Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

Razmjena teritorija je anti-evropska agenda

| Postavio/la: Jelena Ćetković

Razmjena teritorija je anti-evropska agenda

Piše: Miodrag Vlahović

 (U Beogradu je juče održan skup “Srbija i Kosovo pred izazovima sadašnjosti i budućnosti” u organizaciji tamošnjeg Fonda za otvoreno društvo i Foruma za etničke odnose, a uz učešće srpskih i kosovskih političara i analitičara, gosta iz SAD, dr Daniela Servera, sa Džons Hopkins univerziteta iz Vašingtona, kao i predstavnika političke i intelektualne zajednice iz zemalja regiona. Crnu Goru je trebalo da predstavlja Miodrag Vlahović, nekadašnji šef crnogorske diplomatije, koji je, u nemogućnosti da prisustvuje, poslao organizatorima pismo, koje je pročitano na samom skupu, a koje ovdje prenosimo u cjelini.)

Dragi prijatelji, žao mi je što danas nisam mogao biti s vama.

Dakle: nesporno je da je dijalog koristan, a posebno kada postoje ogromna opterećenja i prepreke da se on uspostavi i održi, kakav je, nažalost, slučaj između Srbije i Kosova.

Prvi problem u ovoj situaciji je o čemu je, zapravo, dijalog, drugi čemu dijalog služi i završno, a moguće i najvažnije - što dijalog znači učesnicima. Nemam precizne odgovore, mada se plašim da ni neposrednim učesnicima tu nije sve do kraja jasno.

Dijalog Srbije i Kosova se, posljednjih mjeseci, sveo na granice i na ideju o razmjeni teritorija. (Zato, vjerovatno, i nije iznenađenje da je trenutno u zastoju. Koliko dugo - vidjećemo.) U idealnim uslovima, ni takvom mogućem dogovoru mane ne bi bilo, da je takav dogovor moguć. Crna Gora bi pozdravila i takav dogovor, ako njegov rezultat ne bi remetio stabilnost Regiona, a svakako pozdravlja dijalog. To se od dobrih susjeda valjda i očekuje.

“Razgraničenje sa Albancima”, o čemu sasvim javno i, moguće, nedovoljno promišljeno, govori zvanična Srbija, stavlja i Albaniju za sto, pa čak i djelove drugih država đe žive Albanci. Reperkusije su jasne. Pri tome, predsjednik Vučić ne pravi lapsus, niti je moguće da se tu radi o lapsusu. Direktna posljedica takve logike “razgraničenja” i prekompozicije teritorija, pored guranja cijelog Regiona na ivicu nekontrolisane i nepovratne nestabilnosti, jeste podjela Bosne i Hercegovine i destabilizacija Makedonije i Crne Gore.

Razgovara se, dakle, o jednoj, a misli se (i) na druge granice. Bosna je glavna meta, iako je aktuelna retorika okrenuta na drugu stranu. Makedonija je rovita struktura, koja je nedavno izbjegla da uđe u novu slijepu ulicu, mada ta opasnost još nije okončana. Crna Gora je u NATO, a to nije malo, niti beznačajno, ali nikad ne postoje potpune i definitivne garancije.

Komunikacija Kosova i Srbije po ovim pitanjima (pa i njen aktuelni prekid), je više usmjerena na efekat na unutrašnjem planu, a ne na pregovaračke tehnike i vještine da se nagovori ili nadmudri druga strana stola. Nema jedinstvenog stava ni u Srbiji, ni na Kosovu. Jedan i jedini stav u Srbiji (predsjednik Vučić) ne znači da je to jedinstvena projekcija Srbije. Vučić, u tom smislu, najviše priča, ali i najviše rizikuje. Razlike su vidljivije na Kosovu.

Unutrašnja prepucavanja, na jednoj, i učestale izjave, na drugoj strani (uz izvinjenje na komšijskoj iskrenosti, i jednima i drugima, podjednako!) suviše su, u svom vidljivom iskazu, a i po duhu, provincijalni, da bi mogli biti zdrava osnova za jedan kompleksni, višeslojni, osjetljivi i (relativno) dugi proces međunarodnog karaktera i značaja, u koji su, osim dvije neposredno zainteresovane strane, de facto uključeni (i, logično, moraju biti uključeni) i drugi balkanski i vanbalkanski faktori.

Posebni problem i nepoznanica je učešće EU - dometi, trajnost i održivost tog angažmana, s obzirom na procese koji su danas prisutni u EU. Ko iz i preko Brisela podržava proces “novog razgraničenja” i razmjene teritorija; zašto to čini, dokle i sa kojim motivima? Jasno je da ne postoji istovjetni nivo interesa pojedinih zemalja članica EU, a još manje njihov zajednički stav o potrebi da se uopšte razgovara o “korekciji” granica i trampi teritorija.

Uz sve prethodno, osnovno pitanje, čak, i nije “Što će biti ako se Srbija i Kosovo dogovore?”. Osnovno pitanje je bilo i ostaje “Što će se dogoditi - pošto se Kosovo i Srbija ne mogu i neće dogovoriti?”

Moguće je da protek vremena i razgovori koji bi smanjili tenzije i otklonili potencijalne sukobe - ili, preciznije, umanjili mogućnost sukoba - korisni, bez obzira na finale koje ne bi donijelo projektovani rezultat. Ali, moguće je da su razgovori kojima nema pozitivnog kraja riskantni - jer predstavljaju lose-lose opciju, bar kada se radi o dvije neposredno uključene strane. Istina, takva situacija može donijeti dobitak na drugim adresama, koje zvanično nisu uključene u pregovore. Takav ishod bi bio najgori za ono što zovemo Zapadnim Balkanom.

Treba reći otvoreno: razmjena teritorija i promjena granica je anti-evropska agenda. Ako nam je svima cilj da budemo, jednog dana, u Evropskoj Uniji, to je pogrešan rezon, način i smjer. Mnogi se čude, mada je čuda i iznenadjenja u današnjem političkom svijetu sve manje, što je proces pregovora o granicama i teritorijama podržan od strane EU. Umjesto o pravilima, standardima i harmonizaciji, regionalnoj i onoj prema Evropi, priča se, opet, o “osvajanju teritorija drugim sredstvima”. To je gubljenje istorijskog vremena.

Bilo bi mi drago da griješim.

(Autor je ambasador Crne Gore pri Svetoj Stolici. Izneseni stavovi i mišljenja ne odražavaju nužno zvanične pozicije Crne Gore.)

Komentari

danilo s.,

Ne griješite g. Vlahoviću. Cilj je, po svemu sudeći, stvaranje velike Srbije (bez Kosova). Kolateralna šteta za CG bi bilo moguće stvaranje velike Albanije? EU je izgleda izgubila kompas? Ili to nekom drugome odgovara?.

Ostavi komentar

0/300