Markovina: Zakonom o slobodi vjeroispovijesti Crna Gora stavila tačku na projekat velike Srbije

Donošenjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti Crna Gora definitivno stavlja tačku na projekat velike Srbije.

To je u intervjuu za Pobjedu kazao istoričar i publicista Dragan Markovina.

POBJEDA: Apel za osudu ugrožavanja mira u Crnoj Gori i regionu od strane Beograda potpisalo je više od 800 uglednih javnih ličnosti sa prostora SFRJ. I Vi ste jedan od potpisnika. Zašto ste potpisali Apel?

MARKOVINA: Zato što sam u aktualnim događajima prepoznao s jedne strane strukturu koja se želi modernizirati i uspostaviti puni državni suverenitet na svim poljima, pa i na polju koje se odnosi na najveću vjersku skupinu u državi, a na drugoj one političke snage koje Crnu Goru, posredno i regiju, nastoje održati u mitološkoj, nacionalističkoj prepirci iz devedesetih godina prošloga stoljeća.

Prosvjedi širom Crne Gore pokazali su da se nemali broj građana i dalje ne miri sa definiranim političkim kursom zemlje. Ipak, riječ je o manjini, o agresivnoj manjini, koja traži potporu države koju suštinski ne priznaje. Ako se SPC kao institucija ne želi registrirati u Crnoj Gori, onda je besmisleno voditi bilo kakav dalji razgovor. Minimum korektnosti sa njihove strane bilo bi reći – u redu, nismo zadovoljni nezavisnošću Crne Gore, činjenicom da se emancipirala od Srbije, ali želimo na civiliziran način regulirati međusobne odnose. Nisam shvatio da je do toga došlo; shvatio sam da gledam isti dosadni film iz devedesetih, koji se, nažalost, uvijek loše završi. Isto „događanja naroda“, isto nošenje moštiju svetaca, iste demonstracije. Kada je riječ o Apelu, nevjerojatno je koliko je ljudi palo na postavljenom testu.

POBJEDA: Da, to je istina. Ako govorimo o Crnoj Gori, šovinistički ispadi Vesne Pešić ne razlikuju se mnogo od onih Boška Obradovića ili Vuka Jeremića; istovremeno, izbrisana je razlika između N1 i Danasa sa jedne i Sputnjika, Večernjih novosti i ostalog tabloidnog smeća sa druge strane. Srećom, ima mnogo građana Srbije koji govore i pišu drugačije.

MARKOVINA: Možda bi objašnjenje situacije koju opisujete trebalo potražiti u činjenici da donošenjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti Crna Gora definitivno stavlja točku na projekat velike Srbije.

Od 1918. godine velikosrpski projekt ili sentiment bio je u Crnoj Gori dominantan. Sada je izgubio, a sa tom se činjenicom elite u Srbiji očito teško suočavaju. Ipak, moram reći da sam iznenađen silinom reakcija koje stižu iz Beograda. Očekivao sam prosvjede u organizaciji Amfilohija, navijače na beogradskim ulicama, ali onakve anticivilizacijske, nehumane, ako hoćete i protuustavne istupe Ivice Dačića i Aleksandra Vučića uistinu nisam. Oni su dijelom potaknuti stavom iz Apela u kojem se odgovornost za prosvjede u Crnoj Gori adresira na službeni Beograd, odnosno na samog Vučića.

POBJEDA: Opozicija u Beogradu, baš kao i nekada procrnogorski, danas otvoreno prosrpski i proruski mediji u Podgorici uporno ponavljaju kako je ovo što gledamo „dogovor Mila Đukanovića i Aleksandra Vučića“. Je li, što mislite?

MARKOVINA: Takve teze su i smiješne i glupe. Teško je naime povjerovati da bi bilo tko, naročito Milo Đukanović, prihvatio da šef druge države njegovom premijeru javno kaže da je lažov, da se ambasadorki SAD u Podgorici obrati na onakav način, da se Crnogorci u Beogradu zastrašuju najavom oduzimanja državljanstva u slučaju da podupiru politiku službene Podgorice. Naprosto, to nema logike.

Crnogorskoj opoziciji Podgorica mora biti jedina adresa za pregovore

POBJEDA: Kao predsjednik Srbije, i Boris Tadić je pokušavao da destabilizuje Crnu Goru: njegov ambasador u Podgorici je, na primjer, u jednom momentu stao na čelo prosrpske opozicije; njegove službe i diplomate konstantno su opanjkavale crnogorsku vlast u Briselu; sam je dio crnogorskih Srba uspio da ubijedi da je njihova matična država Srbija, ne Crna Gora.

MARKOVINA: U Crnoj Gori ste uvijek imali političke snage koje su svoje zahtjeve pokušavale realizirati odlaskom u Beograd po svoje mišljenje. Da su hrvatski Srbi, koji su i te kako imali razloga biti sumnjičavi spram Franje Tuđmana, odoljeli zovu Beograda i svoj položaj nastojali riješiti u Hrvatskoj, danas bi ih ovdje bilo neusporedivo više. Da su Hrvati i Srbi unutar BiH rješenje svojih problema pokušavali naći u Sarajevu, ne u Zagrebu i Beogradu, ne bi bilo rata. Hoću reći da crnogorska opozicija mora shvatiti da je Podgorica njihova jedina adresa za pregovore. Istodobno, i Srbija mora shvatiti da državu i društvo može stvarati samo unutar svojih granica, ne izvan njih.

POBJEDA: Shvata li to Srbija?

MARKOVINA: Bojim se da ne shvaća. Čini se da srpsko društvo još nije uspjelo osvijestiti neke činjenice. Nije logično imati šest prijatelja od kojih su svih šest od vas otišli, a da vi i dalje tvrdite da su svi u krivu izuzev vas. Zajedno sa Ivom Josipovićem, Boris Tadić se ispričao za devedesete, ali od njega nikada nismo čuli istinsko priznanje da je Srbija pokrenula ratove devedesetih, da zbog toga žali i da sada ide dalje. 

Sve dok se ne prizna da je srpski nacionalizam poražen, da je izgubio sve ratove na Balkanu, napredak Srbije, bojim se, ostaće tek pusta želja.