Milo Kralj je rođen u Baru, gdje je 1950. godine završio srednju školu. Kao novinar je radio u „Omladinskom pokretu“ (1950 - 1953) i „Pobjedi“ (1953 - 1963). Bio je urednik „Prakse“, a potom i glavni i odgovorni urednik „Pobjede“ (1970 - 1974).
Radio je kao komentator u „Borbi“ (1974 - 1980), a u periodu od 1980. do 1988. je bio savjetnik u Skupštini Crne Gore.
Glavni i odgovorni urednik književnog časopisa „Stvaranje“ je bio do penzionisanja (1989 - 1991). Dobitnik je dvije Trinaestojulske nagrade za književnost, Nagrade oslobođenja Podgorice, Nagrade oslobođenja Bara, Nagrade Udruženja književnika Crne Gore i nagrade „Risto Ratković“.
Autor je brojnih knjiga poezije - Maslinjak u koroti, Kraj mora nas čeka zaboravljeni Hrist, Ram za sliku i druge.
Bavio se i književnom kritikom i publicistikom. Priredio je za štampu izbor iz djela Marka Miljanova, Mirka Banjevića i Nikole Lopičića. Bio je član Udruženja književnika Crne Gore.
Umro je 2007. godine u Podgorici u 75. godini.
Djela
Maslinjak u koroti (1958)
Crne vode (1960)
Zvijezde velikog plača (1961)
Smrt umire prva (1962)
Rame na vjetru (1964)
Ispod svojih kiša (1966)
Kamena galija (1976)
Korijen (1978)
Pasja straža (1985)
Izabrane pjesme (1987)
Večera sa dželatom (1988)
Kraj mora nas čeka zaboravljeni Hrist (1993)
Ram za staru sliku (1996)
Znaci na kamenu (1999)
Otpusni list (2003)
Iz kritika:
Milo Kralj pripada crnogorskoj poslijeratnoj pjesničkoj generaciji koja je počela da stvara poeziju na tradiciji realizma i njegoševskog stiha, ali izdižući svoj izraz na nivo simbolističkog poimanja svijeta. Poezija Mila Kralja je impresionistički kazano jednostavna, ali duboka i ukorijenjena u crnogorsku tradiciju, kako kulturnu tako i društvenu, ukorijenjena u njenu prirodu i geografiju i njene običaje. Međutim, ta poezija nije folklornog tipa, već je moderna i usklađena s vremenom u kojem je nastajala.
Dragomir Brajković kaže povodom pjesničke figure Mila Kralja: „Rođenjem i osećanjem sveta primorac, Kralj je osobeni pesnik juga. Rekviziti kojima slika južnjačko podneblje ali i mentalitete su probrani i u funkciji su sažimanja čak i tamo gde postoji naracija. Kralj svoj vidokrug proširuje, a koren spušta duboko u tradiciju pevajući ne na tradicionalan već na posve moderan način. Sa tradicijom i bliskim mu pesnicima ovaj pesnik vodi plodotvoran dijalog. Pored toga Kraljevo podneblje i južnjački milje nisu okupani jarkom svetlošću već simboli za koje se on opredeljuje sugerišu postojanost i otpornost uprkos svemu. U Kraljevom su duhovnom vidokrugu maslina i čempresi, kamen i more, ali i oronule kuće i posustali starci smrću već obeleženi. Tu je hrast u kome već radi crv, znaci upisani u kamenu i ožiljci skamenjeni u duši. U pesnikovom su vidokrugu drevne poruke i niz dokumentarnih detalja koji pesmu čine ubedljivijom, prostor prisnijim i prepoznatljivim. Oslanjajući se na modele gnoma i poslanica Kralj izgrađuje nov tip govora. Moglo bi se peći da njegova pesma počiva na oprečnostima, ali da teži harmoniji i usaglašavanju.“
Radomir Ivanović dijeli poeziju Mila Kralja na dvije grupe u odnosu na naslove koji predstavljaju indikatore onoga što su Kraljeve glavne pjesničke preokupacije. U prvu grupi spadaju zbirke koje predstavljaju osobenost pjesničke slike a koje su vezi s motivima prirode i predstavljaju mediteranske motive Kraljevog opusa. Drugoj grupi pripadaju pjesmi koje su vezi s potrebom pisca za angažovanim dijalogom sa svijetom. U tim pjesmama, prema mišljenju Veljka Radovića, može pronaći „izvršavanje unutrašnjega naloga da duša koja sebe kori i oko uznemireno od straha traži nepatetičnu ljepotu i tamo gdje se bi mogla očekivati...“
Za Mila Kralja najviše se u kritici isticalo da je njegova poezija zavičajna i da je Milo Kralj zavičajni pjesnik. „Jedan značajan krug poezije Mila Kralja mogao bi se imenovati kao pjesme o iščezavanju prošlosti, pa donekle i iščezavanju sadašnjosti, bilo da se radi o konkretnom svijetu pjesnikovog zavičaja, bilo o nastajućim slikama određenih duhovnih stanja koja tonu u zaborav. Ovom krug blizak je i onaj koji bismo mogli nazvati pjesmama o starim stvarima ili, kako to sam pjesnik kaže - ,"Plač starih stvari".
Takve su pjesme o starim ljudima, starom ocu, staroj puški, "Balada o staroj postelji", i slične. Te pjesme nijesu samo napor da bi se nešto otrglo od zaborava, već bi se prije moglo peći da je to jedan lirski šapat minulog, govor iskustva oslobođen didaktičnosti, ali jako zanimljivi pamtljiv.“, zaključuje Radojica Bošković.
U ovom pregledu donosimo vam pjesme: Otac, Njegoš, Divlja smokva, Žičani most na Morači, Starac u parku, Sat i Inat.
OTAC
Otac je imao
ruke od koplja
od ramena suva,
od lakta orošena.
Otac je znao
samo za snoplja
bez srpa i kose
pokošena.
Otac je gledao
pomalo razroko
od zvijeranja
na četiri strane,
a imao je
samo jedno oko
i ono istočeno
niz nišane.
Nikad se nije
da znamo molio bogu
samo bi katkad
na grob djedov kleko
i tada bi
-zabadajući nož uz nogu-
poneku tvrdu,
zubatu riječ reko.
Zatim bi nestajao
putanjom vuka ili zeca
i lijegao pred zoru
krvav a manje tužan,
dok bi se u prozoru
krvavile dvije glave, dva mjeseca,
i jedan ružan,
i drugi ružan.
Otac nije umro.
S prstom na obaraču,
jednom kada mu se bol
do samog grla nastamenio,
raširio je ruke
bogu na obračun
i tako se, vječan, skamenio.
I ostao je takav:
hrast bez lišća,
oko nogu mu se čvor
zavezao guja.
Po njemu znamo
kad će kiša,
po njemu-
kad će oluja.
NJEGOŠ
(iz poeme „Zvijezde velikog plača")
DRUGO KAZIVANJE
Ko sam ja da zvijezde tvoje
zadržim u rukama?
O noći, pepeo tvoj
nek sipi, nek sipi na obije.
Ako sam kriknuo, znaj,
bio sam u mukama:
Davim se, Crnogorci,
davim se, krvopije!
A ko sam ja da spas svoj
potražim u rukama?
Ako sam pustio pticu
ikada u prostor bijeli,
jesam li na rubu neba
spazio oblačine?
O sve što nije bilo i neće biti je li
kob krila ptice moje
il neba bez vedrine?
Žašto sam pustio pticu,
o zašto-
u prostor bijeli?
Ko sam ja držim
na lancu uspomene?
Noćas kad pjeno more
baci se limunom žutim
neka će lađa
na dalek put da krene,
neko će sudbinu svoju
čekanjem obasuti.
A ko sam ja da držim
na lancu uspomene?
Htjedoh li ja
muziku svu nebesnu
i ples zvijezda malih
na hladni spustiti kamen?
Zaželjelih se, možda,
poigrat boga, i bijesnu
bratiju moju obnoć
posvetiti u znamen?
Htjedoh li ja na kamen
spustiti svjetlost nebesnu?
Sudbinu svoju sad valja
ponijet kao breme
pa s njom bježati
glavom po svijetu
pod zvijezdama sto na nas
sipaju anateme.
Da li smo svi
naredni lijetu?
Sudbinu svoju sad valja
ponijet kao breme.
Al ko sam ja da je
zadržim u rukama
kad gore na crnoj vatri,
kad gore sad obije?
Ako sam kriknuo noćas
bio sam u mukama:
Odlazim, Crnogorci,
odlazim, krvopije!
... Jer ko sam ja da sad je
zadržim u rukama?
DIVLJA SMOKVA
Nad mrtvom pitominom kvrga se, divljakuša,
svaka joj kvrga po jedna smrt, trzaj jedan.
Ni lišću njenom prosuta krv se gruša
- dok je gledam.
Morem iskopana kost što prema nebu puče,
ruka kojoj se k visinama ne da.
I samo nebo grbavo k sebi vuče
- dok je gledam.
Rast uzaludan gdje ljudskog ne bi rasta!
Pogrbila se, klekla, ali se vjetru ne da.
Da li da joj se rugam il da joj rugobu praštam
-dok je gledam.
Hladom ne počinu a plodom ne zanese,
zmiji otrova u njoj ne bi, ni pčeli meda,
U bezrazložnosti svojoj tek lišćem kržljavim trese
-dok je gledam.
Ne predade se smrti, životu ne primače,
sve što leti i sija mimoiđe je sreda.
Iščupana iz mrtvog, niz sebe samu se stače
-dok je gledam.
ŽIČANI MOST NA MORAČI
Nesporazum je vječni obale dvije, drhtaj
njinih nejasnih žudnji u blagom sumnjivom luku
(O samo da neka od njih - prenoseć tijela krhka
ne shvati obmanu jednom i vrati umornu ruku!)
I sâm nestvaran (dolje: ptice kljuju nizinu,
a gore: koraci, nebom!) vraća stvarnosti ljude:
tek što ga u šalu vjetra i snova nenadnih minu
zbacuju šal i staroj golotinji se nude.
Taj jadni most što glupo sudbina naša ga preli
pa osta da nas, vitak, iz dana u dan prenosi
na onu uvijek drugu a istu obalu, je li
tu zbilja samo zato - da propet ivicom smrti
i tužan što preko rđe svi su koraci bosi-
nad nepremostivošću obala naših drhti?
STARAC U PARKU
Uhvati sebe - šapuće čujno: kora!
pretraži misao - najčešća slika: ona.
Toliko mnogo i kora i njinih bora,
a tako malo međ njima sunčevih spona!
Toliko kora - od sušne usne do leda,
od stare rane do kriške skorjela hljeba,
toliko kora od ućutkana ijeda
do skrame sunca i tvrdog oklopa neba.
Toliko kora što skorčaše tijelo
i sputaše ga u vječno ćutanje čvora
a tako mu se i leta i zrenja htjelo.
Sad zna: drvo je kojeg se proljeće kloni
i čuje dobro: i sopstvena mu kora
kora svih kora - na suncu još samo zvoni.
SAT
Kad sam se spremao na put
ponio sam sat,
stari očev sat.
Da znaš, rekli su,
koliko je sati.
Kad budeš preticao
i kad si pretican,
kad budeš ljubio i budeš ubijao,
kada si čekan i kada čekaš
da znaš uvijek
koliko je sati.
Prilijepio se uz mene
taj sat mog oca i njegovog oca,
osluškivao moj damar
ali vrijeme otkucavao svoje.
(Mirisalo je ono
malo na krv i divljač,
malo na buđ i tamjan
i je li, možda, to razlog
što svuda prerano
ili prekasno stizah?).
Sada se vraćam s puta
(prvi put na vrijeme).
Gledam u sat - on stoji,
složio kazaljke u krstaču.
Gledam u Njih,
a Oni u sat:
Ipak je, kažu, vrijeme!
(Jedan glas iz tame:
„Odvajkada je tako -
skidaju prvo sat pa glavu,
što će žrtvi da zna
koliko je sati).
Psi laju.
Nekoga prate na put.
Kome to noćas
stari sat namiču?
INAT
U inat tebi
maslina
na mjesečini se svlači
i pokazuje bijela nedirnuta bedra.
U inat meni
crno drvo
u razbrekla sunčana jutra
zija prazninom
oblika svojih bivših.
U inat meni-
u maslinjak nećeš.
U inat tebi-
crno drvo rušim.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR