Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

Sprem'te se, sprem'te...

| Postavio/la: Antena M

Sprem'te se, sprem'te...

Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman

Kad god bih se ovih dana usudio da otvorim kakav informativni portal, pred očima bi mi se namah pojavila scena iz Bulajićeve kultne „Neretve“: kraški pejzaž kojim u koloni na konjima promiču bradate spodobe i pjevaju „Sprem'te se, sprem'te...“

Na svu sreću kame, bajonete, puške i artiljeriju danas su zamijenili mikrofoni i tastature, no da je riječ o ratu, specijalnom dakako, više nema nikakve sumnje. I baš kao što su bradate spodobe na Neretvi bile dio jedne šire kampanje kojom je komandovano iz Berlina, a čiji je cilj bio slom jedinoga jugoslovenskog pokreta otpora, što razumije se obesmišljava sva današnja krečenja četničke uloge u Drugome svjetskom ratu, izvjesno je da svi ti silni srpski ministri, arhijereji, intelektualci, novinari, sva ta šarena menažerija po Crnoj Gori ne bljuje vatru tek tako, iz dokolice.

Vulkan autohtone mržnje prema Crnoj Gori, Crnogorcima, Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, crnogorskim zvaničnicima, koji kulja u proteklih dvadesetak dana iz srpskih medija s ove i one strane Brodareva, iz zvaničnih saopštenja ministara i savjetnika u Vladi Republike Srbije, prevazilazi sve što je gebelsovska propaganda Slobodana Miloševića uspijevala plasirati krajem 90-ih godina XX vijeka, u jeku anticrnogorske kampanje u Srbiji.

Da smo u duhu „stare dobre“ balkanske prakse udarili na Prijepolje i proklamovali teritorijalne aspiracije, recimo „Crna Gora do Čačka“ ili promovisali „crnogorski Dunav“ kao državni limes, ni po jada, ovako ostaje da se čudimo kako je to najavljeno donošenje zakona o vjerskim zajednicama i izjava predśednika Đukanovića mogla dovesti do kolektivne histerije kojoj svjedočimo ovih dana.

Aktuelni Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica, kako je poznato, usvojen je prije više od četiri decenije u bitno drugačijim okolnostima, pa je država Crna Gora, u skladu sa svojim kompetencijama, riješila da donese novi zakon, usklađen s novim potrebama i države i vjerskih zajednica. I ništa u tome zakonu, bar bi se tako moglo zaključiti na osnovu kampanje, nije pobudilo pažnju javnosti do pitanje vlasničkih prava. Kanonada kletvi, optužbi i prijetnji zamaglila je suštinu „spornih“ članova zakona.

Crnogorske crkve i manastiri, sakralni spomenici koje su gradili Crnogorci kroz vjekove i koji su bili dobro bratstava, sela, plemena ili države Crne Gore, po novome zakonu biće vraćeni u državno vlasništvo đe su i bili do 1996. godine, ukoliko neko ne ponudi dokaz o vlasništvu. Da vidimo sad što je sporno kad je ta norma u pitanju!? Svi ti potencijalno sporni objekti nalaze se na teritoriji države Crne Gore, građeni su od strane naroda koji je živio ovđe, pa se nameće prosto pitanje kakve veze s tim objektima može imati država Srbija i njeni ministri. Dakle, crnogorska država novim zakonom ne planira da kao svoju imovinu proglasi Visoke Dečane, iako ih je zidao jedan slavni Kotoranin, već vrati pod svoje okrilje sakralne spomenike koje su gradili Crnogorci kroz vjekove na teritoriji današnje države Crne Gore!?

Otkud ovakva zapjenjena reakcija iz Srbije sasvim je jasno. Državni funkcioneri te zemlje, sad već otvoreno, nijekaju crnogorski državni suverenitet i nacionalni identitet eto čak i 13 godina od proglašenja nezavisnosti. Crna Gora je za njih srpska prćija, a njena nezavisnost istorijski diskontinuitet koji treba što prije anulirati, kako Cetinjski manastir više ne bi bio u „neprijateljskom okruženju“. Neprijateljskom okruženju Cetinja, razumije se.

Unezvijereni pokliči o otimanju srpske imovine, o osmovjekovnome kontinuitetu Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, o zločinačkoj vlasti i drugim kastizima, zapravo pokušavaju da zamaskiraju jednu prilično očiglednu činjenicu – da Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori ne pośeduje ama baš nikakva svojinska prava nad crnogorskim crkvama i manastirima, liše ono nekoliko arhitektonskih stilskih pobačaja zidanih za vakta Rista Ćirova Radovića. B

uka i bijes srpske javnosti tu su da prikriju još jednu činjenicu – Srpska pravoslavna crkva i njena Crnogorsko-primorska mitropolija, utemeljena kao eparhija SPC prvi put 1931. godine, našto je nedavno ukazao publicista Vladimir Jovanović, u periodu od 1996. do 2006. godine na svoje ime prenijela je veliki broj sakralnih spomenika u Crnoj Gori, bez ikakve zakonske osnove i na način koji se, s obzirom na pravnu neosnovanost, može okarakterisati samo kriminalnim. Čak ni za vakta zloglasnoga kralja Ace Palikuće, Srpska pravoslavna crkva nije bila vlasnik ni livade, a kamoli crkve ili manastira u Crnoj Gori.

Izvjesno je, dakle, da je do imovine ekspozitura Beogradske patrijaršije u Crnoj Gori došla nelegalno, prije dvadesetak godina, i to u vrijeme kad je Crnom Gorom vladala ova ista „zločinačka vlast“ koju danas krste najskarednijim imenima. Ta činjenica nameće i potrebu da se istraži pod kojim je okolnostima i čijom krivicom došlo do najveće imovinske pljačke u Crnoj Gori.

Da li je tako nešto aminovano s vrha ili, kao i mnogo puta dosad, sitni činovnici u crnogorskim katastrima i ministarstvima nijesu mogli odoljeti zovu ritualnih mantri popa Rista i njegovih vračeva!? Bilo kako bilo, zakon o vjerskim zajednicama neće riješiti očigledan problem sabotiranja države Crne Gore u crnogorskim državnim organima. A u tome duhu ovih dana djeluje i crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova. Trebalo je čekati da se iz Vlade Republike Srbije oglasi i potonji portir iz noćne smjene, pa da se u našem Ministarstvu vanjskih poslova dośete da otvorene prijetnje od zvaničnika Srbije makar u zadnjih 13 godina ipak jesu u ingerenciji baš toga našeg ministarstva.

Ovolika ćutnja mogla je biti znak ili da su čelni ljudi MVP-a saglasni sa stavovima srpskih zvaničnika ili da se jednostavno ne bave svojim poslom. Od ministra koji je prije desetak dana obavijestio javnost da je u njegovom ministarstvu procijenjeno da ne trebaju poštovati Zakon o prijestonici koji je donijela Skupština Crne Gore, ukazujući na to da zakon treba mijenjati, možda je bilo iluzorno očekivati da se drži svoga posla. A dok se zakon ne promijeni, valjda bi bilo logično da se povuče s pozicije ministra koji bi po definiciji trebao dati primjer kako poštovati zakone države u čijem najvišem izvršnom tijelu śedi.

O istupima srpskoga patrijarha i podložnih mu arhijereja ne treba posebno trošiti riječi. Kako im je prošlost omiljena dimenzija, valja ih možda podśetiti na stav Opštecrnogorskoga zbora upućen 1804. godine Rusiji, povodom pokušaja uklanjanja Svetoga Petra Cetinjskog s crnogorske mitropolitske katedre: „Sv. Sinod nema nikakva prava zapovijedati nad onim arhijerejima koji su iz­van Rusije, pa zato ni s našim arhiepiskopom nikakva posla nejma“. Tako su Crnogorci branili Svetoga Petra Cetinjskog od ruskih pretenzija početkom XIX vijeka.

Od zloustih propovijedi aktuelnoga mitropolita Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori danas ga teško mogu odbraniti. Zanimljivo je, pak, da popa Rista Ćirova ne zanima ni državotvorni, ni zakonodavni, ni književni, ni prosvjetiteljski rad Svetoga Petra Cetinjskog, istinskoga utemeljivača crnogorske novovjekovne države, već samo njegove kletve. I dok ih je Sveti Petar izgovarao s namjerom da Crnogorce odvrati od nepočinstava, praznovjerja (čiji je najveći promoter u današnjoj Crnoj Gori baš SPC), krvne osvete i sveopštega razura, pop Risto Ćirov kune baš s namjerom revitalizacije svega onoga protiv čega se borio Sveti Petar.

Stoga i nije neobično što se u poslanicama Petrovim može naći ponajbolji portret Rista Ćirova, profetski nastao prije ravno 200 godina. Pišući o duhovnome blizancu aktuelnoga mitropolita SPC u Crnoj Gori, izvjesnom kaluđeru Avakumu, u poslanici Kučima, Bratonožićima i Vasojevićima 12. marta 1819. godine Sveti Petar do u detalj karakteriše aktuelnoga uzurpatora njegove katedre: „Nije dakle dosta, što je on krvomutnik, nego i suviše hulitelj preblagoga Boga i porugatelj čina kaluđerskoga, zašto Bog u svoje zapovijedi zabranjuje najžestočajšnim načinom svako zločinstvo i bezakonije, a pravi kaluđer valja da bude dobri i smireni čojek i da zapovijedi božje sluša i ne učini djelom ni pomišljenijem ništa, što bi volji božijoj protivno bilo. (...) Ne budite, dakle, bezumni i ne dajte da vas rečeni kalaš prevari i da njegovim lažam vjerujete, pak da se poslijed kajete, nego ga išćerajte, da ga među vama nije; neka ide u Šumadiju da čudesa čini i da s Turcima ratuje i neka onamo gospostvo dobije, koje ište.“

Komentari

Kastel,

Bravo, ovo naše parče Mediterana ne damo nikome, naše grebene od kostiju čuvali smo vjekovima, i dalje ćemo, ovi okupatori bi rado svoje jalovo kopno zamijenili našim slobodnim, u daljinu zagledanim morem, ali ne može, Mediteran je crnogorski!

Bosiljka,

Bravo Aco, kao i vazda, u sridu!

Milorad,

Izvrstan osvrt na aktualnu situaciju, rad sam ustvrditi da mlađanom Radomanu nema ravnog kad je polemiziranje po srijedi, bravo

Realista,

Svaka cast na tekst, to je ono sto nam treba! Ovaj medijski rat koji je pokrenula Srbija nece lako da se prekine dok ih neko iz Evrope ne opomene. Mnoga su zla 90tih srpske vlasti napravile koristeci narod, nije mi jasno kako narod sada ne shvati da ga srpska vlast opet koristi.. Bez srama i obraza.

mijo popovic,

Jos jedan sjajan tekst Aca Radomana. Nije prećerano reci da je Radoman prvi mladi intelektuala humanističke struke u CG

Ostavi komentar

0/300