Miteleuropsko naslijeđe u svijesti mog plemena

Jovan Nikolaidis

Prisili um da ti bude buntovnik, a ne sluga! (iz ‘DITARI 2’)

1.

Nemam običaj da, nalazeći se izvan svoje domaje, izvan Crne Gore, napadam svoju zemlju. Time ponajprije sebe ponižavam pred vama. Iako me bije glas da sam oštar kritičar njenih svekolikih naopakosti koje i dalje opstojavaju unutar  njenog političkog i kulturološkog bića, volim Montenegro, njegove gore i  more, narode koji u njemu žive, dao sam svojim glasom i svojim perom maleni doprinos da stekne nezavisnost i međunarodno priznanje. Ona, moja domovina, zaslužila je izvjesni ugled u regiji, njenu međunarodnu politiku posljednjeg desetljeća smatram dobrom, a njene demokratske iskorake na područjima ljudskih prava, pravima manjina, napor da u kulturi svojoj dostigne više regionalnim povezivanjem i međugraničnom saradnjom - valjanim. Imponuje mi, takođe, što sam stanovnik zemlje koja sa Hrvatskom, na mnogim poljima razvija saradnju, doprinoseći time i većem ugledu kod svog prvog susjeda.

2.

No, kad mi se pružila prilika da pred vama kažem koju riječ na temu koja nas je okupila na šesnaestim Pulskim danima eseja, o vremenu od sto godina kako je usahlo jedno evropsko carstvo, o Austougarskoj Monarhiji, koja je ostavila snažan pečat i na Balkanu, kome i Crna Gora pripada, ne mogu a da ne spomenem manjkavosti i aljkavosti crnogorske prema toj tekovini, koju moji Crnogorci nisu znali, bolje je reći: nisu htjeli da prihvate. Da se desilo suprotno, da smo se svojedobno, na svim razinama više primakli tom Carstvu, uticaj plemenskih uredbi na našu svijest i ponašanje bio bi danas za nas tek folklorna igra, balkanska egzotika. Ovako, crnogorsko društvo se još glasa i guši plemenskim undergroundom. Samodisciplina i samoosvješćenost temelji su individualizma, a njima plemenska svijest crnogorska još nerado otvara vrata. Poniznost spram gospodara, predvodnika plemena i dalje traje kod naših plemenika. Neumjerena je. Govoreći o Crnoj Gori i uticajima miteleuropskog duha na njenu zajednicu i ljude, moram reći: Crna Gora još je poluzatvoreno društvo, zemlja plemenske stege, njena je ljepota još neobuzdana i rasipna, ona ostaje država u kojoj kumstvo i rodstveništvo vrijedi više od građanske obaveza i odgovornosti. Još smo osorni a slabašni, umišljeni i površni, junaštvo nam je epska poza. Dakle, meni je danas, pored ljubavi koju ne krijem spram nje, draža istina o njoj. Nadam se da je to potvrda ljubavi koju prema njoj osjećam - ukazivati na mane moga plemena. Njen sociokulturološki  defekt još traje a u ponašanju spram svijeta ona je još invalid.

3.

Dakle, Jovan Nikolaidis dolazi sa geografije gdje se austrougarska imperija doživljavala  kao nepoželjna hiperboreja, sva od magle i jauka, unutar svoje imperijalne naravi teritorija okovana ledenom disciplinom i uređenom sociologijom. Stojim danas pred vama kao dijete levantinskog trgovca odgojenog u maniri nekoć gospodske ortodoksije. Koja se grozila zilotskog zavjeta „pravoslavlje ili smrt“, već praktikovala pravoslavlje kao vjeru varoške mirnoće i učtivosti, uz ostale građane koji bijahu svaki svom bogu odani. Takvog oca najviše pamtim: radišan, u vaspitanju djece postojan, čuvar porodice, tihog govora, štedljiv, vjeran zadatoj riječi i svom zanatu. Usred  'pusto turskog' i snovitog 'crnogorsko-viteškog', pobornik strogih navika u životu i društvu, doista mi je bio nalik čovjeku austrougarske ustrojbe.

Ma što to danas značilo, sto godina nakon počinka jedne veličanstvene imperije,  meni je ustrougarsko doba, to silno carstvo bilo poželjan obrazac za uspješni život pojedinca na svem Balkanu, pa ga i danas promišljam sa krajnjim respektom. Sve to doba, te zemlje i ljudi unutar Kraljevstva, meni su - bolna nostalgija. Jer me sjećaju na paterasa i njegov svjetonazor: ako si čovjek ti moraš biti vrijedan, obrazovan,  dosljedan, uredan i silan. Dakako i surov, da disciplinom i bez odlaganja sve te obaveze sprovedeš, puku letargičnom neugodne. Kako ih je sprovodila i Austrougarska Monarhija. Dok je bila u snazi.

