Đorđe Šćepović crnogorski je pjesnik i prozaista rođen 6. aprila 1983. godine u Titogradu. Zastupljen je u više zbornika i panorama poezije. Poezija mu je prevođena na engleski, mađarski i slovenački jezik. Jedan je od osnivača i urednika časopisa za književnost i kulturu Script. Živi u Podgorici. Dobitnik je prestižne nagrade Zaim Azemović za knjigu priča Gozba.
Djela
Knjige poezije
Provincije spasa ( 2004)
Molitva za Judu (2004)
Par riječi o strahu (2005)
Apostol iz bloka A (2006)
Triput reci metropola i nahrani ptice slovima (2009)
Dok crtah mapu svojih putovanja (2016)
Prije objave (2017)
Zbirka poezije Dok crtah mapu svojih putovanja pjesnika Đorđa Šćepovića pjeva o putovanjima lirskog subjekta po predjelima lične prošlosti, jezika i duha. Strukturno podijeljena u dvije veće cjeline Tumači i Jezičanje ova knjiga poezije sadrži ukupno dvadeset i pet pjesama, i to dvanaest u prvoj i trinaest u drugoj cjelini. Riječ je o šestoj knjizi poezije Đorđa Šćepovića koja donosi dobru poeziju u trenutku kad u nas postoji čitav niz loših pjesnika i knjiga poezije, to jest kad postoji pjesnička hiperprodukcija. U ovoj knjizi poezije dobili smo pjesme koje u ovom trenutku prikazuju istinske mogućnosti i značajne manifestacije crnogorskoga jezika i kulture. Treba pohvaliti rad nove izdavačke kuće Arto, čije je ovo drugo izdanje, a prvo u ediciji Poezija. Ovakvim kvalitetnim prvim izdavačkim koracima ova podgorička kuća može sebe pozicionirati među rijetke crnogorske izdavače koji njeguju isključivo kvalitetnu literaturu.
Samo književnost može da dopusti vertikalna i horizontalna šetanja po tekstovima civilizacije i čovjekove kulture. Naime, pjesma po kojoj je i zbirka dobila naziv Dok crtah mapu svojih putovanja neodoljivo podsjeća na početak putopisnog romana Sentimentalno putovanje Lorensa Sterna i to na poglavlje Kaluđer. Upravo glas pjesnika iz Šćepovićeve poezije kao da je stihovao Sternovu prozu. Kao i Sternov junak Šćepovićev pjesnički subjekat na samome početku svoga putovanja donosi odluku da prośaku ne da ni novčić: „svaka neljubazna rečca koju sam mu kazao ugura se opet u moju maštu; pomislih da nisam imao prava nad bednim franjevcem nego da ga odbijem; i da je ta kazna bila dovoljna i za razočaranog čoveka i bez dodataka oporih reči…Tek sam krenuo na put, pa ću se naučiti pameti tokom daljeg putovanja.“
Tako i ova pjesma koja se nalazi na početku zbirke naznačuje početak putovanja pjesničkog subjekta kroz poeziju i kroz riječi, a biblijski podtekst prisutan je u skoro svakoj pjesmi ove zbirke. Taj nam početak simbolično najavljuje pjesnika, onog kojeg zatičemo u programskome tekstu zbirke, u pjesmi Jezičanje: moj jezik je hrapav, izbrazdan i ružan/ Moj jezik je galamdžija, bogohulnik, nitkov/ Oko mojeg jezika se koplja lome/ bojevi biju i padaju glave/ Moj jezik je kušao sladoled i grožđe /najstarija vina/ Paundova slova / vukao se pločnicima / crtao fasade.
U svakoj pjesmi javlja se pjesnik koji tvori sebe kroz riječi i stihove. On je Tvorac. Tvorac asketa. Rima i stihovi su svedeni, oštri i jasni. Pjesnik vjeruje u njih, ali je skeptičan u pogledu njihova dejstva: moja su čuda krivudava slova/ od kojih neće progledati slijepi/ od kojih neće prohodati hromi. U zbirci Dok crtah mapu svojih putovanja pjeva snažan i oštar epski glas koji je smiren i ujednačen lirskom formom i stihom. Pjeva o stanjima duha i čovjekovoj patnji i prošlosti na profetski način. Pjeva o ljudskoj slabosti na način na koji su to radili biblijski proroci (Bijah poprište mnogih bitaka/ vođenih u njegovo ime/ i bijah slab za njegove kušnje i bijah sin posrnuli/ u očevom glasu izgubljen), iako se odriče svoje profetske i jevanđeljske prirode.
Pjesnik deklamuje svoju samoću u riječima i pjesmama, i usamljeničku sudbinu poezije zbog koje ga neće nikad rulja linčovati, i neće nositi komad drveta i vijenac od najboljeg trnjai njegovo će čelo ostati cijelo, netaknuto. Sudbina pjesnika u našem vremenu zaista jeste donkihotovska i usamljenička, zato što poezija i jeste u ovom trenutku, u našem vremenu „manje popularan rod“ koji je manje popularan upravo iz razloga što se u njoj mogu pročitati najteže istine o nama samima i čovjekovoj sudbini.
Česta je zabluda među čitalačkom publikom danas da je poeziju lako pisati i još lakše čitati, tako se pjesnik u pjesmi Oporuka razbijajući moderni mit o poeziji pita: Koliko kilograma patnje nužno je za jednu valjanu strofu?I zaista, pjesnik zbirke o kojoj je riječ kao da je svaki stih izvlačio iz sopstvenog iskustva, iz patnje, iz stradanja i prenosio ga na papir, da je pepelom crtao mapu svojih putovanja u natrag onako kako su mu se događala. Da je autor pjesme otkrivao unazad možemo zaključiti prateći i dva datuma naznačena u tekstu – decembar 2015. i novembar 2014.
Kao i Borhes vjerujemo da vrijeme poezije opet dolazi, da će pjesnik i pisac opet biti pjevač, te da su za našu umjetnost, kulturu i jezik knjige, kao što je knjiga Dok crtah mapu svojih putovanja, nasušni hljeb iz kojeg će buduće generacije saznavati o nama, o tome kakvi smo bili, kako smo govorili, što su naše patnje i naše radosti bile; i zato vjerujem da će u ovom, ili u nekom budućem vremenu, ovakvu poeziju ljudi čitati i znati tačno ko smo bili mi koji danas živimo.
Čitalac
Čitalac sam u sjećanju
još odavno, od časa kada su police osvojile zid
moje oči uzmiču pred slovima
pred bijesnom,podivljalom huntom davnih rukopisa
Mrtav je i onaj koji čita i
onaj koji piše
jednako mrtvi u zaboravljenim pasusima
objavljujem rat jos nenapisanom tekstu
I mada sam, ne uzmičem ni pedalj
pred zlotvorom koji će platiti
za sve moje snove
Čitalac drugi
I onda kada budem najomraženiji
na ovome svijetu
i kada moje knjige pretvore se u prah
i kada moje ruke budu nemoćne
za pokrete
i dalje će me čitati moja majka
Kasirka u prodavnici
će stariti u uvjerenju da sam
bolji i od Vitmena
tako joj je rekla moja majka
dok je kupovala hljeb
i nema razloga za sumnju
I onda kada moje knjige proguta
slučajna vatra u podrumu biblioteke
i dalje će me čitati moja draga majka
iako nikada nije naučila pismo
Tumači Snova
Aleksandru Radomanu
Oni će objasniti naš Tekst
i Nas će objasniti, onako usput,
našim demonima nadjenuće ime
našim utvarama nadimak od milja
a kako li će Patnju našu zvati
koje li će ime Strahu dati
i beskraju našem
Ušetaće među naša slova
odvažno i lako, dugim koracima
slovoslagače će proizvesti u Apostole Olova
a onda nam satima govoriti
o nama samima
Oni će objasniti pakao,
i što je to tama,
u jednom će kriku naći kosmos čitav
i saopštiti ga onom koji sluša
i koji će čuti
izvještaj o Nama
Tumači Vatre,Vatrom netaknuti
Ući će u naše knjige, u carstvo osame,
narušiće mir divnog utočišta
Tumači snova, objasnite me,
Dok iz jednog Ništa tvorim drugo Ništa!
Poprište
Bijah poprište mnogih
bitaka
vođenih u njegovo ime
i bijah slab za njegove kušnje
i bijah sin posrnuli
u očevom glasu izgubljen
Mitski ljudi
Obilazeći tok mitske rijeke
(koju ću nešto kasnije nazvati crvenom)
uočavam sve svoje neznanje o smrtima koje
su se dogodile u gradu Z,
o truplima koja udaraju o stijene crvene vode,
o vapajima zabrađenih žena uzetih na silu
s revolverom uperenim u stomak,
o krvnicima koji su i tada kao i danas
spokojni poput mladog šaolina sa planine Song
jer naša kratka pamćenja njima garantuju duge živote
i miran san,
rijeka se preda mnom uzdiže do neba
mijenjajući se u čudovište, u rijeku ubicu,
u saučesnika u gnusnim zlodjelima,
mitski narod i mitska rijeka
u nama vide pizde koje ljube bližnjeg svog
Paradoksos
Ako je samo Prvi među nama bezgrešno začet
onda smo svi mi ostali nastali iz grijeha,
(uključujući i dvanaest pratilaca Prvog),
naše su majke bludnice, mada, one su opštile s našim
očevima, nije pošteno obilježiti žene, uzorne domaćice,
brižne majke i odane supruge koje nijesu oskrnavile svetost braka
i nijesu imale afere s duhovima,
nijesu činile preljubu i kasnije je pravdale zavodljivim pričama,
Ako je samo jedan od nas začet bez grijeha
kako to da svi ostali jesu u milosti oca njegova
i uživaju pravo na svete tajne,
paradoksos, u slobodnom prevodu protiv očekivanja
omiljena je figura jevanđelista, i to je u redu
Dok crtah mapu svojih putovanja
dok u ranom jutru
u zimskom kaputu
i mukom u stomaku
u omiljenom kafeu
ispijam prvu kafu
i po stolu prepunom
pepeljara i izdanja dnevnih novina
pepelom crtam mapu
mojih putovanja u natrag
prići će mi čovjek
i ponuditi mršavu ruku
i ponuditi izbrazdan otvoren dlan
bez i jednog izgovorenog slova
bez i jednog glasa napisanog
O, ne, neću staviti novčič u tu ruku
O, ne, neću baciti novčič na taj dlan
mogao bih naružiti njegovo lice
grimasom slabosti
grimasom uznemirene taštine
nek ide u miru
sa srdžbom na usnama
Nova revolucija
Prilično je lako povesti revoluciju
stoljećima kasnije
(ono što se odigralo ne proizvodi nove posljedice, ili proizvodi)
i tuđim mesom jurišati na bajonete
ne mareći za ishod juriša,
opovrgavati ili zagovarati razloge mrtvih ratnika
i onih drugih, takođe upokojenih,
oni se ne mogu braniti?
Prilično je jednostavno oglušiti se o istine
vremena koje je istorija zatvorila,
nije da bi neko mogao posvjedočiti i dokazati
vašu laž,
ali, kudikamo je teže svoj trbuh nataći na nož
i viknuti REVOLUCIJA!
baš sada, s pravom ili bez
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR