Dodik ne odustaje od mape: Jednog dana velika država, činiće je dio Crne Gore, RS, Srbija

Predsjednik Predsjedništva BiH i lider Srba u Bosni Milorad Dodik u ekskluzivnom intervjuu za Espreso otkriva da li je i dalje za ujedinjenje Republike Srpske i Srbije, šta misli o Sarajevu, u kakvim je odnosima sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, kao i da li uvodi policijsku državu i u kakvim je danas odnosima sa stranim ambasadorima.

"Milorad Dodik ugostio nas je u novoj zgradi Vlade Republike Srpske u Banjaluci, a tom prilikom nacrtao nam je i mapu srpske države koja će, kako kaže jednoga dana postati realnost, a u nju ulazi Republika Srpska, Srbija, pa čak i djelovi Crne Gore", piše beogradski portal Espreso.rs.

Prošlo je 5 mjeseci od kako ste predsjednik Predsjedništva BiH, hajde da počnemo od toga šta se promijenilo u Sarajevu Vašim dolaskom?

Promijenili smo odnose i ova kriza može se tumačiti time da je to produkt straha prije svega bošnjačke elite koja želi da ima tamo podobne Srbe. Odjednom, sad se suočavaju tamo s ljudima koji nisu baš spremni da tako rade, jer imaju svoj stav. Oni prema njihovim procjenama imaju veću energiju i čak izborni potencijal. Ja sam dobio najveći broj glasova od svih njih koji su tamo u Predsjedništvu. Moja partija odnosno ekipa oko moje partije napravila je najveću srpsku većinu na nivou BiH, mislim otkad postoji BiH. To znači da od 5 poslanika u Domu naroda, čija je moć velika i nijedna odluka na parlamentu u predstavničkom domu ne može proći ako ne dobije potvrdu Doma naroda, a to dalje znači da tih pet poslanika odlučuje o sudbini svake odluke i zakona na nivou BiH. Od tih 5 poslanika, 4 je iz moje partije. To se nikad nije desilo i time se nekako doskočilo strancima koji su rekli da je od 5 većina, prosta većina 4 i to je ostalo tako zapisano, ne može se izmijeniti. Mi smo zbog toga stalno imali problem jer je Srpska delegacija bila uvijek sastavljena iz nekoliko političkih stranaka. Sada evo imamo tih 4 koji apsolutno odlučuju o svemu iz SNSD. To su te promjene koje oni ne mogu da svare i prave svakakve opstrukcije. Njima su najpodobniji oni koji su i do sada bili tamo i zato sad pokušavaju da ih održe tamo što je moguće više kako bi potrošili neki naš mandate. Ono što ja s druge strane činim kao Predsjedavajući Predsjedništva BiH je da pošaljem poruku da treba neke stvari da uradimo.

Koje su to stvari?

Na primjer roming BiH, zato što je to blokirao BH Telekom iz Sarajeva jer je odbio da potpiše sporazum o jeftinijem romingu kao preduslov za samanjenje i konačno ukidanje cijene rominga i sa zemljama Zapadne Evrope. To je postao ozbiljan problem. Onda smo sjeli u Predsjedništvu i ja sam insistirao na donošenju te odluke, obavijestio sam javnost ko to neće. Tako da su neki pod pritiskom javnosti morali to da prihvate i evo juče je u Beogradu potpisan Sporazum o regionalnom romingu i već od 01.07. je 27 odsto jeftiniji roming, a do kraja godine to će biti gotovo ukinuto, a za dvije godine i sa EU. Tako da pravimo tako neke pomake. Znate, BiH je zemlja stvorena da bi se neki zapadni, nedovršeni političari ili oni koji tek kreću karijeru pokušali da se vježbaju tu. Zato BiH djeluje potpuno, potpuno paralizovana, što se tiče lokalnih političkih elita, a onda, naravno dođemo mi iz Banjaluke i srpskog naroda i promjenimo taj odnos.

Kako?

Znate, za nas ambasador koji se pojavi negdje uopšte nije važan kao što je to bio slučaj ranije. Oni su odlučivali o svemu, skupe se ambasadori zapadnih zemalja i onda odluče šta treba da se uradi i onda pritisnu. Ako nećete to da uradite visoki predstavnik vas smjeni. U tim okolnostima, mi smo preživjeli, jedan od ozbiljnih uspjeha u politici koju ja osjećam jeste što smo u nemogućim uslovima uspjeli da preživi Republika Srpska. Njoj je bilo namjenjeno da bude devastirana i da bude svedena na nulu i praznu ljušturu. Dakle, čitava politička i vojna elita u ratu i nakon rata je bila poništavana, jedni zbog učešća u ratu, a drugi zbog navodnih kriminalnih aktivnosti, čak su i mene tu svrstavali i proganjali. Međutim, vidim da zadnjih godina niko ništa o tome ne govori. Odjednom sam postao Marija djevica što se toga tiče. Uglavnom uspjeli smo sve to da preživimo, evo danas ste ovdje u Banjaluci u centru vlasti Republike Srpske, u Vladi… Ovo je napravljeno za vrijeme mog mandata. Danas smo vodeći faktor u BiH u njoj se ne može nijedna odluka donijeti bez Milorada Dodika i njegove političke strukture. To je ono što ja zovem politička prezentacija u Sarajevu.

Pomenuli ste ambasadore, često je Milorad Dodik bio na njihovom udaru, kako sada stoje stvari po tom pitanju, kada ste predsjednik Predsjedništva BiH?

Jednako, a možda me čak i još više ne vole. Ja sam pobijedio ovdje opoziciju, a tamo njih. Dobio sam najveći broj glasova za člana Predsjedništva BiH od bilo koga u istoriji. Od svih ljudi koji su se kandidovali ja sam dobio najviše. U svakom slučaju oni to ne vole, ali moraju da to istrpe i da priznaju. Ja sam inaugurisan na kraju za člana Predsjedništva BiH. Bilo je tu svakakvih namjera, da se onemogući inauguracija, da se svašta živo izmisli i da se nametne. Naravno među Srbima nije teško naći neke koji će kreirati takvu priču o ovome ili onome. Ipak sada moraju da priznaju realnost. Ja njih ništa manje niti mrzim, niti volim njihov posao je da podmeću, da svaljuju, da dezintegrišu, da destabilizuju državu u kojoj se nalazi i većina od njih, naročito oni iz ovih većih zemalja sa Zapada sve to uporno radi.

Koji?

Kao što su na primjer Britanci, Amerikanci pa i drugi neki sa Zapada. Znate, samo glupi političar ovdje na Balkanu može vjerovati u njihovu priču o dobronamjernosti. Dakle, oni imaju svoje interese, kao što mi treba da imamo svoje interese i to mora da bude mjera. Ja se ne libim da njima sve kažem u lice. Jednom sam bio u prilici prije 8 godina, kada je dolazio ovde britanski ambasador ja sam mu rekao. “Dobar dan znam da ste došli da radite protiv nas”. On me gleda i ne može da dođe sebi. Oni ne vole da to njima neko kaže. Danas se suočavaju sa činjenicom da sam ja predsjednik BiH u ovih prvih 8 mjeseci i član Predsjedništva BiH. Stvari funkcionišu tako da sam ja trećina u tom Predsjedništvu i da samostalno ne mogu da donesem nijednu odluku, ali ako sam ja predsjedavajući onda ja predstavljam BiH. Njima bi bilo zaista neugodno da jedan predsjednik, eto države kaže nekom ambasadoru: “Doviđenja i prijatno” ili da ga ne želi da ga primi. Dugačak je red onih koji čekaju da dođu.

Hoće li dočekati?

Vidjećemo, zavisi od mojih obaveza. Možda ćemo napraviti jedan zajednički skup pa ćemo se svima zahvaliti.

Sve znači odjednom na prijem?

Baš tako.

Kada ste izabrani za predsjednika Predsjedništva krenule su priče po Sarajevu: “Evo Dodik unosi zastavu Srpske”, “postavlja Kusturicu za savjetnika”, “došao je da sruši BiH”, kako se s tim nosite?

Ta priča o tome kako mi rušimo BiH, mila majko, mi smo mala maca, kako bi to narod rekao u odnosu na to kako je ruše Bošnjaci. Zavađeni su između sebe, zakrvljeni došli su do patološke mržnje između sebe i oni nađu uvijek izlaz u tome da se okupe u mržnji prema Srbima. To je kod njih ključno pitanje. Za razliku od mene, ja nikoga od njih ne mrzim, ja ih gledam kao svoje političke konkurente i u značajnoj mjeri protivnike. Moja politika nije nametanje drugome svoju volju, kao što oni to rade. Moja politika je da pokušamo da održimo prije svega mir i stabilnost i to je primarno. Politički procesi moraju da budu u tom smjeru. Ja nisam ratni lider, da sam to htio mogao sam biti u ratu.

Šta ste bili u ratu?

Bio sam političar u to vrijeme imao skoro 30 godina, bio sam oficir pješadije u rezervi Bileće i mogao sam da na kraju tog rata budem general. Eto nisam. Ja dakle nisam taj čovek, ali jesam uporan i nezaustavljiv borac za interese srpskog naroda i ne želim da od toga odstupim ni milimetar. Za mene ne postoji konsenzus na priči da se ugrozi srpski nacionalni interes. Za to nema konsenzusa. Meni je Nikolas Brns, kada sam bio u Americi tvrdio da treba da prihvatim neprihvatljivo, u smislu da se odreknem Imena Republike Srpske, da prihvatim da se bira jedan predsjednik i da predam policiju Sarajevu i rekao mi je: “To je nacionalni interes SAD”. Ja sam mu rekao: “Nacionalni interes moga naroda je da to neprihvatim”.

A on meni kaže: “To me ne zanima”. Ja mu na to dogovorim: “Ne zanima ni mene vaš nacionalni interes”. Onda su oni rekli Dodik je drzak, a njihov zahtjev uopšte nije drzak? To je ponižavajuće, to je sahrana, samo je pitanje kad treba doći na 40 dana. U tom smislu morate da imate jasnu odluku o tome šta radite. Kompromis sa NATO da se ugrozi srpski nacionalni interes, koji ja mislim da je već ugrožen činjenicom da je opstala BiH i da je u tom pogledu ona napravljena tako kako je napravljena. S namjerom kratkoročnom i dugoročnom da se devastiraju sve nadležnosti i prava našeg naroda da živi na ovim prostorima i to nije stvar ove aktuelne generacije to je priča koju su Britanci davno još kada je padala Otomanska imperija shvatili i rekli: “Ključni naš cilj na Balkanu je da se ne stvori jaka Srpska država”. Tako se ponašaju oni i danas i oni koji dolaze kao ambasadori iz tih zemalja oni uče po tim knjigama koje su ponavljam davno napisane. Mi se s tim borimo, ali pobjeđujemo nekako.

Ovih dana ponovo je Milorad Dodik na udaru, optužuju Vas da uvodite policijsku državu jer se donosi zakon kojim će biti zabranjeno fotografisanje policajaca i javnih ličnosti, a sve to povezuju i sa slučajem Davida Dragičevića?

Ostavite priču oko Davida Dragičevića, ja sam već više puta sve rekao oko toga, ako trebaš neke moje odgovore na to uzmi moje citate iz ranijeg perioda, tu se nije ništa promijenilo. Što se zakona tiče, prije 6 godina bio sam u Čikagu, išao sam s nekim prijateljima do nekog restorana odjednom sam čuo sirenu policijskog auta. Počeo sam da se okrećem, a ovaj prijatelj koji me vozio kaže: “Predsjedniče gore ruke i nemoj da se okrećeš”. Ja sam morao da stavim ruke na platformu ispred suvozača, a vozač je ruke stavio na volan, dok je policajac koji nam je prišao držao pištolj u ruci.

On je imao ovlašćenje da puca ako procjeni da mi njega ugrožavamo u vršenju dužnosti. I sad ti nama dođu ovde i drže priču što mi donosimo takav zakon. Pogledajte šta se na Zapadu dešava, nema, policajac u svakoj državi je država. Ti dirneš policajca dirnuo si u državu i ja sam tu školu učio. Šta treba da neko može da dođe i pljune policajca, a on samo da se obriše i da ide dalje? Ne može. Zašto bi neko imao parvo to da radi, a policajac da ne reaguje? Zamislite apsurda, sad je ovde tema broj jedan postala priča o tom zakonu, a ista je Evropa donijela pravila za zabranu širenja lažnih vijest ii ostalo? Čekajte o čemu se tu radi? Koga vi ovdje zezate? Šta vi hoćete da ja nešto odgovorim? Neću da odgovorim ništa. Evo mi ćemo uzeti američki zakon o policiji pa da ga ovdje implementiramo, je l to hoćete? Da policajac kada procijeni da ga ometate na službenoj dužnosti da ima ovlašćenje da puca u vas? Je l to to? Hoćete to da donesemo? To piše u američkom zakonu. I sad meni se ovdje pravi priča. Ne treba zloupotrebljavati zakon, ima i policajaca koji loše rade svoj posao, ima bitangi i u policiji i u državnoj upravi. Niko ne kaže da nema, ali izvinite ovdje se svašta dešava, ovo je pretjeralo svaku vrstu mjere.

Kažu da se time ugrožavaju i novinari?

Niko ne ugrožava novinare i treba vratiti dostojanstvo novinarskoj profesiji. Vratiti je u analitiku, zna se šta su dnevne vijesti i brze vijesti. Ja sam završio Fakultet političkih nauka i znam šta je novinarska vijest, da na 5 pitanja moraš da odgovoriš, a ako si u analitici imaš parvo da izneseš svoj stav, ali za taj stav moraš da odgovaraš. Ne da kaljaš ljude, da svašta izmišljaš, da lažeš, da petljaš da si priučen za takve stvari i da si službenik službe sa Zapada, a da se to smatra vrlinom. Naravno da to ne može da se radi. Ja sam, dakle protiv zloupotrebe bilo čega, ali isto tako sam da se zaštiti i obezbijedi dostojanstvo policijskog radnika i državnog službenika. Evo ja se slažem i da novinari budu u rangu državnog službenika.

Da i oni dobiju isti status?

Jeste, pa da vidimo onda da i njih neko može da slika. Imate ovdje u Banjaluci nekoliko novinara koji su postali bogataši na priči o tome kako se ovdje dešava neki kriminal. Imaju dobre stanove, kuće, često mijenjaju auta, oblače markiranu odjeću, putuju, zimuju, idu tri puta na zimovanje i skijanje idu dva puta na more. Ja s druge strane ne idem na skijanje, moj najduži odmor bio je od četvrtka do ponedjeljka prije tri ili četiri godine. Nikada odmora nisam koristio. Otkud tebi privilegija da ideš na skijališta, zna se kolika je novinarska plata, kao da je to teško da se izračuna? Odakle odjednom da se može? Znate, imamo i i svašta pitati nije to problem, ali ajde da napravimo društvo kome će se odgovarati. Ovo će neko sad reći da je napad na medije. Nije. Ja nisam nikoga napao, ja sam napao pojavu. Odjednom se pojave neki koji tri mjeseca budu na nekim studijama u Britaniji pa kad Milorad Dodik pomene imenom i prezimenom tog i pita otkud on tamo, bude: “To je kleveta”. Nije, moje pitanje kao predsjednika bilo je: “Odakle vi tamo i šta to radite tamo”, ja to imam parvo da pitam. Ja ne bježim od pitanja, ali isto tako volim da pitam.

Da li ste dobili odgovor na Vaša pitanja?

Nisam, ali sam dobio intervenciju neke ambasade koja je rekla da se tako ugrožavaju novinarske slobode. Čekaj, imam i ja neke svoje novinarske slobode. Kako je moguće da sam ja samo predmet napada, sada je to manje, ali prije 4 godine se nije moglo živjeti.

Kada smo kod tih napada, često Vas i napadaju zbog izjava da je Banjaluka okrenuta ka Beogradu?

To samo govori da sam ja samo normalan čovjek. U šta bi gledali? U šta bi gledali? Majke ti. Da neće u Sarajevo? Ili u Zagreb? Mi smo ovdje Srbi, mi smo pripadnici jednog velikog naroda koji je prošao golgotu stradanja u Velikom ratu, u Drugom svjetskom ratu, pa i u ovom posljednjem ratu na ovim prostorima. Ovaj narod je sve to preživio pa i nemilosrdne sankcije i šta ja i u koga da gledam? Meni Sarajevo ničim ne privlači. Kada bih mogao nikada tamo ne bih otišao, ali eto obavljam tu dužnost pa moram da odem. S druge strane išao bih svaki dan u Beograd. Šta sad? Ja treba da glumim nešto? Ja nisam političar koji glumi. Eto za mene nema ništa posebno što me privlači u Sarajevu, a nije me privlačilo čak ni prije rata.

2017. ste nacrtali mapu na kojoj je Srpska i Srbija jedna država, da li se i danas toga držite?

To će i biti jednog dana. Čekaj da pogledam da mi nešto ne podvališ, dobro biće to i ovdje malo od Crne Gore neće to ovako biti uvijek. To je prirodna stvar, ta vrsta neke integracije mora postajati. Ja se nikad ne bih odrekao Republike Srpske i njene autonomije, čak i njenog državnog kapaciteta kojeg treba povećati, ali znate nama često dođu i kažu: ”Znate ima složenih zemalja koje funkcionišu”. Tada nam navedu primjer Austrije, Njemačke, naravno ne pričaju o Belgiji ili Bavarskoj. Bavarska ima svoje predstavništvo u Briselu. S druge strane kada mi pokrenemo pitanje svoga predstavništva u Briselu onda se digne galama. A zašto? Zašto mi ne bi bili dio jednog integrisanog društva na ovom prostoru?

Zbog čega?

Ja sam to shvatio za ovo vrijeme koje sam u politici. Kada bi za 10 godina poslije mene došao neki političar i rekao da bi se to sjedinjenje trebalo napraviti, rekli bi: “To niko nije predložio”. Evo ja tražim. Znam da se neće desiti sada, ali sam siguran da će to biti u ovom vijeku. Stvoriće se uslovi za srpsku nacionalnu integraciju i tu treba biti pametan. Naša politička želja je to.

Šta je sa pisanjem zajedničke Deklaracije?

Ja mislim da je to došlo do toga da ovi iz Brisela malo zaustave to. Nismo mi odustali od toga ni Vučić ni ja. Za političara je uvijek važan kontekst, on se nikada ne smije promašiti. Taj život te deklaracije se već živi. Mi ćemo u ovoj školskoj godini koja dolazi imati zajednički nastavni program u šokama. Integrisaćemo i visoko obrazovanje, ono što dijete u Kraljevu uči iz istorije učiće i djeca u Banjaluci. To je sve sasvim normalno. Mi smo isti narod. Šta oni meni nameću istoriju u kojoj je srpski narod neprijatelj, a naši neprijatelji postali junaci kod Bošnjaka. Ne zanima me to, ja to neću da učim, neću da znam ni njihova imena. Imam ja svoje istorijske junake i hoću da moja unučad kojih imam šestoro da uče ono što će odgovarati izgradnji njihovog srpskog nacionalnog identiteta. Ja po političkom opredjeljenju nisam globalista, ja sam suverenista i smatram da narod mora u političkom smislu suvereno da vlada teritorijom na kojoj živi kao što je to sebi pribavila SAD, Britanija i druge moćne zemlje.

Često ističete dobre odnose sa Beogradom i sa predsjednikom Aleksandrom Vučićem, koliko su zaista ti odnosi dobri?

Ja sam to govorio da je i ranije bilo nastojanja za dobre odnose i od Koštunice, Tadića, dolazio je ovdje i pokojni Đinđić i pokušao da rehabilitujemo odnose. Ovdje samo nije dolazio Slobodan Milošević, svi ostali su bili u Banjaluci. Ipak, moram da kažem da u zadnje vrijeme imamo najveći broj projekata. Danas, od pomoći Srbije koja je u zadnjih godinu dana plasirala preko 30 miliona eura kod nas. U svakoj od 63 opštine radimo neki od projekata sa Srbijom. Vjerujte to nije samo važno da li će se dobiti neki vrtić, što jeste i rješava neki problem, nego je to značaj mita, da je to Srbija dala. Da je to došlo iz Srbije. Da je Srbija to napravila. Mi pravimo bukvalno još jaču vezu.

Svi ovde znaju da i u Srbiji ima problema, nije ona na Marsu pa da ne znamo, ali samo opredjeljenje kada predsjednik Vučić kaže: “Moramo pomoći našem narodu” govori da je to poruka da smo zajedno, da smo jedan narod, da želimo da živimo ovdje. Sve to kada se uzme u obzir vidi se da ta vrsta saradnje, pomoći, političkog razumijevanja nikada nije bila veća. Ne kažem da to drugi prije nisu činili, ali iz nekih razloga bilo je to malo skrajnuto. Ne treba kriti ni činjenicu da su prije 10 godina u Beogradu isto ambasadori odlučivali i kakav će biti sastav Vlade i šta će se raditi. Danas je vlast Aleksandra Vučića potpuno suverena, legitimna i nama je drago što on osjeća potrebu da pomogne Republiku Srpsku u okviru onoga što mi zovemo “specijalne veze”.

Mi bi to više zvali “bratske veze”. Mi smo u bratskim vezama sa Srbijom, u životnim vezama. Imate odavde mnogo ljudi koje je naselilo Vojvodinu, ima preko million i po ljudi koji imaju neku povezanost iz Srpske sa Srbijom. To je princip te naše integracije. Vučić je zaista učinio mnogo i ja sam mu zahvalan i ne mogu da promaknem nijednu ovakvu priliku da iskažem tu zahvalnost.

Još jedna važna poruka koju Vučić šalje je kada kaže: “Mi nećemo dozvoliti da Srbima, gdje god da žive, neko učini Oluju, kao što je to urađeno u Hrvatskoj”. To je ozbiljna obaveza Srbije koju je Vučić preuzeo, ali mi mu vjerujemo. Mi jverujemo u to i osjećamo se sigurnijim, niko do sada nam to nije rekao. Izvinite Slobodan Milošević nije preuzeo nijednu mjeru kada se dešavala “Oluja”. Zašto je to tako? To je istorija.

Dakle, Vučić je bez oklijevanja pomogao Srpskoj i neću zaboraviti, šta god neko u Srbiji mislio i neka govori šta hoće, ali Vučić je u jednom trenutku kada je nama to bilo potrebno, a na našu molbu da se kupe obveznice koje će emitovati vlada u iznosu od 25 miliona eura izašao nama u susret i to je uradila Poštanska štedionica. To je bio ključni momenat za našu stabilizaciju.