Objavljena knjiga ''Branka-vitez umjetnosti i književnosti''

Krajem prošle godine u izdanju JU Centar za kulturu Petnjica, uz podršku Ministarstva kulture, iz štampe je izašla knjiga „BRANKA- vitez umjetnosti i književnosti“.

Kako se navodi u saopštenju, knjigu koja je posvećena spisateljici i novinarki Branki Bogavac priredila je Jovana Došljak, recenzenti su Amer Ramusović i Dragan Mitov Đurović, a idejno rješenje korica je uradio Irvin Masličić.

Pored Uvoda (Jovana Došljak) i Predgovora (Dragan Mitov Đurović), knjiga sadrži tri cjeline: Intervjui, Rekli su, i Prilozi.

Knjigu otvara pjesma Alena Boskea koju je svojevremeno posvetio Branki Bogavac. U uvodu, priređivač Jovana Došljak navodi da je knjiga „koncipirana iz tri dijela: intervjui koje je različitim povodima Branka Bogavac davala u proteklom periodu, prikazi njenih knjiga, govori povodomistih i prilozi sa fotografijama. U svakom poglavlju su samo odabrani intervjui, tekstovi i fotografije, ali sve to na upečatljiv i osoben način predstavlja Branku Bogavac i njeno stvaralaštvo“.

U prvoj cjelini knjige nalaze se četiri intervjua koje je Branka Bogavac dala, u prethodnom periodu: Radmili Krgović, Vlatku Simunoviću, Biljani Bošnjak i Zerini Ćatović.

Branka Bogavac: Šta sam naučila od Borhesa, Eka, Kundere... a šta sam im govorila o nama

„Branka Bogavac je“ – piše Radmila Krgović – „rijetka Crnogorka koja na dostojan način predstavlja Crnu Goru i njenu kulturu. Žena koja je čitav svoj radni vijek u istoj kondiciji i sa istom ljubavlju radila, i danas radi, da nam približi tokove svjetske literature, politike i kulture kroz brojne intervjue sa poznatim ličnostima dvadesetog i sa početka 21. vijeka. Poliglota, lčnost širokih vidika, sa izrazitom intelektualnom konturom, prijatelj svih ljudi dobre volje, širokog srca kao crnogorske planine, bistrog oka kaonaše rijeke...“

Branka Bogavac je majstor intervjua. Ona u razgovoru sa Vlatkom Simunovićem ističe: „Oni koji rade intervjue znaju da je to veoma delikatan dio publicistike. U mojoj novoj knjizi 'Crna Gora u Parizu'ta delikatnost nije bila u formi i strukturi intervjua, nego i u činjenici da se putem intervjua predstavi Crna Gora u glavnom gradu jedne velike i prijateljske zemlje - Parizu“.

Iz intervjua koje je Branka Bogavac davala svojim sagovornicima mozemo bliže, neposrednije upoznati ovu divu. Na pitanje Biljane Bošnjak: „Kako je izgledao Vaš susret s Borhesom?“ – Branka kaže: „Kada sam išla na taj sastanak umirala sam od straha: da li ću biti na visini toga živog mita, čovjeka koga su obožavali širom planete? Ubeđivala sam sebe da više nikada neću praviti razgovore zbog te neizdržive teme.

Međutim, čim smo počeli da razgovaramo, strah je nestao, sve je bilo tako jednostavno i fantastično. Kao da smo se već poznavali. On je odgovarao smireno, polako divnim francuskim jezikom. Kad sam izgovorila riječ Magbet na srpskom, ispravio me je i izgovorio na engleskom. U jednom momentu, kad se Kodama udaljila, zatražio mi je čašu vode kao od nekog bliskog“.

Mnogo je značajnih ličnosti među sagovornicima imala Branka Bogavac. Zerini Ćatović priča: „Moji sagovornici su porijeklom iz mnogo različitih zemalja i kada vi pokažete interesovanje za njih, oni to uzvraćaju.

Skoro nikada nijesam propustila da ne postavim neko pitanje o mojoj zemlji, pošto sam prethodno pokazala moje za njihovu, i oni uzvraćali poklonom neke vrijedne misli. Moji tekstovi su objavljivani širom Evrope preko književne revije Lettre internationale.

Mislim da bih mogla da sažmem neku vrstu pouke iz svih ovih objavljenih knjiga razgovora, tekstova, susreta koja se sastoji u jednostavnosti i veličanstvenosti ljudske egzistencije. Umjetnost se uvijek stvara u slavu postojanja,čak i onda kada se radi o rušenju i stradanju... Ali ljepota života uvijek izbije iz velikih stvaralaca zato što je život većii tajanstveniji od sile mraka“.

U drugoj cjelini ove knjige – svojevrsnog zbornika nalaze se tekstovi, prikazi, ocjene knjiga Branke Bogavac. Tu su prilozi sljedećih autora: Draška Ređepa, Branke Vujović, Branka Maširevića, Mila Pavlovića, Jezdimira Radenovića, Ljubete Labovića, Miraša Martinovića, Vide Ognjenović, Sretena Perovića, Moma Dimića, Ljiljane Zeković, Dobrašina Jelića, Saše Radunovića, Gordane Leković, Sonje Tomović-Šundić, Draška Došljaka, Vesne Kilibarde, Zorice Joksimović, Slađane Kavarić, Slobodana Vukovića.

Branko Maširević u jednom od svojih eseja o Brankinim knjigama ističe: „Ova se knjiga čitalački doživljava kao čitanka za djecu i odrasle, za osjetljive, za one koji imaju brigu o svijetu i brigu o duši.

Ne mora ona da se čita linearno, već može da se preskače, od pisca do pisca, od stranice do stranice, da bi se na svakoj našlo nešto što može čovjeka da ozari. Kada se shvati zašto je Klod Simon kao moto za jednu svoju knjigu uzeo Pasternakovu rečenicu, Niko ne stvara istoriju, ona se ne vidi kao što se ne vidi ni trava kad raste.

Jezdimir Radenović o Brankinim „Razgovorima u Parizu“ zapisuje: „Možda su razgovori sa poznatim i najpoznatijim piscima, najbolja propaganda književnosti.

Književnik Miraš Martinović je uviše navrata pisao i govorio o Brankinim knjigama.

Na predstavljanju Brankine knjige „Razgovori u Parizu“, u Budvi, 1991. Vida Ognjenović, čiji tekst je u ovoj knjizi, je rekla: „ Čitajući ove stranice zadobijemo neko čudno, nadmoćno osećanje da sami stupamo u razgovor sa ovim mudrim ljudima. I zato ova knjiga jeste jedna vredna 'slika jednog vremena'. Ona se čita lako ali se pročitava teško. Ovo je knjiga za iščitavanje, za proveru nekih sopstvenih zamisli, za poređenje, za očišćenje od nanosa svakidašnje prašine i terora gluposti“.

„Knjiga Branke Bogavac Deset Nobelovaca“ – piše prof. dr Draško Došljak – „je , zapravo, govor vjekova. Na njenim stranicama su slike epoha koje najrječitije zbore o ljudima i knjigama. Poslije ove knjige obogaćeni smo novim intelektualnim sadržajima“.
O Brankinoj posljednjoj knjizi Susret je najveći dar, Zorica Joksimović podvukla: „Hodajući kroz vrijeme, tankom granicom između ljepote i muke,ljubavi prema knjizi i tegobnog života, privatnih i javnih odbrana onoga što se braniti može, Branka Bogavac slikovito oblikuje golema simbolička sjećanja“.

Branka Bogavac je i dobitnica prestižne nagrade Francuske – Ordena viteza umjetnosti i književnosti 2013.. Otuda, razumljivo, i naslov ove knjige,navodi se u saopštenju.