RURALNI IGROKAZ, KARAĐOZ-CIRKUS USKORO VIŠE NEĆE DAVATI PREDSTAVE

Piše: Jovan Nikolaidis 

Odavno mi Srba nije bilo žao koliko te noći u Skupštini Crne Gore. Taj radišni narod, vjeran običajima, porodici i prijateljima, i ovoga puta je, ponukan satanizmom Srpske pravoslavne crkve, bio nedostojan pridjeva srpski. Predstavljali su ga nedolični.

Cijelog života poziv pisca gajio sam po evropskom kodu. Kod nas, u mojoj lijepoj Jugoslaviji, srpska kultura bila je evropska. Doseg joj je bio planetaran. A onda - sunovrati. Kao da se istopilo sve zdravo naslijeđe srpskog realizma, mučki je udavljen srpski modernizam, napredna misao. Srpska kultura izvrnula je svoju plemenitu odeždu: pozlata je skrita, pojavila se gunjina, kožuh, mantije umazane lojem i šinjeli što mirišu na barut. Padao je u blato i smradne vododerine slobodarski duh Srbije. Od 1992. do danas.  Okrenuli su se, Srbende, uz vrisak i režanje, protiv svoje braće, komšija, na moral pjunuli, satrli dobrotu u sebi. Pali su u zanos, a zanos nije isto što i miran san. U snu se odmaraš da bi sjutradan bio bolji nego jučer - zanosima ti boluješ i san ćeš izgubiti. Iznad Srbije Satana je zavijorio svoje barjake. I do danas - stoji nad tom zemljom teški zadah grijeha. Da će sve to da se plati, to zna ona radišna pravoslavna srpska duša koja je sačuvala stid i skrušenost. Ako već nije otrovana onima koji se, umjesto hrišćanskog poslanja bave nižerazrednom politikom i propovijedima koje ne liče na jevanđeljske. Davati političke poruke u podgoričkom Hramu - kome je to, osim satanistima, normalno?!

Te večeri u Skupštini sam prvi put dao za pravo Vlasti. Ja, koga je otac naučio pravilu: „Ako možeš, sine moj, ni vode ne pij sa državne česme. Ako ti, dok radiš i stičeš, vlast kaže: idi ovim putem, okreni joj leđa i kreni nasuprot, pogriješiti nećeš. Dobra je samo ona vlada koja ne vlada, već podučava narod. A zakve vlade su rijetkost.“  Ova crnogorska nas je, od sticanja nezavisnosti, uglavnom učila kako ne treba i kako se ne smije, a ona smije. I naučila nas je. Iz njenih nezajažljivih utroba rođeno je nestašno čedo koje je, kad je uzbičalo, kršteno imenom  - Demokratski front. Ova vlast ga je oplodila, četništvo ga je podnjivilo. Danas se to dijete okrenulo protiv svog roditelja.

I Roditelj je, konačno, nadam se i bez kolebanja, uzeo prut i počeo po prknu i glavi da šibaka svog nestašnog sina razbludnog. Ne volim da tetošim Vlasti, ulagivanja se, bilo kome, ovaj crnogorski pisac gadi. Ipak, on skida kapu pred mudrošću i unutrašnjom disciplinom kojom je Premijer nadvladao ludilo i nevaspitanje. Kao malo koji Premijer dosad.  Aferim, Duško Markoviću! Aferim Preds'edniče Đukanoviću! Umjesto bijesa i nervoze, tek smiješak i pružena ruka sagovorniku. Pametnome dosta, budaletini kao crvena marama biku. Rekli bi Albanci; Javash, javash! (kad nešto treba lagano, strpljivo odraditi).

Dvijehiljadedvadeseta, planete tako šalju signale, biće godina smirenja. Ljudi božiji, nemojte da se zvijezde, mjesec i planete na vas razljute! Slijedite vječnu ravnotežu Prirode. Kanite se fantaziranja, manite se krivo stečenog! Dakle, od te noći u Skupštini, mnogo toga treba da bude bolje, nadam se i lakše. Zavođenje narodnog reda i mira od Vlasti trajaće neko vrijeme. Dok se ne smiri četničkosvetosavska promenada (ti što teturaju na molebanima ne znaju kad se i zbog čega se litija u ortodoksiji sprovodi, a kad je bogohuljenje!!!), nasrtanje na montenegrinska briježja i stare razvaline, preostale od SRJ. Da pristojni građani odahnu od ruralne agresije partije, čiji naziv dovoljno kazuje koliko je lažna: em Demokratska em Frontalna. Ne ide takav spoj u demokratiji, gospodo četnici! Skup koji će, očekujemo, da se zgadi i onima od naroda, i srpskog i crnogorskog, koji su im, od veljeg jada i siromaštva, postali taoci, naroda koji ima časti, ali se zagubio u lavirintima očaja u koje ih je, bezobzirno, uvukla Srpska pravoslavna crkva, a bogami i razigrano kolo Vlasti. Nakon četničkog onovečernjeg Karađoz-cirkusa u Skupštini Crne Gore, udaljavaće se pošteni svijet od te neofašističke svite, od tog Demokratskog fronta.

Samo još malo strpljenja, ojađeni narode crnogorski! Ostaće vam, nakon šetnji bespućem, sofisticirani lopovi iz neokomunističkih komora, ali je lakše i sa njima nego sa crkvom i četnicima. Zna narod da odredi kamo će, samo mu dajte, dajte mu dovoljno kruha i igara. I uslova da se radi i u miru božjem živi. Ovo dosad, gospodo na vlasti, nije bilo ni dovoljno  ni pravedno. Niste ni vi Solomoni i Njegoši, ali prefriganci jeste. Narod očekuje da stanete, usporite, vi koji šetate i vi koji mislite da ste osigurani: samo je Smrt sigurna, sve ostalo do nje pluta!

Prije neku sedmicu u Skupštini je donesen istorijski važan Zakon, od sjutra će crnogorske naredne pobjede zavisiti od stepena pohare kojom su nezajažljivi do sada grizli narodne nerve, satirali crnogorske resurse, trovali vodena biserja lijepe državice. Kanimo se bahanalija i erotskih zahvata u narodno biće. Gospodo-drugovi, ovaj narod voli pravičnost, vi ste ih naučili da se i nepravednim može steći, lagarijama kazivati, manje radeći, više plandujući. Te skupštinske Noći nadigrali ste fašiste. Sjutra ćete ih pobijediti. Ostaćete uskoro sami na sceni, narodu na pokaz, a tada i sirotinja treba da vidi, da osjeti da je otimanja i nepravde bilo dosta.

Što se tiče sticanja autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, ona će uslijediti, ali tek kad Vaseljenska patrijaršija potegne za uši Srpsku pravoslavnu crkvu. Koja je, unazad tri decenije, srušila dosta mostova između vjerujućeg klira i principa dogme na kojima počiva pravoslavlje. I pokrala srpsku dušu, od koje ona još tumara mrakom zabluda. Na korak da posve postane satanska, SPC traži duboku reformu, temeljno preispitivanje unutar sebe. Jer je postala čedo Đavola, a vode je nepismene hulje u mantijama. Sa Fanara će doći lahor, da sa neba nad Balkanom razgna oblake teškog grijeha spram Boga i Naroda.  Provedriće i iznad Gora Crnih!