Za književne sladokusce: Izvrsna djela po izboru Faiza Softića

Književniku Faizu Softiću bilo je vrlo teško da izdvoji pet od toliko pročitanih knjga.

„Kada o tome stanem razmišljati, učini mi se da pet najboljih ima samo Vilijam Fokner, ili Markes ili Ljosa, ili Turgenjev... Samo što kažem – najbolji roman koji sam ikada pročitao je Šolohovljev “Tihi Don” - nešto mi šapne: Ne, najbolji roman na svijetu je roman “Uliks”. Pa opet, neko drugi šapće i veli: “Nije ni to, već “Jadnici” od Viktora Igoa, i tako redom”, govori nam Softić.

“Redaju se šaptači, a ja nikako da se odlučim, jer svaka od ovih knjiga je čarobna i do kapaka puna jezičke svježine, slika, metafora, humora, sarkazma...” Zato, umjesto par naslova, za portal Antena M napisao je tekst o nekolicini književnih gorostasa.

Rođeni Bjelopoljac, sada pak građanin svijeta, objavio je knjige poezije „Strašan je zid bez sjene“ i „Čovjek na rasputici“, romane „Pod Kun planinom“, „Strah od rodne kuće“ i “Ljudi bez adrese” kao i zbirku priča „Čovjek koji kisne“. Njegov rad je prevođen, nagrađivan, takođe i zastupljen u udžbenicima zemalja u regionu. Dugogodišnji je selektor književnog segmenta Festivala kulture u Luksemburgu i urednik revije “Bihor”.

***

U našoj balkanskoj književnoj panorami ima bezbroj velikih i veličanstvenih književnih tekstova, a ako već moram odvojiti ono što mi odmah na um padne, to je nedavno izašao roman Nade Đerek iz Posušja “Imendan svete Katarine Ricci”, te roman Damira Ovčine “Kad sam bio Hodža”.

Nevjerovatan je i čudesan roman Mija Popovića “Karnera”, roman o bokseru i Crnoj Gori onakvoj kakva jeste; razuđena priča gdje me svaka druga rečenica podsjeća na izlomljenu Crnu Goru, ljepšu nego je iko može zamisliti, ali ipak puna gorkih zalogaja.

Ne mogu da ne pomenem Enesa Halilovića i njegovo djelo “Ako dugo gledaš u ponor”. Roman za jezičke sladokusce i one koji vole zaplete i rasplete u čaršijama u vremenu istorijskih lomova, kada buđ isplivava, kada se pametni postidi što je živ, a budala i hohštapler likuje. Ah Bože, kakva je to priča, i kakav je pisac taj književni gorostas iz Novog Pazara – Enes Halilović. Bože, jesam li još među ovih pet naših balkanskih pisaca, ili sam prekoračio?!

Vratimo se Nadi Đerek i njenom prekrasnom romanu “Imendan svete Katarine Ricci” koji je poseban, hrabro napisan kroz dva lika - dvije cimerice iz studentskih dana koje se opiru klišeima svih boja. Jednostavno, Nada je ovdje kazala: “Neka piše ko kako piše, a ja pišem ovako.” Prekrasan je dijalekt koji daje posebnu boju tekstu, a niska priča koje čine roman su zlatne pločice nanizane na gajtan od zlata. Ovaj roman svojom snagom, svojim pripovjednim čarima i dramatikom, govori o jednom kraju koji je pritislo vrijeme, a njih dvije, svaka na svoj način, preživljavaju nalet bura i oluja i kao dva cvijeta mašu se na vjetru, ali ostaju u svojim mirisima.

Marina Alerić Bebić piše: "Zanimljivo je koliko je simbolike ugrađeno samo u motiv jedne četke za kosu i ritualno raščešljavanje i njegovanje, gotovo svetom ljubomorom, onog svog i samo svog intimnog, neponovljivog bića i potpisa. Inatljiva odlučnost da se sačuva mladost duše, vlastitost i bitak unatoč svim modricama na svom biću podsjeća me na jednu od onih surovo iskušenih izreka Bukovskog : „Pronaći život i čuvati ga do smrti, u našem je kukavičkom, okrutnom i bljedunjavom društvu problem.”

I roman Damira Ovčine “Kad sam bio Hodža” je roman pun posebnosti, rečenice bez glagola koji se u takvoj priči i o takvim dešavanjima čine suvišnim. Roman o strahu i krvi od 1992 do 1995 na okupiranoj Grbavici u vremenu u kojoj stradaju Muslimani što su Muslimani, Hrvati što su Hrvati, Srbi zato što žele pomoći svojim komšijama. Ovo je možda ponajtačnija priča o okupiranim dijelovima BiH. Priča o velikom, bezgraničnom zlu koje se može projektovati u glavama nacionalista i šovinista koji su do grla ugazili u krv i mržnju. Svu tu bol nezaštićenih ljudi Ovčina nam je podastrao pred oči i koliko god da smo pasivni čitaoci željni preciznih slika, teksta punog radnje i jezika – bude trenutaka kada nam i sama knjiga ispadne iz ruku jer malaksamo pred tim ljudskim bolom i strahotom.

Ima jedna knjiga poslije čijeg čitanja dugo nisam mogao zaspati kako valja, a to je “Stoljeće čuda” češkog novinara i pisca Jaromira Štetine. Ovaj autor je pratio mnoga ratišta širom svijeta u prošlom stoljeću i otud donosio najzanimljivije priče na koje je nailazio tokom svog boravka u zemljama zahvaćenim ratnim užasom. Ako iko može naslijediti Bohumila Hrabala u zemlji Milana Kundere, to je Jaromir Štetina. “Stoljeće čuda” je knjiga koja se provlači između ljudskog uma i bezumlja, knjiga koja gori dok je čitate, a vi se upitate: Bože, zar zbilja postoje ljudi koji su spremni da urade ovo što su učinili. Čuda jesu, ali je i sam čovjek do sve prilike, čudo neispitano.