4.

Mom plemenu, ‘nahijama sa sedmoro brdah’, Austrougarska je bila i ostala tamnica naroda. A zapravo je Jugoslavija Kralja Aleksandra bila grobnica Crnoj Gori. Kralj Nikola, djed kralja Aleksandra, protjeran je a Crna Gora postala Zetska banovina  u kraljevini Jugoslaviji.  U pojmovniku srbocrnogorskog neofašizma prostor Austrougarske imenuje se kao „vatikanska urota“ „ludnica tuberkuloznijeh Mletakah i osornijeh Bečlija“, kolonijalista koji hoće da nas udalje od majčice Rusije i slatkog pravoslavlja, carstva srpstvujušćeg i Kosova svetog, tlačitelji sirotinje i nepravedne sudije... Sve blago naše divljine i neukosti, endemske zaostalosti, htio je da nam uzme i austrijski fabrikant, i venecijanski bankar, i mađarski industrijalac, i učeni profesor latinskog i starogrčkog sa bečke katedre. Nije nam prijala arija što sa zapada pritiče. I danas, dobra polovina stanovnika NATO alijansu, kamo smo ušli, smatra nepoželjnim strancem. Viče prosti puk: Daleko im kuća od nas bila! Naši plemenici neće da nas iko poduči kako se kašika u ruci drži i jagnjetina jede ožicom, a ne prstima. Lijepo je nama s našom sirotinjom, a njih Evropejaca - neka ih tamo, tamo daleko... Naš „proletarijat u opancima“ još hladovinom maše, nevoljan da se odrekne slijepih guslara. Brzometni crnogorski bogataš, koji danas od svojih krade i lažinja, uzdanica je plemenu a ne radišan građanin, on državi porez ne plaća, ali svoje plemenike časti i svojata. Nepotizam nam je i dalje siledžijski. Sad ti klerošafisti, do juče servilni komunisti, koji su se namah dohvatili krsta i mantija, a novac zgrću lopatama, straše puk ‘tiranijom starih kolonizatora’, misleći na Austrougarsku, a sakrivaju da su upravo oni nekolonizatori u našoj zaostalosti. Sakriveni iza busija famozne “mikro države”, ubjeđuju nas da je njihov otimački pohod samo faza do države socijalne pravde, zapravo savršenije plemenske zajednice. Montenegro ka Monako. Klajne morgen! Jer pleme nikom danak ne plaća dok je ovaca u susjedstvu. Iako smo još sirotinja, znamo uskliknuti: ima se, može se, ta sirotinja crnogorska - u koloni ćutolozi.

5.

Složenica “miteleuropsko“ sobom podrazumijeva način mišljenja, stanje duha, model u kulturi, normativ ponašanja i socijalnu urednost. Mi s juga Jadrana, lijena djeca s kamena i pustolina, u tom pojmu ne vidjesmo mjerilo urednosti, normu u ponašanju, marljivost u radu i skromnost u obilju. Razmažena djeca plemena boje se odgovornosti i pedantnosti, misleći da su ovi neprijatelji našoj nedisciplini,  javašluku, razmaženom nevaspitanju, plemenskoj umišljenosti. Umjesto da nam sunce prosvjetiteljstva zasja sa Zapada, naš je instinkt ponavljao: na Istoku je naš početak i kraj. „Pleme naše, vječna zadužbina, u njega se redom zaklinjemo.“ Kao što nismo znali dovoljno o vrijednostima zapadne civilizacije, neumjereno smo bili odani fantazijama o širini ruske duše, krotki pred pruženim dlanom na kome je zrnevlje žita. Nas i Rusa dvjesta miliona, a bez Rusa - pola kamiona. Ako je najveći crnogorski minotaur, Njegoš Veličanstveni, kazao da „ove gore ne trpe regule“, što se tu više ima reći. Doduše, znao je i da zavapi: “Pleme moje snom mrtvijem spava, suza moja nema roditelja”, ali se nama sve čini da je on to samo pjesnikovao. Nije Crna Gora imala većeg rasipnika od njega. Ruski konzul u Dubrovniku, Jeremija Gagić, sa kojim je Njegoš imao široku korespondenciju,  napisaće jednom o njemu kao o mladom derznovenom , bezzakonom i čitanjem razvratni knjiga izštečenom čoveku, i za to opasnom za sve i za Crnogorce. “

Činjenicom da je crnogorska kultura, Njegoševim slijedom, prihvatila Vukovo “narodovanje” a ne Dositejevo “polzovanje”, osudila je sebe, kao kultura malog naroda, na epigonstvo srpskom, a ne evropskom; nije bila riječ o Karadžićevoj reformi jezika, jer je pismenih bilo maltene koliko je na ruci prstiju, već o epskoj matrici koja je bila i ostala - plemenski mentalni čvor, služenje govoru a ne pismu. Od oca je ostanulo sinu. Njegoš - to smo još i danas -  mi.

6.

Uvijek me oblije stid kad se Dubrovnika sjetim. Crnogorsko plemensko nasilje, osornost, naivna ratna igrarija sa sramnim ishodom po nas, bjesomučan juriš brđanski. Pleme je krenulo na Dubrovnik, sjurila se divljina na pitominu. Većina njih je u glavama imala Njegošev stih, a u rukama pušku i bocu lozove rakije. Krenuli su da se obrukaju, vratili se a da se ne pokaju. Moje pleme je davno naučilo da otima i od svoga, što ne bi od tuđega. Rijetki glas onih koji su ih upozoravali ugušen je u vrisku koga je rodila mrklina prošlosti. Mi smo od šporkih pelena sporo rasli do čiste koćete. Dugo je trajalo naše krvavo putovanje, od gluposti do samospoznaje.

Crnogorski književnik Momir M. Marković, napisao je 1996: "Jedini metak u ovom ratu ispaljen, na koji Crna Gora može biti ponosna, jest onaj admirala Vladimira Barovića, komandanta JRM. Njegovo crnogorsko shvaćanje časti nije mu dozvolilo da izda zapovijest floti da bombarduje primorske gradove i naselja u Dalmaciji kad mu je to naređeno." Barović je kao zapovjednik garnizona u Puli koji je pregovarao oko odlaska JNA, ostao zapamćen po izjavi. "Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen da naredim razaranje Pule i Istre, mene tada više neće biti."

7.

Petar Petrović Njegoš, naših glâva glava, kad je nekoć putovao u Beč, ili se baškario Venecijom, u blagodetima prostora u kome je bio gost, bijaše strastveni uživatelj. Prijao mu je uređeni svijet i obilje, ali se, iako bijaše prvosveštenik crnogorski, onda drznuo, kad mu ponudiše u Vatikanu da lance kojima je sveti Petar bio vezan poljubi, da kaže: “Crnogorci ne ljube lance!” Komedija sa najvišeg mjesta: mitropolit i glavar crnogorski. Što to ima da znači?! Samo uobraženost i paganstvo... Pozorišta, prijemi, dame iz ložnica, komfor i slastice, u tome je on uživao. A kad bi se povratio doma, „cetinjski pustinjak“ perom je, sve te krasote tijela i duha tamošnjeg, opisao kao bolest. On, najveći hedonista dinastije Petrovića, Austrijancima će prodati manastire Maine i Stanjevići za 35.000 talira. Time je izgubio izlaz na more; redom neplivači plemenici su se klonili mediteranske arije. On je knjigu  Dositeja prosvjetitelja „Sovjeti zdravoga razuma“ odbacio, Vuka epičara, a zapravo prefriganog bečkog špijuna, prigrlio. Zapadu se rugao, srpsko Kosovo i Moskove uzdisao. Ali je ipak, vele istraživači njegovog života i djela, imao na volju da amerikanski pasaport dobije i iseli, ode, pobjegne od sivila plemenskog. Ali, od sveg tog nauma da izbjegne u svijet  on nam ostavlja spjev “Gorski vijenac“, duši plemenskoj poslasticu, a budućim naraštajima kost u grlu. Kao mnogi Crnogorci prije i poslije njega nije umio ‘sebe da preskoči’. Evo kako Njegoš, usred Trsta grada, gdje uživa sve blagodeti autrougarskog carstva, napada najvećeg srpskog prosvjetitelja, pišući pismo knezu Milošu, nepismenom srpskom svinjarskom trgovcu:

„Ja bih Dositeja počitova da je umio svoj dar duševnije obratiti u korist našega naroda, ali ga obratiti nije umio, i zato ga prezirem, kako čovjeka koji nije vidio u što se sodrži sreća naroda, što li mu može pričiniti nesreću, i kao čovjeka koji je bio nekome oruđe podsmjejanija nad blagočestijem.“

(Njegoš u pismu Knjazu Milošu, u Trstu 3-ga avgusta1837.)

Najveći crnogorski pjesnik, koga epika našeg plemena opijeva kao “najmudriju srpsku glavu”, sprda se u monologu svog junaka, Vojvode Draška, mletačkoj gospodi i njihovom načinu života.  U Boki Kotorskoj, biseru Crne Gore ali i hrvatske kulture, Njegoš neće, silazeći u više navrata iz cetinjske pustoši u cvat venecijanskog i miteleuropskog reda i obilja, muzike i literature, uspijevati da mnogo toga uvede svom puku. Od sveg tog konformiteta on je u svom vladičanskom domu unio - bilijar. Da ubija dosadu.

Od svih crnogorskih vladara iz kuće Petrovića, jedino  će Danilo Drugi težiti Zapadu. Njegove uredbe bile su čvrst osnov uspostavi proevropske države. Pored ostalog odvojio je crkvu od države. Platio je stoga visoku cijenu. Kao strogi reformator, dosljedni evropejac, biva ubijen u Kotoru od crnogorske ruke. Vladao je Crnom Gorom samo osam godina.

Posljednji crnogorski vladar Kralj Nikola I, ostaće upamćen, pored nespornih vladarskih vrina, i kao naivna starina, sva u želji da zavlada svim srpstvom. On je sinteza svih negativnih plemenskih osobina Crnogoraca, od kojih su nerealna ambicija i prenaglašena sujeta doprinijeli krahu jednog kraljevstva. Svrgao ga je rođeni unuk, kralj Aleksandar, a izdali ga najbliži rođaci i saradnici. On će, suludo izgubivši bitku za Skadar, ponizno lađom preko Skadarskog Jezera izbjeći iz Crne Gore, proći kroz Skadar kao pokisao miš kraj austrougarskih postrojbi, i pobjeći. Ne na Istok, već na Zapad, da se više nikad ne vrati. U Parizu se kao mlad kadet obučavao viteškim vještinama, a kao starac, u bijedi satrt, završio na oskudnim sinekurama.

8.

Radonjići, druga po snazi vlastelinska porodica sa Njeguša, plodne poljane sa koje strmine silaze nad bokokotorskim zalivom, nasuprot Petrovićima, bila je okrenuta Mlecima i Beču. Time je Petrovićima, koji su slavili istočnu bandu svijeta, postala neugodan konkurent. I zna se: bila je s te ljubavi prema civiliziranome i naprednome Zapadu, odstranjena. Plemenima Crne Gore nije trebala tada zapadna kultura, mi smo poklonjenim brašnom ruskim gladne stomake punili i učiteljima srpskim dušu krijepili. Bili smo, navodno, dva debela vijeka nepokoren narod, ali prslih gaća. Jedna od Radonjića, sestra čuvenog guvernadura Stanislava Radonjića, samouvjerena i pismena žena, napisaće “Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori”, u kome, pored ostalog kritikuje mitropolite i njihovu politiku. Dakle, Crnogorka iz 18 vijeka ukazuje na srpskoruski pravoslavni fundamentalizam, nasuprot mitskom osvješćenju Petrovića. Ona je nosilac moderne misli u Crnoj Gori, usudio bih se reći - misli herderovsko-volterskoj. Crnogorska istoriografija o njoj ćuti, krije je kao zmija noge, jer je takva jeres, još pristigla od žene-mislioca, plemenu našem još nedopustiva. Tim više što bi temeljno preispitivanje značaja dinastije Radonjića u Crnoj Gori bilo ravno zemljotresu.

Sjutrašnjica crnogorska će se, ipak, nadam se i konačno, naviknuti na drugačije zakletve. Rad, red i sloboda svakom od svakoga, da uz svako demokratsko pravo usvajamo i demokratske obaveze. Otvoreno društvo slobodnih pojedinaca. Crna Gora je malena zemlja, samo da na njenom čelu dođu humanisti. Nama su vladali površni popovi, alavi knjaževi, seljaci i pokoji radnik, rjeđe gospoda. A u prošlosti ih je bilo, ma smo ih sakrivali. Od sebe samih ponajviše. Sjutra ih moramo iznaći, izvući iz tmine. Zemlja smo koja osvaja i usvaja evropske standarde, država se trudi da dohvatimo što smo vremenom propustili. A naša plemenska svijest kroti se, pored ostalih tekovina koje su nam, najzad, postali prioriteti, vrijednostima Zapada i miteleuropskim naslijeđem. I u pjevanju i u mišljenju. Dolazi vrijeme da dinastiji Radonjića svijeće pokajnice zapalimo. Jer su znali i vidjeli što mi vijekom nismo. Čekamo i vrijeme slavljenja dičnoj gospođi, Katerini Radonjić, dami koja je usred mraka i nesvjesti njeguške doline, perom ukazivala na zdraviji put svom rodu. Mnogi uglednici smatraju je za jednu od prvih žena-istoričara Evrope.

Valja nama preko rijeke, s povikom da nas napredni svijet čuje: novi život je pred nama! U ime tog života: E viva vero Montenegro!

(Esej pročitan početkom listopada na “Pulskim danima eseja”)