednom Alijansa obrne kurs leta ka Avianu, hoće li mediteranska multietnička zajednica ljepotu svoje blagorodne svjetlosti uzdići nad galamom i psovanjem, ima li nade da se ozračje crnogorskodukljanskog dostojanstva očuva pred ruralnom agresijom ilje i pizme, pokazaće to novo vrijeme u koga on kadšto želi da vjeruje.

Budućnost ište nauk. Kome ovo zlo vrijeme ide naruku: volji dijela Crne Gore da bude mediteranskoevropski suvenir druželjublja, ili prijetnji drugog dijela Crne Gore da se inatom i destrukcijom, svime što im može pasti šaka, ostrvi od čovječanstva?

Kome se carstvu priklanja ovakva narav? Ko nas dalji odbojnošću od uvjerenja da se moramo boljoj strani svijeta nagnuti, sagnuti, prikloniti, pokloniti?  Ne zanositi se da smo nešto posebno na svijetu, već malena zemlja s ljudima kakvi su i drugi, to bi on htio da se desi. I da se promjenama u sebi i oko sebe primaknemo radu i znanju. Oružje nam je ionako vazda bilo na ruku i za tuđina i za svoga podjednako. Takva smo mi raca!

 Odomak iz romana  I TAKO SVIJET NASTA SLUČAJNO

Ostavi komentar

0/300