Dragana Tripković je rođena 26. aprila 1984. godine na Cetnju. Završila je studij dramaturgije na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Jedna je od osnivača Alternativne teatarske aktivne kompanije (ATAK). Objavila je do sada tri zbirke poezije “Prevarena duša” 2000. (izdanje: KZP – Podgorica), “Ljubav je kad odeš” 2005. godine (izdanje: Plima – Ulcinj), drugo izdanje 2006, “Pjesme” u izdanju “Antibarbarusa”, Zagreb 2008. godine. Pjesme su joj prevođene na engleski, ruski, poljski, italijanski, njemački, letonski i albanski jezik. Saradnica je brojnih časopisa za književnost u zemlji i inostranstvu. Objavljene su joj drame “Biljke za kraj” i “Smjena”. Drama “Smjena” izvedena je u okviru projekta “19. decembar – dan poslije” u Fabrici raketa u Podgorici, u produkciji ATAK-a. Koautorka je dramskog komada “Poglavlja 23 i 24” izvedenog 2013. Godine. Dobitnica je međunarodne nagrade fondacije “Anna Lindh” za kratku priču 2012. i 2013. godine i drugih nagrada.
Monolitne teksture njenih pjesama nose poruke koje otkrivaju nematerijalnu i prolaznu prirodu jezika ostvarenog kroz poeziju. Njezini stihovi poput tariha su ispisanog u pijesku. Njezin izraz se kreće između dramskih i lirskih osjećaja postojanja. Mladen Lompar je zapisao povodom poezije Dragane Tripković: „Svaki je pustolovni duh nemilosrdan i ciničan, uvijek sumnjičav i podrugljiv, veli Sioran u Brevijaru poraženih. Ovđe se stihovi sklapaju u svijet Pollockovske deliričnosti, u simbiozu haosa i dopadljivosti. Stihovi od pijeska su monolitna stvarnost odvojena od vremena”.
Njezina zbrika Stihovi od pijeska je centralno djelo iz njezinog pjesničkog opusa. Ova zbirka ima dva veća dijela „Mediteranski ciklus“ i „Ostale pjesme“. „Mediteranski ciklus“ sastoji se od pet djelova, kao od pet elemenata a to su: Vještina, Vrijeme, More, Nebo, Vjetar. To su elementi života i stvaranja, neprolazni simboli i fenomeni pjesnikovog stvaranja, pa ne čudi okrenutost Tripkovećeve poezije antičkoj prošlosti i mitu.
More je glavni simbol i motiv njenih pjesama. Ona se obraća čovjeku u svojim pjesmama, nudi jasna i nedvosmislena uputstva za vječnost, povezuje ga s poezijom prošlosti. Tripković je na tragu otkrića da je poezija proizišla iz mora i vode kao što je to čovjek i život. Lirski subjekt u pjesmi “More” kaže: „Ponekad sam i ja voda jer se tako sanjam, a to je onda kad zaboravim riječi“, jer zna da postoji i svijet tišine, svijet iza ili izvan riječi, odakle možda i dolazi poezija. Svijet koji je opredmećen najljepšim simbolom (vodom i morem) za tišinu i prolaznost. U stihovima ove zbirke postoji nešto od orijentalne i islamske filozofije odnosa prema vodi.
U pjesmi „Vještina“ pjesnikinja se vraća počecima i etimologiji riječi „poiesis“. Poiesis zapravo znači vještinu, stvaranje i umijeće, pa kaže: „Postojalo je nešto veoma vrijedno, što se izgubilo vremenom.Vještina, koja je nekad nekome bila potrebna.“ Pjesnikinja na kraju pjesme otkriva da je ta izvorna vještina, koja je nekad nekome bila potrebna da bi se stvarala poezija, možda danas nije vrijednost koju pjesnici posjeduju i koja im je potrebna. Možda se promijenio i razlog i način pjevanja i izgubilo se povjerenje u riječ: „I nije sve riječ, i nije sve pjesma“, i izgubilo se povjerenje u simbole, jer „simbol može da bude licemjeran.“ Ovom pjesmom pjesnikinja kao da izržava gađenje prema onome što su osnovna pjesnička sredstva, koja iako daju slobodu, često mogu tako malo služe.
U drugim pjesmama ona se obraća pjesniku, koji luta još od antičkih vremena poput Odiseja tražeći svoj put prema domu, i taj dom nije više „onaj za Itaku, nego neki drugi, tu, po perferiji“. Poziva pjesnika da se odrekne svoje nadmoćne pozicije čovjeka koji prosto barata riječima, da ponovo stekne izgubljenu vještinu: „vještinu moraš steći sam“, ali ne putem starih vrijednosti i starih poznatih staza koje su „kao opterećenost tradicijom, kao stijena“, koje su sada izmještene na periferiji života i egzistencije.
Istu tu misao izražava u ciklusu „Nebo“ kazujući: „ni po zemlji ni po vodi nema puta koji pokazuje smisao.“ Na kraju posljednje pjesme „Vještina“ ona pita pjesnika čitaoca „O čemu ćeš pjevati ti?“, kada su riječi nebitne i kada postoji samo more i vrijeme. U pjesmama iz zbirke „Stihovi od pijeska“ čitamo stvaranje novog pjesničkog senzibiliteta, ono čemu teži svaka dobra i vješta poezija. Čitalac ostaje zarobljen u moći pjesnika, a pjesnik sve vrijeme jasno i nadmoćno upravlja njegovim vremenom i osjećajem „kao što knjiga zapovijeda“, obraćajući mu se, dajući mu putokaze, smjernice vjetra (samo se ti drži vjetra on se jedini iznova rađa). Smjernice u koje ni sama pjesnikinja nije sigurna, znajući da ga u tom obraćanju „tek onda čekaju neistine.“
Poeziju Dragane Tripković karakteriše otvorenost metaforičkog iskaza. Ona opisuje (zatvara u krug poezije) prostor grada. „Ostale pjesme“ su pjesme o gradu i gradskom pejzažu, koji je u pjesmama Dragane Tripković bogat i maštovit kao Felinijev film: pun je glumaca, kurvi, zgrada, ulica, trgova, parada, zastava, nesrećnih porodica, cigana, meke, tragično-nostalgične i cinične slike „konja na asfaltu“, pravi „grad sa bojama Amarkorda, ali sa tugom Vitorija de Sike“, tužnog i usamljenog poput psa na kraju pjesme!
Bilo bi dobro nekim širim zahvatom opisati ulogu mita u poeziji Dragane Tripković, a ovom prilikom ima se prostora istaći samo jednu neimenovanu pjesmu iz ove zbirke. U svega šest stihova i jednom riječju „Evropa“ odmotava pjesmu unazad i rekreira i otkriva mit o Evropi, koja je samo „još jedna bludnica.“ Fenomen smrti i tanatos imaju poseban tretman u njenoj poeziji i veoma je zanimljivo „premještanje mita“ i zamjena uloga antičkih božjih likova stihom kojim kazuje: „u strasti su svi ljubavnici kao čudovišta, marionete tanatosa“.
Teško bi bilo običnim, svakodnevnim jezikom opisati poeziju koja je alhemija muzike, ritma, govora, slike i tišine, čega je Tripkovićeva poezija puna, kao pejzaž, koji, opisan njenom poezijom, je „prekrasan. Liči na velike ideje drugova iz djetinjstva, zlatne palate koje smo izmaštali, neonske bazene, šarene porodice, djecu od dragog kamenja... Da ne nabrajam, sve se vidi kroz pomičuće prozore.“ Pred poezijom Dragane Tripković čitalac ostaje zatečen kao „ranim mirisom mediterana“.
Dragana Tripković
NEBO
Došli smo sa druge strane mora,
tamo gdje je svijet onakav,
kakvim ga je Polok mislio.
Ni po zemlji ni po vodi nema puta,
koji pokazuje
smisao (to izmišljeno opravdanje),
Samo mrlje i krivulje,
sivi konci svijesti,
do zemlje bez odraza,
putnici smo, ljudi bez obraza.
A drugačije su učili nas. Ništa unaprijed,
samo trenutno. Nadahnuti idejom
o imaginarnim bićima
ili o samo Jednom.
Nama su glave prskali vodom,
u kojoj su oprane četkice
sujetnih vladara,
idiosinkratičnih guzonja.
Sliku su ukrali
ili je uokvirili u zlatni okvir, skuplji
od kafane u kojoj visi.
Svejedno… Ukrali, preplatili.
***
Kuda sad da te pošaljem? Kad si obišao sve, i
nisi stigao nikud.
Za nas postoji uglavnom predaja
pred
onim što je nepoznato. Slijepo prihvatanje
svemirskih otpadaka,
kao da su relikvije spasenja.
I Jedan i Drugi su isti,
i nijesu Tamo,
već tako jednostavno,
tu među nama.
***
Sad si već zaražen optikom
vode i boje,
Ne smiješ da gledaš ni u šta drugo,
a kamo li gore.
Rivijera, kabriolet,
mislim da ti se ipak sviđa nešto takvo,
mekano i vruće,
jer ličiš na obojicu sa platna,
sa svoda.
Piješ kafu čitav sat, između stubova
lažnog kamenja, zatečen ranim mirisom
Mediterana,
izdišeš dim od šipkovog pruća.
Lijen,
kao što knjiga zapovijeda.
Ogledalom preko ramena,
snašla te je žena.
Ciganka što gata, ali i
druga,
ona,
što se dobro osjeća gola.
Pravilan posao je samo
sloboda.
VJETAR
Da li je samo nostalgija
ili to osjećanje što dođe poslije duge i teške smrti
znači ponovno rađanje?
Preobražaj. Papisa.
U kartama stoji prazan prostor,
namijenjen spavaču koji sanja Mjesec.
Takvima što vjeruju u predskazanja i vještice
ne bi valjalo da budućnost dolazi prije nego je potrebno,
jer bi uvijek bili nespremni za nju.
Budala je eto, ponovo krenula na put,
probuđena kao manifest uspavane materije,
ove, koju smatraju praznim prostorom,
Kao vladarka podzemnog svijeta,
Persefona, Neizbježna.
Bez tijela, krvi i kostiju, kao misao bijesna
kreće,
preko beskrajne samoće, bez druga i prijatelja.
Vode je koroz dvije trećine vječnosti
Geometrija i Logika,
Lúda je vidim, opet krenula na put…
***
Krunisana tijarom od žada, izabrala je tebe,
otpuhnula te lako kao vjetar sjeme
sa čempresa,
U slavu ljepote i taštine,
U ime živog mesa,
krvavog i jedrog, na početku,
a na kraju…
Ovog puta neka bitka bude za Svijest
čije pomarčenje dolazi najavljeno.
Pravo u novo ime!
Sa mirisom lavande, u svaki tuđinski grad,
neka ti njihove betonske mape budu dovoljne
za sad, za odgonetanje onoga što si izgubio
u mokrim četvrtima ženskih dobrih namjera.
Uz muziku koja je prah na notama
Romeovog Posvećenja proljeću,
(drugog) Romea, gospodara izbezumljenog gledaoca,
Ti budi ples novog vijeka,
budi promaja starog pozorišta.
***
Svi putevi po moru nude izobilje –
bisere u slanim kapljama sa jedara,
sa krila morskih ptica,
blago sarkofaga starih kraljeva,
ali se nećeš obogatiti,
kad si odmalena slab na sirotinju.
Putuj bez prtljaga na ovo ludo hodočašće.
Nije li svaka ideja o spasenju luda?
Rasipaš se kao tovari začina iz Indija, Južnih
i Sjevernih polova, otkud sve ne,
u sudarima duvanskog dima i grkljana,
u zagrljajima tuđih nafaka.
Volio bi nekad da je i tvoja borba izmišljena
kao zabrinutost bogataša za sitnice poput bôja,
Ljeta su kod nas divljačka i bijesna,
pod kosim nebom,
samo te maestral i neka
misao nesvjesna podsjeti da si čovjek.
I da pogledom u nebo
možeš biti sa bilo kim na svijetu.
***
S godinama gledaš mnoga umiranja.
Smrt je uzbudljiva priča,
pa je se ne bojiš,
već osjećaš radost što si živ.
Nadmoć nad mrtvima!
U tome i jeste ljepota opstanka,
ta dva čudovišna ljubavnika.
U strasti su svi ljubavnici kao čudovišta,
marionete Tanatosa…
Samo se ti drži vjetra,
on se jedini iznova rađa.
UMBERTO D.
Čak i na petom spratu
katkad se čuju zvona
što vise o vratu
neke proljećne životinje.
Nedaleko od novih zgrada,
sagrađenih zbog popunjavanja prostora,
zbog sjevernih ljudi,
koji dolaze u grad kao poslije dugih i teških ratova,
nalaze se ciganske čerge.
To je novi polis.
To je grad sa bojama Amarkorda
i tugom Vitorija De Sike.
A niti je bilo ratova,
niti je bilo istorije,
samo dosta tuge.
Beskorisne tuge.
I jedan pas.
NOVE ZGRADE
Ovi, iz novih radničkih zgrada
djecu hrane ispred ulaza,
na pločnicima, pored automobila,
psećih govana, opušaka sa visokih spratova.
Krug se zatvara u neoliberalizmu,
u nelagodi zbog śutrašnjice.
PROVIDNA PORODICA
Poročan sin Faeton ostavio je svoje bitno
ubjeđenje da se nalazi na čudesnom mjestu,
Mračnom kockaru, kao ulog za izgubljenu
partiju u igri dopadanja samom sebi.
Na uhu drži sat kojim vozi
svoje sivo umrtvljeno vrijeme
od sedam hiljada kubika
Bulevarom Tužnih Svjetiljki,
na putu ka svom neonskom domu.
Odsustvo majke koja je rodila djecu
vječito je polje iznenađenja,
nepoznat teren kojim klizi ego
zarobljen u zlatnoj smoli,
da bi moglo lako bratski da se ubija.
Oplemenjene fasadom građanskog morala,
Sve su porodice providno žute,
U njima živi tuga svijeta,
Koju osjeća onaj koji plače suze od pčela,
Koji plače suze od kamenja.
Kada se otac vrati iz emigracije sa Sunca,
Djevice će opet plesti jantare u kose.
OSTRVO
Važno je zvati se tako
kao ti.
Onda možeš ukrstiti
pogled sa putnicima na brodu,
dok promiču
pored tvog ostrva.
Taj pogled je sličan samo
po tuposti.
Ostrva su pitanje izbora.
Jutro je izmiješano pravilima
nestajanja. Sva ta jutra i pravila
služe da samo ubiješ
dosadu…
Ništa ne donosi tako ozbiljne
zaključke,
kao kad se nađeš ispred kapije straha.
Važno je biti
na ostrvu.
Otud’ se bolje vidi,
kaže Prospero.
Melanholija te svakako sačeka,
pa makar pala sa palminog drveta.
Pravo u tvoj strah,
pravo u tvoj zaključak.
Važno je pristati sada
na sebe.
Ne pristati na ono Prije,
niti ono Unaprijed.
Sve ostalo su imena,
ostrva, imena,
ostrva,
ostrva.
PAUKOVE ZASTAVE
Josip Broz – Tito je bio naš najbolji
reditelj.
U paradama rada, i paradama nada,
izmješteni iz svog bića,
glumci su igrali uloge na ulicama,
našim ulicama,
čekali isplate kolektivne sreće,
nedostajućeg obilja.
Sad uzimam za ruku, za ručicu,
crveng pauka,
iz ćoška Lolitine sobe,
i idemo da vežemo zastave, za tebe,
on može da ih sveže tri odjednom,
da ih bolje vidiš.
Jer nema drugih zastava, i nema drugih
načina za slavlje, koje ja,
današnji Brozov artista,
(A čiji drugo mogu biti?)
tebi mogu pokloniti.
Ne volim stvari koje imaju konačnost,
ja znam da sve traje vječno,
kao fotografija iz 68-me,
kao lična ludila, obnavlja se načinom
zmijskog presvlačenja,
U ruksaku od čoje
su perperi za ljubav,
jer se i to plaća.
Umjetnost je politika, inače bi bila
samo splet vena, mreža od živaca,
krš.
Ne možeš voljeti noć ako je ne vidiš,
i ova ljubavna pjesma ti staromodno,
govori o dijeljenju na pola,
i sastavljanju sopstva,
u Centru Svijeta,
arhitektonici samoće,
moja su leđa naviknuta na tvoj torzo.
Ustani,
ko danas još može da spava do kasno?
Sijaju ti oči kad me pitaš,
šta da obučeš.
Moral je vaginalni osjećaj,
pa zato – plavi džemeper.
Protiv je erektivno, sivo odijelo.
Ustani makar oko 9,
čekamo se na Brozovom sletu,
Na mom mjestu,
po tvom scenariju našeg spajanja.
Dignuću visoko paukove zastave,
da me nađeš lakše.
1.maj 2012.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR