Zamjenica glavnog i odgovornog urednika „Pobjede“ Radmila Uskoković - Ivanović ovonedjeljna je gošća književne rubrike Antene M.
Diplomirala je srpskohrvatski jezik i jugoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu, a novinarka je već više od tri decenije. Radmila Uskoković je postala prva sportska novinarka u Crnoj Gori, počevši karijeru u sportskoj rubrici Radija Crne Gore. U Pobjedi je od 1989, i u našem najstarijem dnevnom listu pratila je različite oblasti i obavljala mnoge uredničke funkcije.
Pet književnih djela koje preporučuje birala je srcem, stoga, kako dodaje, nijesu najbolja koja je pročitala, ali jesu melemna.
***
Poezija Aleksandra Lesa Ivanovića
Moj diplomski! Pjesme koje imaju dušu, čista, lijepa lirika čovjeka koji je deceniju radio u našoj Pobjedi! Od prvog, đačkog susreta sa nostalgičnim i toplim bravurama kakve su ,,Ljudi sjenke“ i ,,Kari Šabanovi“ uvijek sam se sa naročitom emocijom vraćala Ivanovićevom pjesništvu koje nije obimno, ali jeste impresivnog izraza i jasnih stihova. Nenametljive i tihe, poput samog autora, poetske slike iznova me vraćaju u prohujalo djetinjstvo i naglašavaju nostalgiju za davnim vremenima i danima zajedništva i porodične sreće. Opominje nas da je suština života neđe na pola nepomirljivog puta između dječije bezbrižnosti i zrele melanholije...
U posebnom ,,folderu“ su Lesovi ,,Čapur u kršu“ i ,,Jutra jugova“. Prva - jer su livade, međe i čvorovi jednih ,,Čapura“ (naziv đedovog imanja) u mom zavičaju, selu Kornet u Lješanskoj nahiji, obilježile najnježniji dio mog djetinjstva, a druga jer lišćem zasuti putevi, jugovina, zveket starih lastara i ćutanje predaka stanu u vanremensku misao ,,svi srcu dragi blizu da su ti“.
„Lelejska gora“, Mihailo Lalić
Kako se boriti sa nedaćama koje nam se nađu na putu? Lada Tajovića prate strah, glad, zavjera, izdaja beznađe, tjeskoba, mržnja, podvojenost ličnosti i privikavanje na samoću... Sve to je tek jedna strana iskušenja. Druga, još mučnija i zahtjevnija je kako pobijediti sopstvene slabosti u tim iskušenjima, a ostati dosljedan, spokojan, pošten i iskren. Zbog slojevitosti, zbog jezika, zbog iskonske crnogorske snage, gordosti, pouke i iskre – djelo za sva vremena. A poseban emotivni razlog ovog izbora su prve (poslije)ratne Pobjedine godine kada je Mihailo Lalić bio novinar i urednik u našem listu.
„Noć skuplja vijeka“, Petar II Petrović Njegoš
Drugačija od svega što je Njegoš napisao, nastala prije više od 170 godina, izmaštana ili doživljena, pjesma koja ne prestaje da oduševljava. Decenijama je izazov za istraživače, njegošologe, književne kritičare i estetičare zbog misterije vremena i načina na koji je nastala, zbog nadahnuća, izmjena i dopisivanja naslova i teksta, zbog cijepanja rukopisa i bacanja u oganj, zbog odnosa vladičanske odore i ,,zabranjenih“ emocija, zbog suptilne linije između sna i jave...
Zbog ,,plave lune“, zbog ,,polja zvjezdanije“ zbog ,,zraka magičeskih“, zbog ,,žednog pogleda“, zbog ,,divne vile“ i njenih ,, angelskih obraščića“, zbog ,,cjeliva jednog noći c'jele“... Zbog noći vrednije od cijelog života! Snagom specifičnog stiha i rime, ljepotom izraza traje kao najljepša i najtanovitija ljubavna pjesma na crnogorskom jeziku ili, kako osta zapisano u kritici ,,Crnogorska pjesma nad pjesmama“.
„Tvrđava“, Meša Selimović
Prvi susret većine nas sa Selimovićem bio je remek djelo ,,Derviš i smrt“. Ovog puta, ipak, biram njegovu ,,Tvrđavu“ zbog izdizanja slobode, dobrote i ljubavi na pijedestal čovječnosti i plemenitosti. Zbog pripovijedanja o snazi u mučnim danima nemaštine. Zbog iskre nade u porazu. Zbog stiska ruke u gubitku. Zbog ,,slučajnog“ razumijevanja pogledom u svakodnevnoj rutini. Zbog dva otkucaja više bez moćnog razloga. Zbog utočišta, mirnog sna, šolje čaja, tišine u koje stanu uzdasi i pogledi, zbog prećutanog ubjedljivijeg od rečenog, zbog traganja za smislom života, zbog ovlašne ruke na ramenu. Svakako i zbog ubijeđenosti da najviše dobijaš kad daješ. I konačno - zbog Ahmeta i Tijane, kao topline i nafake - uvijek i svuđe.
„Dok nijesam srela tebe“, Džodžo Mojes
Kad umore i poklope svakodnevne, često ,,olovne“ vijesti,a obećaš prijateljici da ćeš jedne neđelje popodne pročitati ,,Dok nijesam srela tebe“ očekuješ u osnovi romantičnu, sladunjavu priču. Roman Džodžo Mojes, međutim, više je od ljubavne storije – opominje da zastaneš i razmisliš o važnim ličnim odlukama, suočiš se sa hrabrošću, bolom i iskonskom plemenitošću. Tjera na gledanje u ogledalo, iskreno vaganje sopstvenih izbora, priznanje predrasuda, sujeta, slabosti i grešaka i kad od sreće zemlju ne dodiruješ, na razmišljanje o životuosoba sa invaliditetom, pomjera lične granice i podiže etičku ljestvicu, traži da ne pristajemo na ,,ne mogu“, vraća vjeru u život i ljude. Ili, kako je to poručio Vil u oproštajnom pismu ,,Tjeraj sebe uvijek dalje...Samo živi dobro“.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR