I tokom normalnih pauza između dvije Radio veze desi se dovoljno povoda za roman, a kamoli da tokom jedanaest dana od prethodne emisije neće I previše zbitija za jedan običan uvodnik. Zato je jutros selekcija rigorozna, a opaske, barem se nadam, jezgrovite.

21. maja, prošlog poneđeljka, navršilo se šest godina nezavisnosti. Koliko smo zadovoljni postignutim zavisi od toga prilazimo li mu s poetske strane – “da li će sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj” – ili realpolitičke – “nije pitanje šta je država učinila za tebe, nego šta si ti učinio za državu”.

Čini se da je premalo zadovoljnih šestogodišnjom tekovinom suverene Crne Gore. Samo, ne bih rekao da je tu problem nezavisnost, odnosno državni status. Prije će biti da Crna Gora ima problema sa Crnogorcima, nego Crnogorci sa Crnom Gorom. Problem je naše naopako viđenje reda stvari – sebe držimo za nosioce prava, povjerioce bez uloženog centa, a državu za vječitog dužnika svojih podanika!?

Crna Gora je danas rijedak primjer majke prema kojoj se đeca odnose maćehinski!?

Ovih se dana navršilo I dvadeset godina od deportacije bosanskih Muslimana iz Crne Gore, pravo pod nož Karadžićevih I Mladićevih zločinaca. Jedna od najvećih sramota Crne Gore ikada, začinjena je traljavim sudskim postupkom, koji, zasad, nije otkrio ni nalogodavce ni izvršioce zločina.

No, kao da ni smrt najbližih, ni mrcvarenje sa suđenjem, nije proizvelo dovoljno patnje porodicama deportovanih! Poput onog odvratnog guštera varana, koji zapljuje otrovom ranu žrtve, neki su ovdašnji mediji I političari u svoje prljave spletke uvukli pojedine članove Udruženja porodica deportovanih. Osobito im se na meti našla predsjednica te organizacije, Jasenka Perović.

Vjerujem da je većina vas pogledala, u petak ili u subotu, Jasenkin nastup u Živoj istini. Volio bih da vjerujem kako se oni koje je opisala, ne spominjući im bezvrijedna imena, stide. Ali – ne vjerujem, jer, onaj ko je sposoban za stid nije kadar da optuži sestru za šurovanje sa ubicama njenog brata.

Za kraj – nešto lijepo. Ne znam kad se rukometašice vraćaju iz Liona, ne znam ima li organizovanog dočeka, ali ja idem na aerodrom, a vjerujem da će I mnogi od vas. Država, šta god uradila, ne može tim đevojkama otpjevati tako lijepu pjesmu, kakvu im mogu otpjevati navijači Crne Gore. Ono što su Bojana, Maja I sve ostale pokazivale tri dana u Francuskoj – e ono je Crna Gora za kakvu smo glasali 21. Maja.

Savršen sklad srca I pameti pretočen u vanserijsku moć.

 Darko Šuković

Radio veza, 28.maj